Zašto ljubav donosi bol?

Ponovo se osećam kao slon u prodavnici porcelana. Ili kao morska zvezda, oprezno opipavam tlo kojim se krećem pre nego što napravim sledeći korak. A tako bih volela da mogu da se opustim, tako bih volela da smem, znajući da nema grešaka u onome što želim i što radim.

Otvorila bih se vrlo rado, kao biserna školjka, ali još nisu zacelile rane od prethodnog otvaranja, još nisam povadila sve otrovne strelice iz svog srca. I još uvek me boli, boli do gadjenja, zabluda da se sve to nazivalo ljubav. Pravi krstaški rat u ime milosrdja.

Kako to da samo poluotvoreni smemo da udjemo u igru zvanu ljubav? Zašto se medjusobno toliko povredjujemo, zašto ljubav donosi bol?

Čemu takva pitanja? Barem ti ne bi smela sebi da dozvoliš poluotvaranje, jer poluotvoren prozor, recimo, sigurno se lomi pri naletu jačeg vetra. Sad sam i ja poetičan.

Ljubav nije igra, ljubav je stanje svesti. Igru ljubavi konstruisao je razum sa kategorijom očekivane dobiti. I povlačenje je neka vrsta dobiti - izbegavanje bola.

I pored intenzivnih emocija ipak ne bih rekla da ga volim. Ovaj osećaj jednostavno nema ime.

Ime osećaju daje razum, on je taj koji imenuje sve pojave, odnosno postojeću pojavu prepoznaje (obrati pažnju na koren reči) i klasifikuje je prema već postojećem šablonu u svesti. Bezimeni osećaj koji je u tebi je čisto delovanje Centrifugalne sile - sile privlačnosti, a ona je, kao Primarna sila, nastala mnogo pre razuma. Mitskim jezikom rečeno, sin ne može da vidi oca, ali otac prepoznaje sopstvenu decu, pa tako razum može da definiše emocije, jer one su njegova deca, ali ne može da definiše ljubav, jer ona je van njegovog domena. Stoga, čim možeš da definišeš osećaj i kažeš "ja te volim" sa potpunom iskrenošću, znaj da tu nema čiste ljubavi već čistih emocija koje je proizveo razum.

Zar ljubav i emocije nisu isto?

Vekovna zabluda čovečanstva je da ljubav i emocije jesu jedno te isto, a ljubav i strast nisu isto. Stvar je upravo obrnuta.

Ljubav je čisto delovanje Centrifugalne sile, sile spajanja dva u jedno, materijalizacije. Čovek i žena, pod dejstvom ove sile, spajaju se u jedno telo posle čega se začećem, zaista radja jedno telo - njihovo zajedničko dete. (Ne skreći sa teme pitanjem koje ti je u svesti: "a blizanci?". To je već druga tema koju samo asocijacija razuma vezuje za ovo o čemu govorimo sada.)

Strast predstavlja iskonsku potrebu odredjenog muškarca da se spoji sa odredjenom ženom. Strast je slepa i ne obazire se na civilizacijske norme, jer ne podleže delovanju razuma. Strast je potreba za spajanjem, a to je upravo čisto delovanje Centrifugalne sile ili Sile ljubavi.

Ljubav koja se može osetiti, odnosno definisati razumom, već predstavlja njegov čist proizvod. U nepoznavanju suštine ljubavi čovek nije umeo da nadje dovoljno izraza da bi iskazao svu skalu osećaja naklonosti prema nekome ili nečemu, već je sve sveo na izraz "ja volim" počevši od "ja volim svoju ženu" pa do "ja volim supu". Eskimi imaju nekoliko desetina naziva za sneg, jer uočili su da se i sneg razlikuje od jedne do druge padavine, ali ne postoji jezik koji ima nekoliko desetina imena za razna osećanja naklonosti. U suštini naklonost predstavlja prijatnost, a kategorizacija tipa prijatno-neprijatno pripada isključivo razumu. Pa tako kada čovek kaže ženi "ja te volim" to u stvari, znači: ja ti upućujem svoju energiju radi kontakta sa tobom. Ovo ti otvoreno govorim, jer verujem da su i tvoji energetski kanali otvoreni i usmereni ka meni. Šaljem ti svoju energiju radi razmene i mešanja, a sve to radi sticanja novog iskustva kojim ćemo oboje obogatiti svoju Ličnu svest, odnosno Čisto Biće.

Kako je ovo suvoparno!

Suvoparno je samo zato što je svedeno na prostu matematičku jednačinu, odnosno na čistu proporciju: ja tebi - ti meni. Ljubavna osećanja mogu da se iskažu i poezijom i tada najlepše zvuče, jer je poezija najbliža Neizrecivom, odnosno poezija je jedan od načina da se Neizrecivo iskaže, a da se njegova suština izvitoperi vrlo malo. Sa aspekta razuma poezija predstavlja gomilu loše povezanih reči bez mnogo smisla. Ono što poeziju čini izuzetnom je prepoznavanje sa aspekta Čistog Bića. Ljubav je prvobitno delovanje Neizrecivog i njegova manifestacija kroz spajanje, odnosno zgušnjavanje do odredjene forme.

Kao što rekoh, kada prepoznaš u sebi osećaj da nekog voliš, tada je razum "preuzeo stvar u svoje ruke" i znaj da postoji nesvesna kalkulacija očekivane energetske dobiti. Sve dok nisi svesna da voliš dotle si u ljubavi. Sve posle toga je stvar čistog uživanja, odnosno čistog bola, ako se tvoja usmerena energija vrati nazad, jer je primalac odbio da je primi i uzvrati svojom energijom. 

Pitaš se kako to da se ljudi samo poluotvoreni usudjuju da udju u ljubav. Odgovor na ovo pitanje je već veoma kompleksan. Prvo, ko je od vas potpuno otvoren, osim one šačice prosvetljenih pojedinaca, razbacanih po svetu koje običan narod ne može da razume u potpunosti, pa čak ni njihovi sledbenici? Čovek je zatvoren u okvire sopstvenog znanja, odnosno sopstvenog razuma i tu se nalaze granice njegovog sveta. Realno je ono u šta veruje, a verovanje je spoljašnji okvir razuma koje ga odvaja od Neizrecivog. Čovek koji je u ljubavi nije poluotvoren zato što tako hoće, već zato što je spajanje moguće samo na otvorenim delovima misaone konstrukcije zvane ličnost.

Dve osobe koje su u ljubavi doživljavaju jedna drugu Čistim Bićem (koje je produkt Kosmičke svesti, a koju je opet stvorilo delovanje Primarnih sila). Razum je dat radi prepoznavanja iskustava i radi njihovog prenosa Čistom Biću, zbog obogaćivanja Duha. Pretakanje ljubavi u prepoznatljiv osećaj je inverzija, a onda razum počinje da nagradjuje i kažnjava i sopstvena i tudja osećanja.

Čovek se zatvorio u sopstveni okvir radi izbegavanja neprijatnih iskustava, ne znajući da su mu sva iskustva zapravo potrebna. Zatim su civilizacijske norme neka iskustva proglasile neprihvatljivim i, samim tim zabranjenim pa su stvoreni tabui, običaji i moral. I sve su to proizvodi razuma, odnosno dogovorena kategorija. Otrovne strelice koje si pomenula bilo je tvoje uvažavanje konvencija koje si prethodno prekršla. Strelice su bile samo reči, a tvoje prihvatanje da su realnost dalo im je otrovan sadržaj, pri čemu je kajanje napravilo pogodno tlo. Reči imaju stvaralačku snagu, ali isto tako mogu da budu skup glasova bez smisla. Ti si ta koja im daje ili ne daje značaj, a to činiš upravo razumom.

Stoga, razum je tvoje sopstveno ubitačno oružje kojom samu sebe povredjuješ, dajući značaj rečenom. Ako reči nemaju značaja ne mogu te povrediti. Značaj im daje verovanje da su istinite. A i verovanje je tvoje i stvar tvog izbora. Mogla bi svoj razum razumnije da koristiš.