Zaljubila sam se... i šta sad?

Okolnost u kojoj cela priča počinje je relativno klasična. Isuviše opterećena ličnim emotivnim odnosom, nisam previše pažnje poklanjala muškarcima sa kojima sam dolazila u kontakt. Tako mi je i promaklo da mi se jedan, sa kojim sam bila u poslovnom odnosu, neopaženo uvukao u svest.

Kada upoznajete nove ljude neki su vam dragi na prvi pogled, a nekima se prilagodjavate, konvencionalno se osmehujući. Sa dragim osobama rado saradjujemo, sa ovima drugima radimo samo onoliko koliko moramo. Takva su pravila igre i svi ih poštujemo. Zlatno je pravilo da ljubav i posao ne treba mešati i ja sam to poštovala, uvek spremna da se jednog odreknem. Smatrala sam da ću ljubav prepoznati na samom početku i da do poslovnog odnosa neće ni doći. Medjutim, posao je uveliko trajao nudeći nove perspektive i zamagljujući moju svest istovremeno. Poziv na kafu na jednoj od letnjih bašta, po vrelom danu delovao je primamljivo i krajnje neobavezno. A onda, kao grom iz vedra neba, shvatanje...

Poželela sam da se zaljubim, da bih imala inspiraciju da pišem o ljubavi i šta se dešava - osećam se kao tetreb pred parenje. Ne vidim ništa, ne čujem ništa, osećam... Osećam sve, što je u stvari ništa. Šta se ovo samnom dešava?

Zaljubila si se i to u pravom vidu. Zaljubljenost je stanje visoke inspiracije i samodovoljnosti istovremeno. Svaka zaljubljenost koja se može meriti razumom, analizirati i opisivati, samo je mentalna kalkulacija. Stanje u kome si sada je pravo stanje - stanje samodovoljnosti.

Ne razumem ovo poslednje - stanje samodovoljnosti?

Ima li razlike u tvom ličnom doživljaju stvarnosti kada si sa njim i kada si sama?

Nema. Mada ovo nije stvarnost, bar ne ona na koju sam navikla.

Stanje u kome si jeste stvarnost, potpuno uživanje u sopstvenom postojanju, gde je samo postojanje po sebi jedina bitna stvar. Tvoje stanje ne bi se moglo nazvati euforijom, euforična si kada visoki napon emocija malo padne. Sada si u stanju svesti gde sve jeste. Nema negacije. Nema potrebe za pripadanjem, nema ljubomore, ni sumnje gde je on kada nije sa tobom? Ushićena si sopstvenim postojanjem, a on je bio samo uzročnik dolaženja do Čistog Bića.

Kako se on oseća?

Znam da ovo nije ljudska radoznalost, već pitanje poredjenja. U stvari, hoćeš da pitaš da li je i u njemu probudjena visoka inspiracija čistog postojanja. Daću ti potvrdan odgovor, ali ne zato što ga ti želiš već, zato što to zaista jeste. Probudila si u njemu doživljaj čistog Jastva, ali ne u onoj meri u kojoj si ti sama. Potrebno je ipak probiti okvire racionalnog da bi se došlo do čistog Jastva, a on to u ovom trenutku ne može, odnosno ne usudjuje se da uradi. Ipak, centar razuma mu je prilično pomeren u stranu.

Moj razum i ne postoji.

Nije ti ni potreban. Razum je analitičar iskustava, on s ljubavlju nema nikakve veze, niti može da je razume. Onda kada se razum umeša znaj da je nivo ljubavi opao do obične privlačnosti.

Razum služi da prikuplja iskustva iz odnosa sa drugim ljudima, da prepoznavanjem odvoji novo od starog i zatim novo iskustvo, obogaćeno ličnom energijom, preda Primarnoj ličnosti radi obogaćivanja Lične Svesti. U slučaju ljubavi, odnosno doživljaja zaljubljenosti, razum može samo da sabere detalje udvaranja, reči ili dodire i da barata sa njima kao sa najobičnijim podacima. Razum ne može da doživi ljubav, zato ti i ne osećaš da imaš razum.

I, šta se zapravo desilo?

Osećaj srodne duše, da upotrebim taj profani termin. Svaki čovek ima svoju granicu postojanja, preko koje komunicira sa ostalim ljudima. Recimo da je to granica Aure. U vašem slučaju granica nije postojala, ne postoji i vi ste bili u retkoj prilici da uspostavite čistu komunikaciju kontaktom Čistog Bića. Razgovor koji ste vodili bio je suštinski besmislen, jer razgovor vam je služio samo da popunite okvir postojanja i zadovoljite konvencionalnu komunikaciju. Sve ono što ste jedno drugome preneli kao informaciju, krajnje je nevažno. Jedina bitna informacija je: ja postojim i ogledam se u tvom postojanju.

Gde je tu seks?

Seks je nadogradnja odnosa, ali u Centrifugalnom vidu, u vidu materijalizacije. Ovo stanje svesti u kome si seks ne može da popravi i načini ga boljim. Može da ga obogati, ali ne i da ga pročisti. Trenutno si u direktnom kontaktu sa Neispoljenim, postala si sam centar ispoljenja Centripetalne sile, centar iz koga se sve ispoljava. Seks bi bio delovanje Centrifugalne sile, materijalizacija postojećeg stanja. Seks bi osećaj čistog postojanja doveo u poznati osećaj ekstatičnog postojanja, postojanja svedenog na uživanje zbog postojanja. Princip: ja postojim i ogledam se u tvom postojanju ovde se prelama kroz materijalno-energetsku formu: tvoje telo mi pokazuje da moje telo postoji i oboje uživamo u svom telesnom postojanju.

Cilj svakog seksualnog odnosa i jeste uzdizanje na ravan čistog postojanja, ravan samodovoljnosti. Ali pazi, ne govorim o upotrebi tudjeg tela radi narcisoidnog potvrdjivanja. Govorim o čistom stanju postojanja. Ljubavnici kroz odnos teže tom stanju svesti, a ti si do njega dospela i pre nego što je došlo do seksualnog kontakta.

Da li to znači da do seksa ne treba da dodje?

Nisam to rekao. Klasičan put ljubavnika je put rastvaranja, put kojim ti trenutno hodiš je put stvaranja. Ljubavnici kroz racionalno privlačenje (u onoj meri u kojoj se privlačnost može racionalizovati), preko telesnog spajanja uzdižu svoju svest do Neispoljenog, spajajući se u prvoj etapi, da bi na kraju došli do radosti čistog postojanja, neuslovljene bilo čijim prisustvom. Ti si krenula obrnutim smerom: od radosti čistog postojanja, neuslovljene bilo čijim prisustvom, dozvoljavaš inicijatoru osećanja da te aktivira na stvaranje i na materijalizaciju čistog postojanja, kroz telesni kontakt i osećaj telesne prisutnosti onog drugog.


II


Ja jednostavno "odlepim" u njegovom prisustvu. Samo njegovo postojanje dovoljno je da prestanem da govorim i počnem da pevam. Proza se pretvori u poeziju. Neki bi rekli da sam se zaljubila i donekle jesu u pravu. Ovaj osećaj liči na zaljubljenost, ali već sam bivala zaljubljena. Ovo je nešto više od toga. Samo njegovo prisustvo, on ne mora ništa da kaže, dovodi me u stanje visoke inspiracije. Ne mogu da jedem, niti mogu da spavam, ali zato mogu da stvaram skoro bez prekida. On, kao postojanje, delimično je uključen u teme kreiranog, ali ja mogu u tom stanju da kreiram bilo šta pa čak i novi Univerzum.

Ovo nije ljubav u poznatom vidu, jer nema poznatih osećaja tipa: ne mogu da živim bez njega. Nema potrebe za pripadanjem, traganja za razumevanjem njegove ličnosti. Osećam da se jednostavno dogodilo, osetila sam dodir Neizrecivog i sada osećam pulsiranje sopstvenog života. Šta mi se zapravo dogodilo?

Dodir Neizrecivog, sama si rekla, i njegovo pravo poimanje. Ako ti kažem da si prepoznala srodnu dušu, svakako ćemo svesti taj neiskazivi osećaj na profanu ravan i samim tim ga pokvariti. Ipak, ti želiš objašnjenje, nije ti dovoljno samo iskonsko stanje čistog Bivstva, već i njegovo razumevanje. To je sasvim u redu. Razum je taj koji mora da primi i preradi podatke, da bi ih vratio Čistom Biću radi obogaćivanja Duha.

U tvojim susretima sa NJim razum vrlo malo učestvuje, komuniciraš svojim Čistim bićem aktivirajući i njega istovremeno. Tako uspostavljate iskonsku komunikaciju muškarca i žene, tako su Adam i Eva komunicirali. Medjutim, bez obzira na čist doživljaj, koji je sam po sebi izuzetan, komunikacija mora da se vodi razumom, jer razum nije slučajno dat. Razum je dat kroz govor (jer i misli su formulisane kao govor), a govor i razum zajedno zahtevaju komunikaciju i čine je jedino mogućom. Čitav proces služi radi osvešćenja ili razumevanja procesa, odnosno stanja do koga treba doći, a u kome si ti sada. Kada je iskustvo prepoznato čovek ostaje bez teksta. Ostane za trenutak bez razuma.

Ostala si, takodje, bez teksta i kada si pročitala stih: "Verujem da će doći ljubav koja neće biti naredjena". Osetila si iskonsku istinu u tim rečima, jer razum je taj koji je naredbodavac. I razum je taj koji sve pokvari u odnosu muškarca i žene, jer obrne sopstvenu ulogu. Umesto da, analizirajući dešavanja odvajanjem poznatih osećanja i situacija od nepoznatih, samo nova iskustva ugradjuje u Čisto Biće, razum uzima podatke od Čistog Bića, analizira ih i naredjuje komunikaciju na njemu adekvatan način. Pošto oba razuma (i muškarca i žene) funkcionišu na sličan način, konflikt je neminovan. Dalje, razum savremenog čoveka u velikoj meri baziran je na naučenim modelima razmišljanja, naučenim kroz rituale, običaje, moral i konvencije, što mu u velikoj meri otežava posao zbog kojega i postoji. Pa tako potreba za razumevanjem onog drugog postaje potreba za premeravanjem, koliko se druga osoba uklapa u postojeći šablon sopstvenog razuma. Tako postaje bitno kako ta osoba izgleda, kako se oblači, kakav status ima u društvu, čime se bavi, ko su joj roditelji, koliko zaradjuje i slično. Modeli se donekle razlikuju od osobe do osobe, ali svejedno je, modeli ostaju modeli.

Ljubavnika treba prepoznati na nivou čistog doživljaja, komunikacija treba da se odvija sa vrlo malo neophodnih reči. U svojoj svesti treba da otkriješ model "princa iz bajke" - da ga ne bi primenila. Naravno prazan prostor ne treba da zauzme bilo ko, isprazni i prazan prostor, mada je na konačnom stepenu duhovnog probražaja bilo ko onaj pravi, jer spajaju se dva bezimena Bića, spajaju se dve Čiste svesti, gradeći jednu Svest.

Šta u stvari hoću da ti kažem: prepoznaj model i odbaci ga. Odbaci prošlost, i sopstvenu i njegovu. Čemu bi prošlost mogla da služi u odnosu dva Bića? Prošlost je jedino skladište sećanja. Čist proizvod razuma koji služi isključivo njemu samom, radi prepoznavanja starog i novog iskustva.

Ne planiraj budućnost, ne planiraj vreme trajanja. I to je kalkulacija razuma bazirana na sopstvenoj, arhivi. Budućnost je samo mogućnost dešavanja odredjenih situacija, ali ona ne zavisi samo od tebe. Planiranje budućnosti je kreiranje okvira razuma u koji dogadjaji treba da se uklope. Ako se ne uklope, što se često dešava, dolazi do patnje.

Ne opterećuj se željom da neprekidno budeš u njegovom prisustvu. Ta želja je iskonska i ona nepogrešivo deluje medju zaljubljenima. Ali vaša svest, mislim na čitavo čovečanstvo, još uvek je daleko od ostvarenja tog konačnog cilja. Suština jake želje za neprekidnim prisustvom onog drugog je potreba za neprekidnim prisustvom njegove svesti, odnosno potreba za ujedinjenjem dve svesti u jednu. Ljubav ima privlačnu snagu upravo zbog ovog krajnjeg cilja. Zbog toga ljubavnici intenzivno misle jedno o drugom. Privlačna snaga svesti deluje, a na Mentalnom planu sve harmonično funkcioniše, kako u stvari i treba da se dešava. Medjutim, kada se razum uplete, barem lošom komunikacijom ako ne i ličnom kalkulacijom (kolika je moja dobit u svemu tome), stvar puca. Ljubav i razum su nespojivi.

Iz ovoga proizilazi i da je ljubomora nepotrebna. Ljubomora nastaje zbog gubitka očekivane dobiti, znači dolazi iz razuma. Ljubomora nije ljubav, već samo znak da se razum meša raznim proračunima. Ljubomora može da bude fikcija, razum je jednostavno iskalkulisao mogućnost da je ljubavnik deo svoje svesti usmerio ka drugoj osobi. Šta dalje može da se desi već znaš. Crne hronike (razum u formi materije) obavljaju svoj posao statističara.

Ne pokušavaj da ga razumeš, da pronikneš u njegovu suštinu. Već si u njoj. Svaki pokušaj razumevanja njegove ličnosti sa tvoje strane, znači potkradanje Čistog Bića od strane razuma.

Zadatak jeste težak, traži punu svesnost i kontrolu kontrolora - razuma - koji će na sve moguće načine pokušati da te prevari, obećavajući kule i gradove, brda i doline, znači obećavajući materijalno, obećavajući dobit. Čista ljubav je najveća dobit koju iko može da ima i sve ostalo nema draži.

PORUKA LIČNE PRIRODE

Razum mi kaže da ovo ne treba da ti pokazujem, ali ja prepoznajem njegovu računicu jer sada, kada nisi prisutan, razum je aktivan.

Ja te mnogo želim, ali... Ako će realizacija želje dovesti do gubitka osećaja u kome sam sada - ja se odričem želje. Ne želim da ovaj doživljaj uprljam poznatom reakcijom, ne želim da Bogove dovedem medju ljude. Njima je mesto na Olimpu.

Razum je zatim iskalkulisao da ovo ipak mogu da ti dam da pročitaš, ali tek pošto se ... (?) ... (najednom nemam izraz, sve su reči banalne) tek pošto zadovoljim razumsku stranu iz koje potiče želja (jer razum je i iskonsku želju prisvojio).

Ti i ja (verujem da mogu da govorim i u tvoje ime) jesmo otišli daleko u prepoznavanju, ali ipak se još uvek ništa nije dogodilo, možemo da se povučemo sa primamljivog "fronta" i zatvorimo se u razumske okvire konvencionalnog dijaloga. Ne bacaj biser medju svinje, ne mešaj Bogove i ljude. Ako si zaista spreman na veliki izazov koji si prizivao svojom poezijom - ja se otvaram prema tebi. Ako nisi - povuci se bez kajanja. Sa Bogovima nema šale.

Možda ni ja nisam dovoljno čista da sa božanstvima pijem nektar. Ako se kao takva i provučem neopaženo pored Heruvima, tada ću ja osetiti bes Bogova. Ali, to je već samo moj problem.


III

Kako je moguće zaljubiti se?

Mehanizam zaljubljivanja predstavlja impuls Primarnog i stoga je u svojoj biti vrlo jednostavan. Zaljubljivanje predstavlja čistu manifestaciju Primarne ličnosti. Emitovanje lične energije ka voljenoj osobi je nesputano i otvoreno, zato se osoba koja je u ljubavi oseća preporodjeno. Pri tome je to čisto emitovanje lične energije tako očigledno da se zaljubljena osoba prepoznaje na prvi pogled, jer zrači nekom posebnom lepotom.

Da li je potrebno da ljubav bude uzvraćena, da bi neko bio zaljubljen?

Ne, druga osoba čak ne mora ni da zna da je neko zaljubljen u nju. Biti zaljubljen je stvar isključivo lične prirode, stvar “izbora” Primarne ličnosti, odnosno unutrašnjeg osećaja da je ta odredjena osoba po nečemu izuzetna i da se po tome drastično odvaja od ostalih. Čak je moguće iznenada se zaljubiti u dugogodišnjeg poznanika, ukoliko poznanstvo za kratko izadje iz ustaljenog okvira susretanja. Recimo, poznaješ nekoga godinama, ali površno. Najednom se dogodi situacija da ste neko izvesno vreme zajedno u razgovoru i ti primetiš da se lepo osmehuje ili da ima neobičnu boju očiju ili bilo šta drugo što ga na neki način učini interesantnim, a šta do tada nisi primećivala. Taj prvi inicijalni impuls uvek polazi iz dubine tvog Bića i uvek je spontan. S druge strane, taj neko može beskrajno dugo da ti se udvara na razne načine, ti možeš ostati ravnodušna, jer u njegovom ponašanju prepoznaješ kliše, ustaljene varijacije ponašanja, da bi ti se kao ženi, pokazalo da si lepa i poželjna.

Znači, biti zaljubljen predstavlja nesputano emitovanje lične energije prema drugoj osobi, nesputano razumom, odnosno konvencijama. Ukoliko je i ta druga osoba osetila nešto zanimljivo u tebi, te je u identičnom osećaju, dogadja se onaj redak susret dva Bića nazvan “ljubav na prvi pogled”.

Neki ljudi (i muškarci i žene) srednjih godina rekli su mi da nikada u životu nisu bili zaljubljeni. Kako je to moguće?

Za zaljubljivanje potreban je upliv (ili ispliv – tačnije rečeno) Primarne ličnosti, a za to je neophodan uslov “porozna” ili slaba Sekundarna ličnost. Sekundarna ličnost gradi se vaspitanjem. Ukoliko se dete pravilno vaspitava, pravilno u konvencionalnom smislu gde mu se jasno stavlja do znanja šta je poželjno a šta ne i šta su poželjne norme, tada se Sekundarna ličnost formira prilično čvrsto, postaje jako stabilna i na kraju kao gotov proizvod vaspitanja dobijamo uzornog gradjanina. Takvo vaspitanje daju roditelji koji su i sami stabilne i čvrste Sekundarne ličnosti. Ukoliko dete ima “haotične” roditelje, koji za isti postupak i nagradjuju i kažnjavaju, već prema trenutnoj proceni, takvo dete neće imati čvrst model i njegova Sekundarna ličnost neće biti dovoljno čvrsta, a samim tim biće i mnogo poroznija za uplive Primarnog, koje Sekundarno inače cenzurom razuma odbacuje kao nepoželjno. Takve osobe čak i ljubav odbacuju kao nedolično osećanje, jer izaziva nedolično ponašanje. Zbog toga je moguće da se neki nikada u životu nisu zaljubili.

Jedan stih kaže: “Samo jednom se ljubi...” Da li je to tačno?

I jeste i nije, zavisi od verovanja, odnosno od čvrstine Sekundarne ličnosti, o čemu smo govorili maločas. Ukoliko je upliv Primarnog veoma jak, oklop Sekundarne ličnosti puca i dešava se velika ljubav prožeta velikom strašću. Medjutim, stabilizacijom Sekundarne ličnosti, koja generalno ima moć regeneracije, emocije gube na snazi, razum ponovo dolazi u prvi plan i za takvu osobu stih koji si navela predstavlja suštu istinu.

Medjutim, postoje i osobe koje naprosto uživaju u tome da budu zaljubljene, koje se osećaju ispunjeno i pročišćeno kada se zaljube. Ove bi smo mogli nazvati duhovnim avanturistima, jer svaka ljubav nosi rizik od povredjivanja – na nižoj ravni svesti – odnosno rizik potpunog gubljenja i pretapanja sopstvene ličnosti u Apsolut – na veoma visokom nivou svesti. Ti se klackaš negde izmedju.

Ipak postoje osobe koje su mogle da se zaljube nekada, dok su bile mlade, a sada to smatraju mladalačkom ludošću. S druge strane, retki su slučajevi, ali ipak se dogadjaju da se ljudi zaljube u šezdesetim godinama života.

Od vremena puberteta, kada se svest intenzivno budi transformišući se, mladi čovek u sebi sluti sliku druge osobe koja se potpuno uklapa u sopstveno Biće. Prepoznavanjem jednog dela sebe u nekom drugom – to je jasan znak zaljubljivanja. Odrastanjem i sazrevanjem ta slika se formira diferencirajući se iz mnoštva utisaka o drugim ljudima, kao i iz prepoznavanja sopstvene ličnosti u njenim najdubljim slojevima. Vremenom slika postaje konačna i pretvara se u ideal. Medjutim, kako je u diferencijaciji učestvovao i razum, radi prepoznavanja, taj ideal često sadrži i nepotrebne elemente koje je razum nadgradio pod uticajem Sekundarne ličnosti. To je naročito izraženo u doba opšte ekonomske krize, kada idealan muškarac mora da bude ekonomski veoma jak, faktor koji je značajan, ali svakako nije presudan kada je izbor srca u pitanju. Stupanjem u brak, koji je odabiranje jedne osobe “za vjeke vjekov” intenzitet emocija slabi, vernost prelazi u domen Sekundarne ličnosti i sticajem svih životnih okolnosti ideal se gubi kao deo “mladalačkih iluzija”, koje su sve za redom nestale. Takva osoba razumom podupire verovanje da je ta druga osoba, koja bi se uklopila u ideal koji je nekada postojao, samo plod mašte i stoga se odriče verovanja u mogućnost nalaženja sopstvene dopune sa kojom bi, ako bi je pronašla, mogla da oformi Androgina kao krajnji i konačni cilj ljubavi.

Znači, neki ljudi vremenom izgube sliku idealnog, ali neki je zadrže negde duboko u sebi, kao zrak svetlosti koji im pomaže da prebrode životne teškoće. Takvi ljudi su latentno spremni za novu ljubav, mada toga najčešće nisu svesni. To su preljubnici i brakolomnici koje velika strast “kad joj vreme nije” navodi na to da ostave svoje domove i porodice koje su stvorili, da bi se bacili u zagrljaj jedno drugome.

Zaljubljenost u poznijim godinama života nešto redje se dešava, ali ipak se dešava i nije neuobičajena. Osoba poodmaklih godina odbacuje sve vidove Sekundarne ličnosti koje su je opterećivale celog života, jer je uvidela da su mnoga naučena i uvaspitana ponašanja samo balast za nesputano življenje. Zato i kažu za stare ljude da su podetinjili. Pripremajući svoju svest za smrt koja im se bliži, oni sve više dozvoljavaju Primarnom planu da se ispolji u njihovoj svesti, pa je tako zaljubljivanje logična posledica. Naravno, ukoliko je ideal osobe suprotnog pola još uvek ostao živ na dnu njihove svesti. Onima koji smatraju da treba “održati dostojanstvo” takva situacija se nikada neće desiti, jer oni će svoju Sekundarnu ličnost čuvati do same smrti, po cenu da izgube nešto mnogo dragocenije, a to je ljubav.

No comments:

Post a Comment