On je postao moja opsesija!

Trebalo je da pretpostavim da će sve upravo ovako da se odvija. Pitam se da li sam išta mogla da sprečim da sam i znala kuda sve ovo vodi. Pre samo nekoliko desetina minuta shvatih: On je postao moja opsesija!

Trebalo je da znam, trebalo je da uključim razum malo više u sva dešavanja. Možda sam mogla da sprečim sostvenu propast: On je postao moja opsesija. I znam, već sam jednom bila u ovom osećaju, gde god da krenem tražiću pogledom samo njega. U svim očima tražiću njegove. Na ulici ću se osvrtati ne bih li ga srela, u gomili glasova osluškivaću ne bih li čula njegov glas. I ono najgore - u svakom potencijalnom ljubavniku tražiću samo njega.

Dodje mi da plačem od muke, od shvatanja, od beznadja. Plakanjem neću isplakati ništa, a njega ponajmanje.

Zašto je ovo moralo da me snadje, baš kada sam ravnodušno primila poraz i bez očaja prihvatila činjenicu da se nije pojavio onda kada je rekao. Ovo je reaktivna faza u odnosu na prethodnu, ali ne pojavljivanjem u dogovoreno vreme pokazao je da me ne želi. To je u redu, jer svako ima prava da kaže ne, ali zašto ulazim u sopstvenu propast - opsesiju?

Opsesija je prizemljenje ljubavi na granično područje razuma. Razum prepoznaje privlačnu snagu sile ljubavi, ali nemoćan je protiv nje, pa tako ljubav zauzima jedan deo razuma, nad kojim volja nema uticaja, i deluje na svest Čistog Bića napajajući ga informacijama koje bi mu imače slao razum, da je odnos ljubavnika prešao na uobičajenu ravan.

Samoj sebi si postavila zamku oba puta: i prvi put, kada si snagu privlačnosti odvojila negde u stranu, ne želeći da je vidiš, jer se nije uklapala u konvencionalni okvir poslovnog odnosa i sada - namernom ravnodušnošću umesto besa, jer nije ispunio tvoja očekivanja.

Ljubav je udarila kao grom iz vedra neba shvatanjem da si se zaljubila, shvatanjem koje je došlo u trenutku i preplavilo ti razum toliko da je prestalo njegovo normalno funkcionisanje. On te je privlačio od prvog momenta kada si ga upoznala, ali to sebi nikako nisi htela da priznaš, čime si se uplela u sopstvenu zamku. Jednostavno si učinila neoprostivu grešku: pomešala si planove ispoljenja svesti, nisi dozvolila da Primarni plan, koji funkcioniše na planu Čistog Bića deluje, već si primarnu ulogu dala Sekundarnom planu - konvencionalnog poslovnog odnosa. Znak da je u pitanju bilo delovanje Čistog Bića i prepoznavanje na tom nivou bio je vrlo jasno prikazan: ti si vodila poslovan razgovor, ali veoma je bilo bitno to što su tvoji nokti delimično lakirani, a kosa prljava. Poslovan razgovor isključuje atribute fizičkog izgleda, a obzirom da si već objasnila da je preuredjenje stana u toku, imala si opravdanje i za svoj nesavršen izgled, mada nisi morala ništa da objašnjavaš. S druge strane, potreba za savršenim izgledom ukazuje upravo na fizičku privlačnost, a to si razumom negirala.

Drugi put praviš istu grešku, postavljajući razum na mesto emocija. Razumom si sebi objasnila da to što se on nije pojavio, iako si ga čekala, nije razlog za dramu i bes, čime si emocije stavila pod kontrolu. To je objašnjeno time da počinješ da se transformišeš u Sofiju - mudrost, ali ti tek počinješ da se transformišeš. Do konačne mudrosti, koja je spajanje emotivnog (Astralnog), Mentalnog i Spiritualnog plana u jedan, treba da prodje još dosta vremena. Okusila si zrno mudrosti, a onda su emocije svom silinom krenule u osvajanje oduzetog prava na ispoljenje i pojavile se u vidu opsesije: ja ga želim i to je jače od mene.

I šta sad?

Ništa. I ovoga puta si nemoćna. Vizija njegovog Bića preplavila te je celu, te se smatraj zarobljenom. Ova situacija takodje nema veze sa njim direktno, on je samo inicijator dešavanja u tvojoj svesti i ne snosi apsolutno nikakvu odgovornost. Jedino što možeš da učiniš je da se prepustiš sopstvenim osećanjima i da ih eventualno posmatraš. Svako opiranje bilo čemu radja demone, neuravnotežene sile, tako da ćeš opiranjem emocijama stvoriti samo još više emocija.

Ne pokušavaj na silu da ga privoliš da bude u tvom prisustvu. Time samo pogoršavaš stvar, jer njegovo latentno prisustvo u sebi time ćeš samo pojačati. Kao dolivanje ulja na vatru. Dozvoli sebi da intenzivno razmišljaš o njemu, ali ne pojavljuj se u njegovom prisustvu osim kada je to zaista neophodno. Susretanje će pojačati postojeći energetski naboj, ali će ga konstantno razmišljanje umanjiti. Razmišljanjem ti energetski osvežavaš akumulirano sećanje i dajući mu novu energiju obogaćuješ ga, čime će sećanja postati iskustvo i preći u Čisto Biće. Time će tvoj razum savršeno odigrati sopstvenu ulogu, zbog koje je i dat.

Već sam jednom bila u opsesiji, zato sam i rekla: propast. Zašto onda nisam mogla da se oslobodim tako lako?

Uopšte nisam rekao da je oslobadjanje lako. Uostalom, seti se, bio je u pitanju muškarac koga si vidjala svakodnevno i sve dok nisi promenila radno mesto i fizički se odvojila od njega, bilo je nemoguće da se i emotivno odvojiš. A da je iskustvo bilo veoma jako to i sama znaš. Čak je i sada sećanje na tog muškarca veoma jako.

Stoga, opusti se i razmišljaj, sećaj se i uživljavaj. To je jedini način da se vratiš u normalu. Sve ostalo je beskoristan trud. Pa čak i tvoja nada, koju se trudiš da sakriješ, da ćeš jedan period ipak voditi ljubav sa njim, čak je i ta nada beskorisna, jer upravo ona je gradivo tvoje opsesije. Nada udružena sa jakom željom i daje stanje u kome si sada. Nadanje i objektivnost su ipak na različitim krajevima skale razuma.

II

Poslušala sam te, ne pokušavam više da se susretnem sa njim tražeći razne izgovore. Ipak, kada prodjem pored nekih mesta u gradu, gde on obično obitava, nešto me lecne preko trbuha.
 
I dalje sam opsednuta njime, prva misao i prva slika koja mi dolazi u svest kada se jutrom budim je njego lik i njegovo ime.

Objasni mi mehanizam opsesije, možda ću, ako ga budem razumela, uspeti i da je se oslobodim.

Kao što rekoh, opsesija je prizemljenje ljubavi na granično područje razuma. Opsesija je neka vrsta mosta kojim se Sekundarno napaja plodovima Primarnog, pošto doživljaja sa nivoa Primarnog više nema, tako što ponovo proživljava utiske koji su bili veoma jaki.

Problem, ili blagodet, kako se uzme, bila je u tome što ste oboje u jednom kraćem periodu nesvesno funkcionisali na niovu Primarnog plana. Iskustvo doživljavanja Bića onog drugog bilo je veoma jako i ti si mu se spontano prepustila, znajući da je takav susret veoma redak. Medjutim, sam intenzitet iskustva plaši, a zaplašena je Sekundarna ličnost zbog svoje potpune eliminacije, i takvo iskustvo navodi čoveka da se zatvori u sigurne okvire sopstvenog razuma, gde je sve poznato i samim tim nije zastrašujuće. Znači, iskustvo potpunog otvaranja prema drugom Biću znači potpuno predavanje, emotivno otvaranje i samim tim i ranjivost. Duševni bol je nešto čega se čovek najviše plaši, dok istovremeno živi obuzet svakodnevnim malim patnjama za koje smatra da su neminovne, jer misli da može da ih razume, dok je ljubav van domena razumevanja. Stvarnim razumevanjem malih patnji čovek prvenstveno razumeva sebe, a zatim i ljude oko sebe, tako da razumevanjem patnja nestaje.

Dejstvo Primarnog plana nije podložno razumevanju, ma koliko se razum trudio da valjano obavi svoju funkciju. Muškarac, zbog svoje osnovne strukture naglašenog razuma, retko kada gubi glavu zbog ljubavi, za razliku od žene koja Duhom lako oseti ljubav i predaje joj se. Ali, kada se to dogodi muškarcu on postaje zaista izbezumljen i mnogo lakše ulazi u stanje opsesije, nego žena. Tada je spreman na sve samo da svoju ljubljenu vrati nazad. Zločin iz strasti češće počinjavaju muškarci nego žene, ne zbog urodjene fizičke snage, već upravo zato što pod jakim delovanjem Primarnog, u koje su dospeli preko svoje ljubavnice, potpuno gube funkciju razuma, zaboravljajući sve one racionalne argumente koji bi inače bili u svesti i do zločina ne bi došlo.

Ako već muškarci lakše upadaju u opsesiju nego žene, zašto se meni to po drugi put dešava?

Razum nije privilegija samo muškaraca, duhovna evolucija razvila je i ženin razum. Što znači: što ti je razum naglašeniji, to ćeš lakše upasti u opsesiju. Ili: što više intelekta, to više opsesije.

Još uvek mi nisi objasnio mehanizam delovanja.

Prenaglašeni razum, trudeći se da definiše postojanje, pokušava da definiše i Neizrecivo, čiji je odraz Primarni plan. Doživljaji Primarne ličnosti su čiste emanacije Duha, čije utiske Sekundarna ličnost, kroz razum, ponovo preradjuje, bilo pričom o dogadjaju, bilo samim razmišljanjem, trudeći se da ga pretvori u iskustvo, koje zatim vraća Duhu ili Čistoj svesti radi njenog obogaćivanja. Sa svim drugim iskustvima, odnosno doživljajima, stvar teče relativno lako. Medjutim, sva ta druga iskustva predstavljaju ili produkte samog Sekundarnog ili blede odraze Primarnog, tako da je sa njima lako postupati i konačno ih prevazići kao stare i nezanimljive. Ljubav je potpuno delovanje Primarnog plana, a to je ono što razum ne može da razume, već uvek iznova pokušava da obavi svoju ulogu. Opsesija je upravo taj pokušaj razuma da po svaku cenu razume ljubav. Dobra metafora može se naći u crtanim filmovima, gde veran pas uporno gospodaru vraća zapaljen štapin dinamita, koji je ovaj upravo bacio.

Zato ti i kažem: ne opiri se, dozvoli razumu da se bavi postojećim uspomenama, ali nemoj mu davati novu hranu u vidu novih utisaka. On će, kao svaki dobar pas, oglodati svoju kosku do kraja, da bi je zatim zakopao negde, da mu se nadje pri ruci kada se ponovo uželi poslastice. Preradjujući postojeće uspomene razum će ti dati stotinu objašnjenja zašto je sve bilo kako je bilo, objašnjenja koja tvoju Primarnu ličnost neće zadovoljiti, ali vremenom će napetost popustiti. A kada posle mnogo vremena tvoj pas – razum iskopa odnegde svoju staru poslasticu, ti ćeš opet sa uživanjem i sa setom prebirati po svojim uspomenama, pričajući sa nekom prijateljicom o svojoj velikoj ljubavi.

Čini mi se da sam upravo to i pokušavala, ali željeni efekat je izostao.

Upala si u jednu suptilnu zamku sopstvenog razuma koja se zove želja i drugu zamku – nada, mada sam te već upozorio da se ne nadaš, jer time blokiraš čitav proces, mešajući se u njega.

Kako?

Zaljubljena osoba misli na voljenu osobu istovremeno želeći njeno prisustvo. Odsustvo ispunjenja želje donosi osećaj čežnje koji se zatim, ako je intenzivan, pretvara u patnju. Zajedno sa patnjom radja se nesigurnost u sebe i vezu uopšte, a zatim strah od ostavljanja i čitava lepeza neprijatnih emocija. U slučaju ljubavne veze na nivou Primarnog plana prisutan je osećaj sigurnosti, stoga su samo čežnja i želja za prisustvom onog drugog prisutne.

Kao što rekoh, dodirnuli ste jedno drugo Čistim Bićem, odnosno sreli ste se na Primarnom planu. Obzirom da je doživljavanje Primarnog uvek jedinstven osećaj, razum suptilno radja želju da se ta prijatnost ponavlja u nedogled. Kako je on bio uzročnik doživljavanja Primarnog, za slepu logiku tvog razuma on je objekat ili sredstvo uz pomoć koga doživljavaš Primarni plan. Zato razum radja želju za njegovim prisustvom, a želja pojačava nameru da ga ipak sretneš i obnoviš lepo iskustvo.

Ono što je prioritetno, ukoliko zaista želiš da se oslobodiš opsesije je: razmišljaj, ali opušteno. Nemoj biti u grču dok prebiraš po uspomenama. Ako ti se plače pri pomisli na njega – plači, ali nemoj žaliti sebe što nisi sa njim, niti želeti da ponovo budeš sa njim. Uoči samu želju koja je suptilno prikrivena i reci joj: “On je nedostupan” ili “On ne želi da ga ti želiš, zato ne ulaži nepotreban napor” ili reci bilo šta drugo, što će iskazati pomirenje sa situacijom.

Zato, ne opiri se, pusti da stvari teku svojim tokom, vreme će učiniti svoje i ti ćeš opet biti normalna i svoja (čitaj: Sekundarna)

No comments:

Post a Comment