PISMO 02.07.2002. 6.51 PM (Ni na nebu ni na zemlji)


Šta si rekao? "Kada bih ponovo birao koji ću život da živim, odabrao bih baš ovaj koji sam živeo, sa svim njegovim usponima i padovima!"

Ovo je velika istina zapisana na dnu svake Duše, do koje stiže svako ko se usudi da vrtoglavim stepenicama siđe do dna samog sebe. I nemoj da čezneš za čovekom koji je izatkao blaženi spokoj mira. To više nije čovek, to je božansko biće. Čoveku su dati nemiri, jer samo ga nemiri mogu povesti putem stvaranja i otkrivanja. Ponekad mi se čini da svojom unutrašnjom voljom stvaram haos u sopstvenoj svesti, da bih u tom novom rasporedu sagledala stare istine o stvorenom.

Sujeta je tu da nas podseti da smo još uvek samo ljudi, da traganje još nije završeno. Sujeta u čoveku je pobuna protiv samog čoveka. Zato je se tako teško odričemo, mada na sva zvona oglašavamo njeno postojanje u pobuni protiv nje same. Ipak smo još uvek ljudi.

Ritam? Da, ali nikako "stečenih navika iznuđenog zadovoljstva". To okoštavanje života kroz znanje o budućem, koje je trasirano navikom svakodnevnog, zapravo predstavlja zamiranje postojećeg. Rosa koja je naviknuta na sunce jednostavno ispari.

"Ništa se ne dešava slučajno"? Moj poeto, opet si stigao do nekog otkrića, ali ovio si ga velovima poetskog iskaza, napravio si virove od svojih iskaza i nagoniš me da ovako snena vrludam između tvojih reči i sama se pretvarajući u poeziju, ne bih li uspela da te proniknem. Uzalud. Ponovo zagledana u tebe otkrih sebe, a slutim da se u tvom pogledu krije neka nova istina koje se ja nisam setila.

Da li bi bio malo jasniji, malo širi u iskazu?

Da li te je iznenadio stil ovog jutarnjeg pisma?


Tvoja (ni na nebu ni na zemlji)

Z.

PISMO 01.07.2002. 8.34 PM (Čekajući povoljan vetar)

Onima koji ne umeju da rone važan je stil plivanja po površini. Oni se samo na površini prepoznaju i samo se stilskim plivačima dive, onima što dubinu mogu da spoznaju samo kroz lelujave i maglovite prizore dna, koje se ogleda kroz mnogo slojeva spoznaje.

Oni koji znaju da rone na površinu iznose divne školjke, prelepe korale i priče o bajkovitim predelima dna. A znam da će plivači ipak ukoriti ronioca kako je loše isplivao.


Moj "u protoku", prelistavam tvoje reči, kap po kap, tražeći slamku da se uhvatim za nju i dam komentar, međutim protičem zajedno sa tobom, slivam se ka istom izvoru. Svaka tvoja napisana reč utapa se u moju nerođenu misao i obogaćuje je nalaženjem smisla. Odgovori dolaze, a da nisu bila ni postavljena pitanja.

Kreativnost je potreba same duše da se ispolji u svojoj svetlosti.

Kreativna pobuna je ona silina kojom travka probija beton da bi se divila suncu. A kakvo je zadovoljstvo te travke kada ugleda svoju drugaricu da se takođe izborila za svoje mesto na ovoj zemlji. Sve je u divnom skladu i harmoniji sa sobom i okolinom, osim čoveka samog, koga taj prvi impuls otcepljenja od prirode vuče dalje, pa se on otcepljuje od drugih ljudi i na kraju od sebe samog. Kreativnost je ono što nas vraća iskonskom izvoru, harmoniji stvaranja i divljenju stvorenom.

Pokušavam da kažem nešto novo, ali znam da sam samo ponovila tvoje reči na svoj način. Osećam se potpuno smireno ovog trenutka, i sada sam u ravnoteži.

Pitanja ne naviru, odgovori se ne traže. Sve je tako kako jeste, sjajna harmonija svega ispoljenog. Jedino ovo pisanje (za čudo) iziskuje napor, jer nema eruptivne teme koja bi me navela da izlijem svoje reči u bujicu.

Ova ravnoteža koju sada osećam je odmor, predah za sledeći impuls stvaranja koji uvek počiva na temeljima starih verovanja.

Nemoj da se bojiš, nisam ja za ova stanja, vrlo brzo će me neki novi talas povesti na nova jedrenja misli. Čekam samo povoljan vetar.

Tvoja (harmonična)

Z.


PISMO 29.06.2002. 8.14 PM (O zastoju u rascepu)

Sudarila sam se sa realnošću.

Moj iskorak na drugu stranu bio je samo iskorak. Ponovo stojim u oba sveta istovremeno i to je ono što me cepa.

Trebalo je da se opredelim "kojem ću se carstvu prikloniti", ali nameravala sam da žrtvujem sebe celu carstvu ovozemaljskom, da prinesem nekoliko jalovih godina na žrtvenik, a posle da pirujem sa Bogovima.

Ko se to zaigrao, zaneo u igri stvaranja i pomešao kockice? Bogovi ili ja? Ko je kome pomešao namere?



Čitala sam tudje napisane misli, koliko da ostanem u kondiciji, da ne zaboravim da ovaj svet čini još nešto osim pukih ovozemaljskih zadovoljstava. Pisala sam tek pregršt stihova, da mi se olovka ne bi osušila.
Zagrizla sam veliki zalogaj Zemlje.

A Bogovi mi podariše tebe.

Pružio si mi ruku i rekao da je iskorak veoma lak. I bio si u pravu. Čudo se desilo, ali prerano i na vreme. Preskočila sam na drugu stranu, ali nije trebalo da se osvrćem. A morala sam. Zato sam ponovo u raskoraku, ne onom istom u kome sam bila godinama, sada su obale dva sveta više razmaknute nego pre, više se moram rastegnuti da ne bih izgubila jednu.

A ovaj svet mi već danima i danima nudi neke stare vrednosti, onom istom upornošću kojom sam ja te vrednosti nekada grabila za sebe, izazivajući čudjenje svojih bližnjih. Pa i sada, kada sam nove vrednosti prepoznala, čudjenje bližnjih je još veće. Njihovo čudjenje uvećava moj rascep. A oni pokazuju moju upornost u nameri da me sebi vrate. Ja, duboko u sebi, ne želim više običan svet. Ja, na površini sebe znam da se moram vratiti u običan svet.

"U vrtlogu nesnalaženja osluškujem svaki damar, tražeći izlaz iz ovog začaranog kruga" - rekoh u jednoj od svojih prvih Ispovesti. Ponekad se zapitam zašto još uvek pišem, kada su sve reči već napisane. A one izviru same, ja ih samo beležim i posmatram kako se jedne sa drugima prepliću, sudaraju, ponavljaju.

Neću zalutati od sebe same, pa čak i da godinama ne budem u sebi. Zov koji osećam veoma je jak, lutalicu će toplina doma zadržati samo neko vreme. Mnogi mitovi sadrže tu istinu. Ne bojim se istine koju ću pronaći o sebi samoj, istine sopstvenog postojanja. Ne plašim se bola koji naslutih sagledavši svet oko sebe novim pogledom. Plašim se jedino da ću u sopstvenom zastajanju izgubiti dragog mi saputnika, čiji je Put jasnije otvoren, jer se ja sama zatvaram od sebe same.

Zato se ne smejem više kao pre.



Tvoja (zastala u rascepu)

Z.

PISMO 28.06.2002. 10.42 PM (O Putu i tragaocima)

Da li po svom Putu beskonačnih mogućnosti čovek ipak putuje sam? Neki imaju tu sreću (ili teret) da ih na Put uputi Duhovni Učitelj, a nekima se Put sam otvara, naslućujući sam sebe, pa se čovek pretvori u tragaoca koji se oslanja samo na svoju zvezdu vodilju, svoju težnju koga ga goni napred i napred, bez obzira na padove i krvarenja otvorenih rana.

Ponekad se Put ukrsti sa Putem drugog tragaoca, jer svi putujemo ka istom cilju, samo nam se načini putovanja razlikuju.

Put nije prav, ravan. On je strmovit i strmoglav, staze i bogazi su svuda, pa se tragaocu lako dogodi da zaluta.

Ponekad se Put spusti u niziju, a tu se nalazi visija nekog drugog tragaoca, pa se oni sretnu na istoj visini, iako putuju po različitim ravnima. Takvima je nemoguće da dalje nastave zajedno. Uvereni kako su na ispravnom Putu, a kako onaj drugi greši, vrlo brzo se razdvoje.

Ponekad se tragaoci sretnu na istoj visini, a dolaze sa različitih strana. Kakva je to radost! Usamljeni u svom traganju, razočarani u dodirivanju drugih tragaoca, prepoznavanje saputnika donosi osećaj bezmernog olakšanja. Konačno nečije rame za oslonac, konačno nečija ruka da se lakše preskoči urvina. Rečima ispredaju konopce kojima će se potpomagati u penjanju strmim liticama, zaključcima zabijaju klinove u stenovite predele tudje stvarnosti, da bi se ushićeni uhvatili za sledeću izbočinu, da bi drugima označili put kojim su prošli.

Put je zapisan u svakom čoveku ponaosob, ali nije u svakome njegov zov jak, te ne kreće svako njime. Neki samo maštaju o Putu, neki ga naslućuju kroz potrebu za oslobadjanjem a ne znaju od čega, neki samo pričaju o njemu, a veoma malo je onih koji njime krenu i još manje onih koji na njemu istraju.

Put je zapisan u svakom čoveku ponaosob, ali pitam se da li po svom Putu beskonačnih mogućnosti čovek ipak putuje sam?

Tvoja (u putovanju)

Z.

PISMO 13.06.2002. 4.14 PM (Baš Čelik)

Sećaš li se priče "Baš Čelik"? Sigurno si je imao za lektiru u osnovnoj školi, pitanje je samo da li je se sećaš i koliko. Ja ti je ne mogu prepričati, jer ni ja je se ne sećam cele. Ono što mi je uvek bilo upečatljivo, a što godinama pokušavam da protumačim, jeste sam početak priče:

Neki momak oženio neku princezu, pa su mu jednog dana, kada su svi stanovnici zamka otišli negde, dali ključeve od svih prostorija. Medjutim, strogo su mu naglasili da u jednu prostoriju nikako ne ulazi.

(Kakav način da navedeš nekoga da uradi nešto!)

Naravno, on je ušao i u prostoriji je bilo neko bure iz koga su se čuli samo vapaji. Neko je bio zatvoren u buretu i vapio je za malo vode. Momak sipa jednu čašu vode, ne znajući ni ko, ni šta je unutra u buretu. U tome puče jedan obruč od bureta. Glas zavapi za još vode, momak sipaše vodu, puče i drugi obruč. Sa trećom čašom pukao je i treći obruč, a iz razvaljenog bureta je izleteo Baš Čelik, koji je bio (čini mi se) car svih zmajeva.

Dalje priča govori o tome kako je Baš Čelik oteo princezu, kako je carević išao da je traži i tako dalje. Za sada mi je to nevažno, jer tek sada, posle mnogo, mnogo godina, počinjem da razumevam početak same priče. (Da li ti trebaju dalja objašnjenja?)

Zašto ovo spominjem? Grčka mitologija je, na neki način, parametar vrednosti arhetipova, odnosno kolektivno nesvesnih sadržaja. Čitala sam ti ispovest sa podnaslovom "Prokrust je bio prvi", tu sam jasno dala primer kako mit deluje iz pozadine na naše (dobro, njihovo) ponašanje, a da toga uopšte ne moramo biti svesni. Grci imaju mitove, a mi imamo bajke. I jedno i drugo u sebi nosi duboko prikrivenu simboliku koju možemo razumeti samo rubom svesti ili veoma jasno i odmah, ako nam je svest postala jako fluidna, tako da se može širiti i van uobičajenih frekvencija.

Priča o Baš Čeliku mi je uvek provocirala taj rub svesti. Nisam znala zašto, ali nisam ni pokušavala da je razumem. Mitovi se na silu ne mogu razumeti, isto kao što u mrklom mraku možemo naslućivati predmete samo ako ih gledamo rubom oka, ako ne gledamo direktno u njih.

Sada imam jasnu viziju značenja. Moraću da je ponovo pročitam celu, ne bih li uspela da dokučim i ostatak simbolike koja je sadržana u njoj.

Tvoje pojavljivanje u mom životu bilo je prva čaša vode.

Tvoj poriv za dubokim razmišljanjem, koji me je inicirao na dalje traganje, bio je druga čaša vode.

Ne znam smem li svoje (naše) emocije nazvati trećom čašom. Nisam sigurna. Ne u emocije, već u značenje emocija. One su mi pre posledica istovetnosti, nego siguran znak.

Sačekaću "znak" treće čase.

"Poraz" sam priznala u prvim pismima, kada sam napisala da se "pitam nije li ovo takmičenje dva intelekta u izdržljivosti" i rekla da se bavim "turbo filozofijom". Bio si izazov za mene. I još uvek si. Jer, što te više otkrivam, sve više otkrivam beskonačnost. I sve više uživam u tvom postojanju.

Danas sam, lagano i namešteno slatkasto ljubazno, ćaskala sa nekim ljudima, što u hodniku na našem spratu, što u liftu. Ljudi osećaju moje zračenje, koje je postalo veoma intenživno. Vidim to po njihovom izrazu lica, osećam to u njihovom prisustvu. Medjutim, njihovo divljenje me je samo podsetilo na sopstvene pokušaje prilagodjavanja običnim ljudima. I donelo mi shvatanje da više nemam namere da se prilagodjavam onima koji ne razumeju ništa, a tvrde kako poseduju ključeve ispravnog življenja.

Car zmajeva je osvojio slobodu.

Tvoje postojanje me je uverilo u sopstvenu normalnost.


Tvoja (čudna zena)

Z.


PISMO 12.06.2002 4.26 PM (Bez sumnje)


Hajde da pokušam da produbim svoju iskrenost i objasnim ti i pismo o "intuiciji kojoj bezuslovno verujem" a po cenu da rodjendanska pizza izgori u rerni! Ipak ću biti pažljiva, što se rerne tiče. Umem da funkcionišem na više kanala istovremeno.

Sigurna sam u ovo što ću reći, ali nisam sigurna jesi li i sam svestan, odnosno šta ćeš uraditi sa sobom ako jesi svestan.

Seti se mojih "Ispovesti". U "Ispovesti No 2" ja kažem: "Čovek se ispoveda narcisoidnošću paćenika, mereći veličinu sopstvenog greha veličinom oprosta koji dobija zauzvrat."

Zar i ovo dopisivanje nije jedna vrsta ispovedanja? Zamisli ispovest, kao kategoriju katoličke crkve. Ispovednik je skrušen i priznaje svoje grehe, ali sveštenika s druge strane zavese ne vidi. Zato može da bude otvorene duše, otvorenog srca i da se pokaje do samog dna sebe. Šta nas dvoje zapravo radimo, ako se ne ispovedamo (na neki način) jedno drugom? Ja sam u tebi pronašla utehu, konačno sagovornika za suptilne teme! Konačno neko ko misli moje misli, ko govori moje reči. Kakvo olakšanje, oaza u pustinji i u oazi ogledalo. U njemu - tvoj lik.

Da, ti i ja smo se ispovedali jedno drugom i ta priča je bila bezbedna dok smo bili bezlični jedno za drugo. Medjutim, magnetizam suprotnih polova neumitno deluje, htela sam da te vidim i ti si mojoj volji udovoljio.




Ti si se opirao jedno vreme, govorio si da te ne zanima kako izgledam. Nisam se tada upuštala u razloge, a trebalo je. Stoga, šta je tu je. Jednog momenta si i ti poželeo da vidiš moj lik. To je verovatno naše prvo gubljenje nevinosti. "Poznali" smo se. Koje ćemo velove još skinuti i koje nevinosti još izgubiti, o tome će odlučiti oni koji su nas i spojili.

Verujem da sam tvoja inspiracija jer i ti si moja misao vodilja. Opet sam te sanjala, nešto si mi govorio u snu, ali jutarnja svetlost je izbrisala reči iz moje svesti. Čula sam te i videla tvoj lik! Napredujem.

Čula sam da su se neki ljudi zaljubljivali u Mona Lizu u Luvru. Sasvim logično. Kaludjerice su zaljubljene u Isusa Hrista. Zašto onda tvoja svest ne bi isprojektovala viziju mene, besprekorne, i navela te da se zaljubiš - ne u mene, već u sopstvenu viziju?

Moje fotografije su stigle putem Interneta uveče - ujutru nije bilo poruke.
Moje fotografije su stigle poštom sledećeg dana - ujutru nije bilo poruke.
2 + 2 = 4, zar ne?

A možda i grešim? Razmisli pre nego što mi odgovoriš. Prihvatam sve, ali baš sve varijante.

Tvoja (bez sumnje)

Z.

PISMO 31.05.2002. 5.31 PM (Kada je sve zaista i počelo)



Šta se dešava u 8 ujutru, po tvom vremenu? Tada se budiš ili tada počinješ radni dan?



Već danima sam u stanju visoke inspiracije, to se vidi iz mojih tekstova. Medjutim, to stanje svesti nije za svakodnevnu upotrebu, nepraktično je za svakodnevne obaveze. Čak je ponekad i pogubno. Metafizički gledano, svi brojevi su emanacija broja 1 koji je broj božanskog postojanja. 2 je broj razdvajanja, rascepa ili razdora, 3 vraća božansku harmoniju kroz ujedinjenje, 4 daje prvu stabilnu formu i tako dalje. Medjutim, moj posao zahteva baratanje brojevima, a oni su tako nezgodni, često znaju da se pomešaju - permutuju. A nema ničeg goreg od traženja greške u knjigovodstvu. To je kao traženje igle u plastu sena.

I tako, u stanju povišene svesti meni ne samo da su svi brojevi emanacija božanskog ispoljavanja, već mi je potpuno svejedno da li sam nešto proknjižila ili ga ostavila za sutra.

Zar je božanskom bitna trenutna kreacija? Ono se neprekidno ispoljava, radujući se novostvorenom koje je ponovo iskra novog stvaranja.

Knjigovodstvo je, s druge strane, zbir tačno propisanih radnji, posao šabloniziran do krajnjih granica. Ono što mene čini kreativnom u knjigovodstvu je neprekidna promena propisanih šablona, jer stalno radim različite poslove (ili referate). Završni račun je kruna stvaranja, jer samo od mene zavisi kolika će biti obračunata dobit na kraju godine i koliki će se porez platiti na nju.

Božanskom je samo kreacija važna, nova i nova. Ono se malo obazire na već stvoreno.

I kako u stanju povišene svesti normalno da radim?

Sinoć sam shvatila da sam u istom ovom stanju bila prošle godine, ali tada sam pokušavala da (na svoju ruku i "pipajući u mraku") probudim čakre. Šta misliš, da li sam uspela u tome?

Osećala sam se zaista dobro tada, osim što me ništa ovozemaljsko nije interesovalo, a toga nisam bila svesna. Odnosno nisam bila svesna koliko je to pogubno, naročito kada je bezgotovinsko plaćanje u pitanju. Pogrešis par brojeva i novac ti ode na drugu stranu. Ili platiš fakturu nekome kome si je već jednom platio. Shvativši šta sam uradila i u šta sam upala, morala sam da pronadjem "protivotrov" sebi samoj, ne bih li bila ovozemaljski upotrebljiva. Doduše, to stanje svesti donelo mi je vredan uvid: NAMERA je osnov svega. Bog se namerom ispoljio, namerom je stvorio svet. A pokretačka snaga namere je VOLJA. Krajnji cilj namere pokrenute voljom obeležen je VEROM. Vera je i put i cilj puta.

Elem, setih se toga sinoć i shvatih da sebi ne smem da dozvolim taj luksuz da "lebdim" u radno vreme. Zbog toga sam i podelila sopstvenu svest na dnevnu i noćnu. (Sada sam stalno noćna). Setih se takodje da je potrebno da NAMERAVAM običnu svest ujutru dok pijem kafu, da bih postigla to svakodnevno (svakoljudsko) stanje svesti. I jutros to uradih i sve je funkcionisalo dobro do nekih 14 sati. Onda sam ponovo uplovila u eterično postojanje. Znala sam da si budan i da si pomislio (ili mislio) na mene.

Zbog toga te i pitam šta se dešava u 8 ujutru, po tvom vremenu.


Tvoja
Z.