Posmatrači

Jedinstvenost je osećaj celovitosti, prvo sebe samog u najčistijem obliku, a zatim i doživljaja celovitosti čitavog ispoljenog univerzuma. Osetiti tu jedinstvenost, u njenoj jednostavnosti, znači doživeti život u njegovoj punoj manifestaciji.

Celovitost je bezmernost. Beskonačno se ne može zamisliti, osim kao neprekidno kretajuće. Zato je čovek, u pokušaju da sagleda život, celovitost isparčao, praveći razne podele, kategorije, klasifikacije.

Postoje mnoge podele sveta, počevši od geografskih podela, preko deljenja vremena na sate, pa sve do psiholoških podela na tipove ličnosti. Ono što je zajedničko svim ovim podelama je da su one dogovorene granice nepostojećeg. Granica izmedju država jeste vidljiva ako postavimo graničare, ali ako granica prolazi morem, gde ćemo onda pobosti svoje zastave? Svaka podela je vestačka kategorija u koju verujemo kao u realnu činjenicu, zaboravivši pri tome da smo se jednostavno samo dogovorili da je to istina.

Govoriću o ljudima, jer ovaj svet ne bi postojao ovakvim kakav jeste, kada ne bi bilo ljudi da ga dožive svojom svešću. A pojam "čovek" je neizmeran, jer svaki čovek je svojom jedinstvenošću univerzum za sebe. Stoga ni malo neće biti pogrešno ako uvedem još jednu katerogiju, u bezmerju rasparčane stvarnosti, a to je podela ljudi na tri uloge, koje u životu mogu da budu njihove. Ljudi učestvuju u životu kao: "žrtve", "ubice" ili kao "posmatrači".

Uloga "žrtve", koja jednog trenutka može da dosadi, veoma lako žrtvu pretvara u "ubicu", najčešće sopstvenih ubica, a kasnije i svih drugih žrtvi. Svaki "ubica" u sebi potencijalno nosi osećaj da je žrtva i zahvaljujući ovom jasnom polaritetu čovečanstvo je napravilo mesta za novu podelu - na scenu je stupila psihologija kao nauka. Zato "ubice" i "žrtve" nisu interesantne za posmatranje, jer su čitav vek pod lupom psihologa, a njihova igra je toliko zabavna pa teško da može da dosadi.
Ko posmatra "ubice" i "žrtve", njihovo medjusobno smenjivanje u borbi za prevlast? "Posmatrači"!

Vešto sakriveni iza kulisa naučnog i naučenog znanja, oni posmatraju i procenjuju, postavljaju parametre, norme i merne jedinice vrednosti. Svojom dogovorenom učenošću ocenjuju i procenjuju čitavu dogovorenu stvarnost, proglašavajući je vrednom ili ništavnom, u zavisnosti od toga koliko se nagoveštaj nove stvarnosti uklapa u već prihvaćene obrasce. Opšte prihvaćene etikete, koje prikačinju svemu što su dogovorili da je vredno, najčešće su izražene u titulama, a malo iza tog ranga stoje javne ličnosti. Posmatrači sve znaju o svima koji su iole vredni za posmatranje, a najviše veruju etiketama posmatrača koji i sami imaju etiketu "poznavalaca".

Pored "poznavalaca", medju posmatračima postoje i "ljubitelji", vestački stvorena medju kategorija. To su posmatrači koji bi voleli da su žrtve, a nemaju dovoljno hrabrosti da se etiketiraju kao "posmatrači", pa se zadovoljavaju mrvicama znanja koje "poznavaoci" bestijalno razbacuju oko sebe.

Posmatrači vladaju svetom tako vešto, da su i druge učesnike stvarnosti ubedili da je samo njihov ugao gledanja parametar realnosti. Čak i podela na "ubice" i "žrtve" je kategorija posmatrača, a akteri su je prihvatili da bi se lakše raspoznavali u areni svakodnevnog. Posmatrači su čak i njih, koji su im najdraži, ubedili u valjanost svojih podela.

Posmatrače nema ko da posmatra, jer opet je onaj koji posmatra zapravo pripadnik njihovog tabora, dok su "ubice" i "žrtve" isuviše preokupirani sobom, u pokušaju da predvide sledeći potez protivnika, tako da nemaju vremena da posmatraju ništa drugo.

Jedini problem posmatrača je u tome što oni ne učestvuju u životu, već ga samo posmatraju. Učestvovanje u životu je življenje života, osećaj strujanja krvi, udisanja vazduha, treptaja sadašnjosti. "Ubice" i "žrtve" su oni koji žive život na način na koji to najbolje umeju, jer svako vrebanje mogućnosti novog trena, daje taj neponovljivi osećaj životnosti. Posmatrači mogu samo da posmatraju.

Kada bi neko mogao da posmatra posmatrače, a da se pri tome i sam ne uklopi u njihova pravila stvarnosti, možda bi uspeo da im objasni da ta uloga i nije tako primamljiva, da njihov život sa bezbedne udaljenosti od života ima primese suvoparnog. Ali, pošto se "ubice" i "žrtve" radjaju kao takvi, "posmatrači" takodje, možda je bolje ove poslednje ostaviti u ubedjenju života, jer iz tog, neutralnog ugla, prosto je nemoguće uroniti u neizvesnost neizmerenog i neograničenog života.

Klackalica zla

Svaki pokušaj sagledavanja sveta trudi se da na prvom mestu pronadje neutralnu tačku posmatranja, odakle će proizaći i objektivno vidjenje stvarnosti koja nas okružuje. Ukoliko pri posmatranju sveta na prvom mestu posmatramo sve stvoreno, neminovno ćemo se spotaći o problem zla, koje je univerzalna, sveprisutna kategorija.

Zlo je staro koliko i ljudski rod, neuništivo koliko i ljudska svest, a od kako je svet postao čovek sebi postavlja pitanje: otkuda zlo i kako ga iskoreniti. Mitologije su atribute zla pripisivale raznim demonima, kao nosiocima njegove manifestacije, dok se hrišćanstvo skromno zadovoljilo jednim jedinim njegovim predstavnikom, koji ljude navodi na razna zlodela.

Pošavši od pretpostavke da je jedan vrhovni bog, svestvoritelj, neminovno se nameće zaključak da je taj kreator stvorio i zlo, kao neophodnu manifestaciju života. Neki ga naživaju Demijurgom, drugi tvrde da je sam Jehova oličenje svetskog zla, treći zlo radije pripisuju Satani, tvrdeći da je bog oličenje ljubavi i dobrote. A zlo i dalje postoji, neprekidno se manifestuje kroz život kao sam njegov protok, razarajući i ono što je do juče bilo sasvim prihvatljivo i zadovoljavajuće.

Tragajući za korenom i uzrokom zla doći ćemo do zaključka da je zlo jednostrana kategorija, uvek samo jedan učesnik procesa manifestacije zla može tvrditi da se zlo dešava, druga strana će ista ta dešavanja proglasiti za pozitivne životne promene, bilo da su u pitanju dva čoveka, kao predstavnika pojedinačnih svesti ili je procena od strane dveju kolektivnih svesti, timova ili nacija. Ukoliko u dogadjaju obe strane stradaju, onda će obe imati isto mišljenje: oni drugi su krivi za sve. Uzmimo rat kao odličan primer: svaki učesnik sukoba naroda tvrdi da se bori za pravu stvar, a da je onaj drugi zlotvor. Pa čak i sopstvena zlodela proglasiće za osvetu, jer druga strana je prva započela sukob, a osveta je tada pravedna stvar, jer i u Bibliji je zapisano: "Oko za oko, zub za zub".

Ako se sa ovog, ekstremnog, kraja skale ispoljavanja zla vratimo ipak običnom svakodnevnom življenju, u kome se sitna zla dogadjaju iz sekunda u sekundu, susrešćemo se sa povredjenim sujetama, zavišću, ljubomorom i čitavom skalom običnih ljudskih stanja, koja čoveka proganjaju neprestano, ne dozvoljavajući mu da slobodno udiše život koji ga okružuje. Jedan čovek može biti zao po svojoj prirodi, ali ne zato što se takav rodio već zato što je takvim postao. Zla priroda je okoštali način odbrane od drugih ljudi, koji su nekada davno zlostavljali nežnu dušu u razvoju, pa se ona na kraju i sama pretvorila u kopiju svojih mučitelja koji su je, ne znajući, naučili da i sama tako reaguje na druge ljude, naročito na one slabije od sebe. I uvek je u pitanju zlostavljanje slabijeg od strane onog jačeg, najčešće tako što se manipuliše njegovim emocijama, u pokušaju da se slomi samo dostojanstvo, koje svaki čovek nosi u sebi. "Jači" će taj sistematski pokušaj loma nazvati "prevaspitavanjem" a "slabiji" će takvo ponašanje proglasiti jednostavno za delovanje zlog čoveka, mada su često potrebne godine trpljenja da bi se konačno takva osoba i proglasila zlom osobom, a nametnuti jaram isto tako sporo skinuo sa sopstvene duše.

Ono sto karakteriše sitno ljudsko zlo, koje se svakodnevno ispoljava, je da su uvek potrebna dva učesnika procesa da bi se on uopšte manifestovao. Za svadju je uvek potrebno dvoje, za ispoljavanje zla takodje. Manifestacija moći je onaj osnovni činilac koji dovodi do ispoljavanja zla, što znači da zlo, generalno gledano, nastaje kao posledica neravnoteže sila. Kad god snaga pokaže sebe, tada će se kao suprotnost pojaviti slabost. Ukoliko dozvolimo snazi da se pojačava do beskraja, slabost će se smanjivati do samouništenja. Medjutim, takav proces dovodi do jačanja slabijeg, stvarajući izdržljivost koja daje novu snagu za životom, pa makar se slabiji jednog momenta i sam pretvorio u tlačitelja. To daje novi momenat snage i dovodi do preokreta, ali suština procesa i dalje ostaje ista: zlo nastaje kao posledica neravnoteže. Što je neravnoteža veća, to je i zlo veće, ali samo kao doživljaj jednog učesnika procesa, koji je slabiji. Drugi učesnik osetiće samo pojačavanje sopstvene moci, a to će mu doneti izuzetno zadovoljstvo.

Susret dve snage, podjednake jačine, uzrokovaće samo diskretno odmeravanje, a ukoliko su one zaista i jednake, do sukoba, kao manifestacije zla, svakako neće doći, mada se obe strane mogu nalaziti u opreznom strahu od trenutnog popuštanja sopstvene pažnje, što bi značilo i popuštanja snage, a onda bi ravnotežna tačka prevagnula na jednu stranu.

Ipak, svaka snaga u sebi sadrži istu količinu slabosti, ponovo radi uspostavljanja samo-ravnoteže, jer da nije osećaja slabog ne bi bilo ni potrebe za jakim, koji će tu slabost zaštititi od neke druge, spoljašnje snage koja bi je mogla ugroziti.

Jedina snaga koja je svesna sopstvenosti, te stoga nema potrebu za vladanjem, jedina snaga koja je sačinjena od sopstvene slabosti, te stoga nema potrebu za pokoravanjem, je ljubav. Ljubav, oličena kroz prihvatanje svega postojećeg, kao izrazom savršenstva, koja nema potrebu za posedovanjem niti pokoravanjem, sebe ili bilo kog drugog, ljubav koja prihvata sve onako kako jeste, predstavlja jedinu snagu koja je apsolutno uravnotežena i koja samim tim predstavlja protiv težu zlu. Samo ljubav je snaga, oličena kroz svesnost - Volim te zato što jesi, bez pokušaja da budeš ono što nisi. Samo snaga ljubavi donosi harmoniju i slobodu svima onima koji su dovoljno jaki i dovoljno slabi da mogu da je iskuse.

O potrebi za pisanjem

Nekim ljudima bi trebalo zabraniti da pišu. Pa čak i da se potpisuju, jer njihova deformisana unutrašnjost ispoljava se u njihovom krivom, sitnom rukopisu, koji je najčešće teško čitljiv, jer i rukopis je način na koji mogu da otkriju sebe. 



Kažu da papir trpi sve, a naročito je književnost blagorodna, jer dozvoljava da se pod maskom fikcije čovek razmaše svojim otežalim krilima mašte, da izbljuje svo crnilo svog uma, a da pri tome bude bezbedno zaštićen etiketom "književnik". Sav pritajeni sadizam, koji na prvom mestu predstavlja pokušaj uništenja svoje već osakaćene ličnosti, može se bezbedno izliti na papir, čime se unekoliko smanjuje pritisak nezadovoljstva u sopstvenoj svesti. Takav izliv je blagorodan, ukoliko je osoba koja piše pronašla dobar način da iznese svoju mučninu, ne bi li time malo olakšala teško breme sopstvenih osećanja i bar za trenutak prodisala čistim osećajem lakoće. Lakoće koja je nastala zbog umanjenja tereta, ne lakoće koja dolazi kao osećaj čistog i nesputanog postojanja. Takve pisanije je najbolje spaliti, kremirati, jer one i predstavljaju trulež nagomilanog besa. Međutim, dešava se da osećaj lakoće ponese spisatelja, koji se tada oseti kao pisac i poželi da svoje reči podeli sa drugima. Zato nastavlja da bljuje svoju nutrinu opisujući sopstveni doživljaj sveta i ističe ružnoću u prvi plan. Tako će detaljno opisivati kanalizaciju, gde mu je kao polaz za opisivanje poslužio šum klokotanja vode, dok prolazi pored neke šahte. Smeđu boju nečijeg mantila opisaće kao boja izmeta, nehajno će pominjati pacove, kao što neko drugi pomene persijske mačke ili neke druge kućne ljubimce.

Možemo li ovakve ljude porediti sa serijskim ubicama, koje najčešće uživaju sakateći svoje žrtve? Zadovoljstvo koje takav čovek oseća opisujući skaredne scene verovatno je jednako zadovoljstvu psihopate koji to čini u stvarnosti. Ali, pošto krv teče potocima samo u našoj mašti, a želja da se deci "samo izvade oči" predstavlja jedino skup slova oblikovanih u reč. Greh zbog slike koju ta reč stvara prenosi se samo na čitaoca, koji je nabasao na takvu knjigu i teret greha prenosi se na njegovu dušu. Jer ukoliko nastavi da takve opise čita i dalje, to predstavlja saučesništvo u zločinu, a onda se teret greha proporcionalno raspodeljuje: što više čitalaca to manje ličnog greha.

Knjiga predstavlja kult, najčešće tako što prenosi mudrost tuđeg iskustva, bilo da je u pitanju lični duševni doživljaj, bilo da je u pitanju spoznaja sveta. Stoga se pitanje svetogrđa logično nameće. Da li je veće svetogrđe takvu knjigu baciti ili staviti je u svoju ličnu biblioteku?

Lično ime kao znamen

Ime je znamen, znak koji ponekad trasira sudbinu čoveka. Setimo se američkih indijanaca i njihovih opisnih imena, koja su davana deci tek kada stasaju i pokažu osnovnu osobinu svoje Duše. To je izvanredan primer kako ime odražava samu suštinu osobe, mada je istovremeno i usmerava prema konačnom cilju koji je imenom označen. Možda bi neki mladi Indijanac i naslutio neki drugi put svog življenja, ali ime ga je odredilo i on ga bespogovorno prati.

Ono što nas generalno određuje su naši nadimci, naravno ukoliko prihvatimo dati nadimak, jer na izbor imena nismo mogli da utičemo, a nadimak možemo da prihvatimo a i ne moramo.

Ako malo dublje zaronimo u suštinu imena, tačnije ako pokušamo da definišemo kakav stav ljudi imaju prema imenima, a naročito tuđim, na prvom mestu vidimo da je ime nečija etiketa. Kao naziv gotovog proizvoda koji se može upotrebiti u određene svrhe. A zar ljudi ne upotrebljavaju jedni druge u određene svrhe?

Nečije ime je na prvom mestu, gramatički gledano, treće lice jednine: On ili Ona. Znači neko ko trenutno nije prisutan. Prisutno je samo ime. Prosečan čovek najčešće nije svestan sebe, a ono što misli da predstavlja "sebe" zapravo je samo ljuštura njega samog koja se drži na okupu uz pomoć njegovog ličnog imena. Zašto se lično ime uvek piše velikim slovom, kada znamo da veliko slovo služi da naglasi tu reč. Da li je to zato da bi se naglasila prisutnost Duše, koja treba da sačinjava to ime, odnosno da li se time Duša poziva da se vrati?

TI je uvek u odnosu na JA, a samo JA i TI možemo ostvariti komunikaciju i bliskost. On ili Ona su uvek odsutni, a bliskost će se uspostaviti tek kada On(a) postane Ti. Isto važi i za ime. Ime je okvir neke osobe, ne mora da znači i njeno stvarno prisustvo. Ljubavnici često izmisle neko novo ime za svoju ljubljenu osobu, jer time je označavaju kao jedinstvenu u svojoj svesti i to ime koriste samo u trenucima kada su zajedno. Takođe, ljudi često smatraju da poznaju neku osobu ako joj znaju ime. Koliko se ljudi zapravo poznaju među sobom?

U svakom slučaju, nečije lično ime je zapravo ograda koja odvaja tu osobu od mene same. Ime je identitet, ime je naziv ega koji stoji iza, a prava komunikacija odvija se samo kontaktom dve Duše. A Duša nema ime, Duša se ne identifikuje ni sa čim i ni sa kim.

Zato nije potrebno tvoje ime da bih te prepoznala. Ja poznajem tvoju Dušu, jer je ona deo moje Duše, jer su sve duše samo odraz božanskog, koje je jedna Duša, a ono što čovek oseća kao svoju dušu samo je delić velikog razlomljenog ogledala.

Apokalipsa Novog Doba


"Svi se mi klanjamo Bogu Novcu", a jedan od vidova vršenja Njegove službe je upavo ekonomska vezanost: za roditelje, poslodavce, kolege, poslovne partnere pa i, u krajnjoj liniji, za državu u kojoj živimo. Ta ekonomska zavisnost na prvom mestu je psihološka zavisnost, jer ono što nas sprečava da raširimo sopstvena krila i vinemo se putem slobode je zapravo strah da nećemo imati dovoljno Njegove milosti za iole pristojan život.

Veoma zanimljivo pitanje je: šta bi se dogodilo kada bi svi ljudi bili materijalno obezbeđeni, kada ne bi morali da pristaju ni na kakve kompromise življenja sa drugim ljudima? Kako bi tada izgledao svet?



Jedan od arhetipova idealnog života je pojam "čarobnog štapića", gde se jednim pokretom situacija apsolutno menja, u korist trenutno izmenjenog sveta, kreiranog prema željama "čarobnjaka". Uz pretpostavku da neko zaista mahne čarobnim štapićem i, uz pomoć snage želje velike većine čovečanstva, trenutno nastane potpuno materijalno blagostanje, taj prvi trenutak bio bi ispunjen ushićenjem i srećom. Svi bi se divili blagodetima koje ih okružuju, ponosili bi se nakitom koji poseduju, kvalitetnim predmetima koje upotrebljavaju. Mnogi to čak ne bi mogli da podnesu, pa bi ih ta blagodet koštala samog života. Međutim, ta euforija ne bi bila dugog veka. Ljudi bi veoma brzo shvatili da je jedina vrednost kvalitetnih i skupih predmeta sadržana upravo u njihovoj nepristupačnosti. Kada bi svi predmeti bili udobni i lepi, udobnost i lepota bi postali sastavni deo života, u smislu zadovoljenih čula i ništa drugo. Materija bi tako konačno bila skinuta sa pijedestala na kome je vekovima boravila i dobila bi svoju jedinu pravu vrednost: upotreba u svrhu zadovoljenja. Ono što zaista teži ka zadovoljstvu je sama čovekova duša, a čoveka materija može zadovoljiti samo u smislu olakšanja telesnog bivstvovanja, što ne znači da bi materijalno blagostanje donelo i kvalitativnu promenu u smislu iznenadnih ozdravljenja ili poboljšanja zdravstvenog stanja svih ljudi. Bolesti bi postojale i dalje, ali bi se vremenom i njihov nivo znatno smanjivao, jer bolest na prvom mestu nastaje kao pobuna protiv prisile i nametanja poželjnog života.

Materijalno zadovoljeni ljudi najednom bi ostali bez osnovnog pokretačkog motiva - rad radi sticanja materijalnog blagostanja. Oslobođeni tereta, kao što je na prvom mestu obaveza, a zatim i fizički napor, osetili bi se krajnje izgubljeno i beskorisno. To bi u sledećoj fazi donelo pojavu masovnih samoubistava, jer mnogi ljudi kroz sticanje novca dobijaju potvrdu sopstvene vrednosti, iza koje se krije krajnji osećaj beskorisnosti i nesigurnosti. Obezvređivanje materije, njenom apsolutnom dostupnošću, takvim ljudima bi doslovce izmaklo tlo ispod nogu i oni više ne bi imali svrhu sopstvenog postojanja.

Emotivne ucene, najčešće od strane roditelja, izgubile bi važnost. Rečenica: "Ja se mučim, a ti se tako ponašaš prema meni..." postala bi krajnji besmisao, što je oduvek i bila. Svako mučenje je na prvom mestu potpuno lični osećaj, koji nema veze sa drugim ljudima, osim ako čovek sam tu vezu ne pronađe, a optuženi se oseti prozvanim i time sam sebe proglasi za krivca. Mnoge emotivne veze bazirane su upravo na ekonomskoj zavisnosti od ukućana, gde su reči "ljubav" i "harmonija" postavljene na lažni presto. Otvoreno pokazivanje netrpeljivosti smatra se nezahvalnim stavom, što ukazuje da je zahvalnost dobila licemerni odraz i da je osećaj prave zahvalnosti zaista redak.

Laži bi takođe izgubile svaki smisao, jer najčešći uzrok laži je pribavljanje materijalne koristi ili izbegavanje krivice. Kazna za krivnju je, u blažem obliku, iskazana kroz uskraćivanje materijalnih dobara, bilo da se krivac novčano kažnjava za učinjeno delo, bilo da roditelji svoje dete kažnjavaju uskraćivanjem željenog predmeta. Drugi, mnogo teži, vid kazne je izolacija, gde se uskraćuje prisustvo drugih ljudi i takva kazna ostala bi samo za učinjene moralne prekršaje.

Vladanje nad drugim ljudima bilo bi potpuno dovedeno u pitanje. Politika bi prestala da postoji, jer ko bi se prihvatio potpune odgovornosti za jedan narod, a bez materijalnog motiva koji najčešće stoji iza? Ratovi ne bi postojali, jer niko se ne bi borio ni za teritorije, ni za posede, bilo čije.

Bog Novac je svoje prste upleo i u predele duha, nagrađujući novcem stvaraoce umetničkih ili naučnih dela, donoseći snobizam i pomamu, bilo za stvaranjem kvalitetnog umetničkog dela, bilo za njegovim posedovanjem. Gubitak prioriteta materije neminovno bi na površinu izneo vrednosti duha. Duhovnost bi konačno dobila priliku da se iskaže u svom pravom svetlu jer, pod uticajem materije, mnogi materijalni motivi zaogrnuti su plaštom duhovnosti, religioznosti ili misticizma, dok iza svega stoji potreba za materijalnim blagostanjem. Materijalno zadovoljeni ljudi teže ostvarenju duha, pa rado pristaju na "zamenu", sledeći gurue, dajući dobrovoljne priloge, pokušavajući da kupe sopstveni duševni mir.

Kada bi materija jednog trenutka izgubila priroritet koji sada ima, među ljudima bi zavladala potpuna anarhija. Ljudi bi dobili potpunu slobodu sa kojom ne bi znali šta da učine. Prikrivena netrpeljivost bi se javno pokazala, mržnja bi se videla na mnogim licima, a većina ljudskih zajednica bi se raspala u trenutku. Međutim, najveći problem čovečanstva zvao bi se: dosada. Oslobođeni obaveza staranja o materiji pojavio bi se višak vremena koje treba ispuniti nekom aktivnošću. Sve aktivnosti koje čovek ima u svoje slobodno vreme takođe bi postale besmislene. O čemu nam govore knjige, filmovi, šta čitamo u novinama? Tu su nam tuđi životi takoreći na dlanu. Učestvovanjem u javnom životu, istovremeno skriveni u privatnosti sopstvenih domova, mi čitamo ili gledamo kako se ljudi bore za prestiž među drugim ljudima, uživljavamo se u njihove muke opstanka u svakodnevnom životu, nadgledamo ratove i pogibije drugih naroda. Pratimo svoju i tuđu politiku, interesuje nas šta rade naši i njihovi vladari. Prestankom važnosti materije sve ono što je do sada ispunjavalo naša interesovanja izgubilo bi važnost. To bi za mnoge ljude takođe značilo gubitak smisla života, što bi ponovo uzrokovalo pojavu masovnih samoubistava.

Čovek bi ostao ogoljen sam pred sobom. Do skora prinuđen da se ponaša na određeni, dozvoljeni način, dosledno poštujući norme i pravila ponašanja među ljudima, najednom bi bio slobodan da se ponaša kako hoće. Taj trenutak prepuštanja onom unutrašnjem sopstvu neminovno bi doveo do proboja barijere između svesnog i nesvesnog dela ličnosti. Sve ne prihvaćene čovekove osobine potisnute su u nesvesni deo njegove psihe. Suočavanje sa samim sobom je najbolnija stvar koju jedan čovek može da doživi, ali je neminovno za sve one koji tragaju za duševnim mirom. Međutim Bog Novac je i od toga napravio dobar posao, pa je psihoterapija postala veoma dobro plaćena profesija. Čovek, generalno gledano, smatra da sam sebe najbolje poznaje. Međutim, uz toliko potisnutih osobina, želja i postupaka, inventar nesvesnog je zaista teško držati celog na okupu i znati ga do svih detalja. Trenutno oslobađanje od okova potisnutog sadržaja svesti na mnoge bi delovalo šokantno, jer bi na površinu grunuli demoni straha, zajedno sa oslobađanjem potisnutog dela sopstva. Ovo bi svakako uzrokovalo pojavu masovnog ludila i ponovo masovnih samoubistava.

Posle svih ovih pošasti na zemlji bi ostala tek šačica zbunjenih ljudi, okružena materijom koja je konačno dobila svoju pravu vrednost. Reč "blago" više ne bi označavala nagomilanu materiju već ugodnost. Kad je nešto blago, onda je ugodno, prijatno, svojom osobinom mira zadovoljava čula, smiruje dušu.

Moral bi napokon dobio svoju pravu vrednost. Nemoral bi bio jedino ugrožavanje tuđe ličnosti, tuđih osećanja. Kazna za prestup bila bi jedino spontana izolacija društva od takve osobe, a oprost greha sam prekršilac bi davao sebi, iskrenim i dubokim pokajanjem. Greh se kod takvog pojedinca više nikada ne bi ponovio, jer iskreno kajanje je zapravo shvatanje kako se osećao drugi čovek, koji je bio emotivno ili fizički povređen.

Vladavina duha neminovno bi, u prvim vremenima, dovela do masovnog izliva egoizma. Međutim, ova nevolja ne bi bila dugovečna. Obzirom da bi svima bilo dozvoljeno da budu egoistični, ljudima bi nedostajalo društvo drugih ljudi. Čovek zaljubljen u sebe nema osećaja za druge ljude, a pošto izostaje materijalna korist, ne bi bilo potrebe za ulagivanjem i dodvoravanjem bilo kome. Egoisti bi bili krajnje usamljeni, što bi u krajnjoj liniji zahtevalo da i oni sami budu otvoreni i iskreni prema drugim ljudima. Prijateljstvo i ljubav konačno bi dobili svoj pravi iskaz.

Kreativnost i umetničko izražavanje postali bi sastavni deo života koji se živi sa lakoćom. Ljudi bi se i tada takmičili u stvaranju lepote, ali takve tvorevine služile bi samo uvećavanju opšte radosti i duševne nadgradnje.

Život bi postao radost čistog postojanja u lepom. A šta nas sprečava da ga takvim doživimo? Lepota nas uvek okružuje, jedino nas naslage materije, kao priroritet u svesti, sprečavaju da tu lepotu primetimo sada i ovde.