PISMO 23.12.2002. 9.43 PM (Sloboda je uvek sloboda od sebe samog)



Sloboda je uvek sloboda od sebe samog. Tek tada je postojanje, jer sva ograničenja, sva vezivanja i sve patnje stvorene su kao projekcija svesti. Patnja je otpor projektovanog onom stvarnom.

Čovek oslobođen sebe je slobodan, ali... gde je tu čovek? Visoki mislioci kažu da se treba stopiti sa posmatranim, ne praviti razliku između subjekta i objekta, često daju primer sa prelepim zalaskom sunca. Kažu, zalazak sunca je lep sve dok se u mislima ne pojave reči divljenja. Tada prestaje doživljaj i počinje opis doživljenog, čime se doživljaj odmah stavlja u prošlost, iako se i dalje odvija pred nasim očima. Probala sam da zalazak sunca posmatram bez misli i - više nije bilo zalaska sunca, više nije bilo divljenja, bile su to samo neke boje na horizontu. Shvatila sam da emociju divljenja izaziva reč, a ne prizor i tek sada ne znam ko ovde nije u pravu.

Svakako je čovek sam taj koji kreira stanje ne-slobode, shodno tome on kreira i stanje slobode, tako što prati životne tokove i daje im svoje odobrenje da se mogu desavati. Ili, shvatanjem da je sloboda povinovanje Putu, sa lakoćom prihvata život koji mu dolazi u susret.

Možda si u pravu da nam je patnja data da bi smo zaboravili ono božansko u sebi. Patnja je emocija, a emocija je potvrda da smo živi.


Tvoja (usporena)

Z.

PISMO 20.12.2002. 9.18 PM (Slabost utehe)

Zašto se plašiš da ću otkriti tvoje slabosti? Ne jednom si me molio da ne čeprkam po tebi. I ja sam to (uglavnom) poštovala. A daleko od toga da ćeš me opteretiti. Odavno sam prestala da plačem na tuđem groblju, odavno ne sažaljevam nikoga, niti me ičija tuga može ganuti više od trenutka. Svojim prijateljima sam podrška kada potonu, a najčešće je dovoljno da ih saslušam. Onaj koji sluša obično je objektivniji od onoga ko govori, ko se ispoveda.

Patnja je pročišćujuća, jer kroz patnju se sagledava, shvata i prihvata odbačeni deo sebe.

Uteha je opasna, kako rekoh, uteha je održavanje zablude koja je onoga koji pati i dovela u to stanje.


Ne boj se, ja te razumem, tu sam da budem objektivna, pa čak i ako te neka moja reč povredi - povredila te je tvoja istina. Ja nikada namerno ne povređujem ljude, osim ako nisam jakim razlogom izazvana na to. A ti si moj prijatelj, nas vezuje nešto veoma, veoma duboko, mi osećamo jedno drugo i zato nemoj da se opterećuješ mišlju da ćeš opterećivati mene ako izneseš svoj čemer van.

Ne, neću te tešiti, uteha je za slabe. Uteha je slamka za koju se drže davljenici, a spaseni su samo oni koji su tu slamku pustili i potonuli. Jer tek kada dotaknemo dno možemo se vinuti na više.

"Bog te je takvog stvorio jer je želeo da takav budeš." Meni je ova rečenica mnogo pomogla da se pomirim sa sobom i budem zadovoljna sobom ovakvom kakva jesam.

Budi to što jesi, budi mračan, zajedljiv, iskren, budi sve što želiš da budeš ali BUDI, ne lakiraj se prefinjenim manirima, ne stavljaj glazuru lepih objašnjenja nadevenih kajanjem. To sve nisi ti. To je samo tvoj pokušaj da se prilagodiš slici čoveka, slici ideala, slici koju nam je nametnulo okruženje.

Seti se: "Ja nisam došao da vam donesem mir, već krv i mač ognjeni".

Svi oni koji nam blaže patnju zapravo nam pomažu da u svojoj patnji ostanemo i dalje. Samo oni koji nas opeku vatrom istine mogu nam pomoći da sagledamo svoje stanje.

Ako taj gospodin nije shvatio pozadinu svega, da si ti bio samo oruđe u božjim rukama, oruđe prosvetljenja, onda je on vredan jedino patnje sa kojom se saživeo.

Ti ne treba da se kaješ. Osim ako si namerno želeo da ga povrediš. To je jedino zbog čega se treba kajati, mada sumnjam da je to bila tvoja namera


Tvoja (u razumevanju)

Z.

PISMO 11.12.2002. 11.19 PM (Dva ogleda o kreativnosti)

Kreativnost se uvek pojavljuje kao vapaj za izvornim postojanjem. Ona se javlja kao unutrašnja potreba da se polome okviri naučenih vrednosti i sopstvo progovori svojim jezikom. Jezik iskonskog je slika i zvuk, tako da su slikari i muzičari prenosioci najtananijih prelivanja duše, koja u nastojanju da zablista sopstvenošću, progovara kroz saglasje boje i tona. Jezikoslovni znalci predstavljaju prelazni oblik duše koja je naučila da bude izgovorena. Jer, duša se može samo osetiti dušom, ne može se dodirnuti, teško ju je opisati, a najteže izgovoriti.

Ipak, jezikoznalci su jedini koji mogu osećaj sopstvene duše saopštiti drugoj duši koja je zaboravila na sopstveno postojanje. Čovek okovan rečima, kao jedinim merilima stvarnosti, realnost doživljava samo kroz reč i dodir, kroz objašnjenje. Slika mu predstavlja lep ukras na zidu, a muzika je dobra podloga koja prekriva tišinu. Do čoveka očovečenog rečima, koji više i ne poznaje svoju prefinjenu prirodu, mogu da dopru samo reči, jer jedino rečima veruje. Za takve je proza idealan put, a onima koji su zasićeni prozom događa se poezija. Prvo tuđa, a postepenim topljenjem duše, pojavljuje se i sopstvena poezija, kao govor same duše.


II.

Kreativnost je pokušaj uspostavljanja iskonske harmonije svega postojećeg. Njen začetak je uvek u emotivnim lomovima, kada duša progovara bolom i jecajem. Kasnije se pukotine misaonog sklopa postepeno uobličavaju u umetnički priznatu formu, tako da je svako umetničko delo po jedan prozor duše. Što više takvih prozora, to više svetlosti sebi samom.

Traganje za istinom je potraga za harmonijom, a kada se jednom harmonija uspostavi kao takva, kreativnost se pojavljuje tek kao trenutni bljesak. Taj bljesak može inicirati bilo šta i on može osvetliti bilo šta, tada je izvor inspiracije svuda a svaki čovekov pokret je umetnost, jer izvire iz same duše.

Tvoja (jezikoslovna)

Z.

PISMO 05.12.2002. 9.41 PM (Postala sam mašina)

Pokušavam da odgovorim na tvoje pismo, međutim u odnosu na njega ja se osećam kao u mehuru. Čitam ga, ali ga ne osećam. Htela sam čak i da odustanem, ali ono iskonsko u meni, zvano pobuna, mi to nije dozvolilo. I dobro je što je tako.

U jučerašnjem razgovoru sam za sebe rekla da sam mašina. Ne znam da li sam srećna. Pre par minuta shvatih da sam ostala bez emocija. Htela sam i o tome da ti pišem, ali sam rezignirano rekla sebi: dosta je bilo kukumavčenja. Stalno sam nečim nezadovoljna, stalno se žalim, mada su u poslednje vreme moji problemi metafizičke prirode, ono što zapravo sačinjava moj okov je potreba da se jadam. Stoga nisam htela da ti napišem ništa. Onda sam se ponovo vratila tvom pismu, sa namerom da ga dokučim. I uspela sam, ali i uvidela da je ono, samo po sebi, sasvim kompaktno i da teško mogu reći još nešto novo o temi. Osim u zadnjem pasusu, koji je i bio početna tema našeg jučerasnjeg razgovora.

A znam i da nisam ostala bez emocija, jer bez njih ne umem da živim, jedino što sam ih sklonila negde duboko u sebe, da bih mogla da preživim sve finansijske šokove nepredviđenih rashoda. Pa zato, kao sav normalan ovdašnji svet, živim na odloženo plaćanje. Krademo od sutrašnjice da bi smo preživeli danas. Lep metafizicki metod za življenje u sada. Ili "brini se samo za današnji dan, sutrašnji dan će se brinuti sam za sebe". Već sam to apsolvirala.

Jedino sam malo zabrinuta za svoje emocije, ali samo zato što osećam njihovo potmulo udaranje negde u dubini sebe, dok mi peckanje u očima nagoveštava potrebu za plakanjem. Samo, ne mogu da pronađem razlog za plakanje, a zaboravila sam kako je to plakati bez razloga.

Postala sam mašina, a to nije ni malo pohvalno. Postala sam mašina jer sam zaboravila kako se svet deli na dva dela, kako se jasno odvaja privatno i javno. Grešim, jer toliko sam opsednuta poslom, da ni kod kuće ne mogu da se otmem utisku kancelarije. Znam da je to neophodan uslov za razvoj budućnosti, ali sigurno nije potrebno ubiti sebe (u duhovnom smislu) da bi se realizovala materijalno sigurna sutrašnjica.

Stoga, moje ime je pobuna, vraćam se sebi.


Tvoja (ipak svoja)

Z.

PISMO 16.11.2002. 9.09 PM (O razumevanju)

Razumevanje je protok fluida sopstvenosti i spajanje sa drugom osobom. Tek kada se uspostavi fluid tada je moguće i razumevanje. Ljubav je posledica razumevanja.

Da bi smo razumeli jedno drugo prvenstveno moramo da govorimo istim jezikom, odnosno da identično tumačimo određene reči. To je u vezi razumevanja putem razmena reči. Ali ono pravo razumevanje dešava se kroz pogled, kroz misao, kada se duše dodirnu i kada je razumevanje jednostavno način komunikacije. U takvom, božanskom dodiru, razumevanje je trenutno i nema potrebe za mnogo reči.



Opusti se, oseti (me kao) svog sagovornika, otvori dušu i razumevanje će teći, nesputano sopstvenim projekcijama.

Takvo razumevanje je na nivou iskonske komunikacije i samo takvo razumevanje je zaista razumevanje. Sva druga razumevanja su samo tumačenja onoga što sagovornik kaže. Još teži oblik pokušaja razumevanja je kada "prevodiš" reči sagovornika, u pokušaju da ga, shvatanjem šta zapravo želi da kaže, približiš sebi. Ali takvo razumevanje, odnosno takav način komunikacije, je unapred osuđen na propast. Na žalost, u ovom svetu, kakav poznajemo, to je jedini vid komunikacije.

Tvoja (uvek u potrazi za iskonskim)

Z.

PISMO 28.10.2002. 11.05 PM (Reči u ogledalu)

"Svaka reč bi pokvarila utisak". Isto tako je sa ogledalima: svaka reč je refleks, odsjaj, kojim se ogledala dobacuju jedno vreme, dok se reč ne potroši. Tako govore istovetni.

Bliskost je kada se ogledala ogledaju jedno u drugome bez reči. A njihov okvir, koji ih čini odvojenim parčetom beskonačnosti, zove se strpljenje. Jer jedino ih strpljenje zadržava da se ne razliju odslikavajući večnost.

Primi moj refleks u sebe, šaljem ti blistavi odsjaj sreće i ushićenja.

Tvoja (bez atributa)

Z.

PISMO 23.10.2002. 9.06 PM (Grudvica razuma)

Kotrljajuća grudvica razuma prikuplja beskonačnost kolektivne misli, gradeći sopstvenu sliku stvarnosti, u koju zatim veruje kao nešto što je van nje same. Tako se gradi slika sveta.



Na svom vrludavom putu, grudvica razuma prikuplja sve što joj se nađe na putu, postajući tako sve veća i sve teža. Jednog momenta oteža od tolikih naslaga, koje je prozvala znanjem, da više ne može da prepozna sebe samu jer više se ne vidi od nalepljenog tuđeg sadržaja. Tako se gubi svest o sopstvenosti.

Tvoja (tek letimična)

Z.