Bitno mi je kako izgledam

Osećam se strašno usamljeno. Toliko želim da upoznam nekog novog muškarca, da to već prelazi u očaj. Pojavljujem se u javnosti, maksimalno doterana, ali sve što zauzvrat dobijam su opčinjeni pogledi muškaraca. Niko mi ne prilazi, niko da pokaže jače interesovanje...

Nisi usamljena u svom problemu, skoro sve žene bez svog muškarca pate zbog iste stvari. Koraci, koje činiš očigledno nisu dovoljni, potrebno je da napraviš još koji korak napred da bi muškarcu otvorila put da ti pridje. Osim toga, grešiš u nečemu, a toga nisi svesna. Maksimalno doterivanje, na koje si stavila naglasak, ima sasvim suprotan efekat na muškarca od onog koji ti očekuješ. Muškarci će ti se diviti, iz daljine naravno, ali njihova svest je naučila da su perfektlno doterane žene uglavnom one iz sveta filma, televizije ili estrade, samim tim su i nedostupne. Svojim izgledom ti nesvesno aktiviraš taj obrazac u njihovoj svesti, stoga je sasvim logično da ti niko ne prilazi, iako ti se svi dive iz daleka. Takodje, ukoliko savršeno doterana žena nije javna ličnost, onda je sigurno zauzeta, a njen muškarac je neko moćan, sa kime je bolje ne petljati se.

Drugi razlog distanciranja takodje leži u tvom savršenom izgledu. Prvi razlog važio je za potpuno nepoznate muškarce u novom okruženju, koji ništa ne znaju o tebi. Drugi razlog odnosi se na tvoje neposredno okruženje, muškarce koji su te već vidjali na javnim mestima. Takvog izgleda, ti više podsećaš na lutku u izlogu nego na ženu. Lutka u izlogu ponovo asocira na nešto što se samo gleda, a ne može imati. Osim toga, civilizacijski stav je da su samo prave dame savršeno doterane, a prave dame moraju imati i takvo ponašanje: suzdržano i odmereno. Dama ne sme da pokaže ni jednu animalnu osobinu. Ako se zakašlje, to mora biti neprimetno i uz obavezno izvinjenje. Kijanje je nepristojno, a ako počne da štuca za stolom, dužna je da se odmah udalji, uz izvinjenje naravno. Dama nema fizioloških potreba, ona u toalet ide da popravi šminku. Za damu seks ne postoji, ona se uvredi kada joj se nešto slično i pomene. U daminom društvu se ne sme psovati, to su direktne asocijacije na seks. Seks je nešto što joj se ne dešava, a ako se već mora dogoditi, onda se obavlja u mrklom mraku i isključivo sa mužem. Ukoliko dama ima ljubavnika, mora se čuvati skandala. U svakom slučaju, dama je zauzeta. Znači, izgled dame nosi poruku: ne prilazi.

Treće, za savršeni izgled potrebno je uložiti mnogo vremena i novca. Ipak, vreme je bitnije, jer da bi izgledala savršeno ti dosta vremena moraš provesti kod frizera, kozmetičara, krojača. Ostatak vremena, kada nisi kod njih, moraš utrošiti na oblačenje, šminkanje i veliki deo vremena, kada obaviš sve neophodne pripreme, posvećuješ razmišljanju o novim frizurama, novoj garderobi, a u najboljem slučaju o mestu na kome ćeš se pojaviti. Sve to ukazuje da si okupirana samo sobom samom i da stoga za nekog drugog u tvojoj svesti nema mesta. Kako će se neki muškarac usuditi da ti pridje, kada ti čitavom svojom pojavom pokazuješ da će biti odbijen, jer pored toliko obaveza ti nemaš vremena za njega.

Da, shvatam da si u pravu. Jednom prilikom upoznala sam divnog muškarca, kada sam po svom mišljenju izgledala grozno.

Ali bila si spontana i opuštena. Naravno, ovo prethodno rečeno ne znači da treba da se zapustiš i prestaneš da se doteruješ, već da manje pažnje posvećuješ svom izgledu. Time će tvoje lične vibracije nositi poruku: u mojoj svesti ima mesta za još nekog drugog osim mene same.

Medjutim i ovde postoji zamka. Ako preteraš u drugom smeru, u smislu običnog izgleda, možeš postati bezlična, deo mase. Praćenje mode recimo, sasvim sigurno te odvaja od običnosti, ali te istovremeno uklapa u masu devojaka koje isto izgledaju. Znači, moraš izgledati obično, a ipak se izdvojiti od ostalih. Moraš napraviti ravnotežu.

Razum je konstruisan tako da stvara navike. Ako svojom pojavom ličiš na ostale žene, bilo ponašanjem, bilo modernim izgledom, ući ćeš u obrazac »poznato« u svesti svakog muškarca i samim tim nećeš biti interesantna. Moraš biti drugačija.

Kako?

Ne postoje dve identične jedinke u prirodi, pa tako ni dve identične osobe. »Voleti sve što vole mladi« nije rešenje, ako se po njemu doslovce postupa, jer nema novine. S druge strane »voleti sve što vole mladi«, znači uklopiti se u model življenja onoliko koliko je potrebno da se pronadju zajedničke teme za razgovor. Opet je potrebno napraviti ravnotežu. Ne treba izaći iz uobičajenog konteksta življenja i interesovanja, ali treba da sagledaš i spoznaš sebe, kako bi pronašla one osobine i stavove koji te izdvajaju od ostalih. Budi svoja i originalna u društvu, tako ćeš biti primećena.

Dalje, žene se često boje da izlaze same, bez pratnje druge osobe. Žena smatra da će, ako izadje negde sama, obavezno biti proglašena lošom, jer očigledno traži muškarca. Ova zabluda je zadnjih godina donekle ublažena, medjutim, pojavljivanje u paru nosi poruku: moja svest je već usmerena ka drugoj osobi. Ali, ako se ipak pojaviš negde sama, to neće biti dovoljno da ti neko pridje. Ono što je najvažnije su vibracije tvoje svesti, obojene željom da upoznaš novog muškarca.

Kako da izadjem sama? Čak i da upoznam nekoga na taj način, to je neoprezan korak. Ja ništa ne znam o njemu.

Ono što javnost zna o nekoj osobi, pa takve informacije prikupiš od poznatih osoba, ne znači da znaš bilo šta o toj osobi. Ono što ona zaista jeste možeš saznati samo u ličnom kontatku. Upoznavanjem nove osobe, rukovanjem najčešće, vrši se direktna razmena energije, uz obavezno susretanje pogledom. Prvi utisak koji imaš o nekoj osobi je prevashodan. Ukoliko osetiš odbojnost, bez obzira na ljubazno ponašanje i prijatan izgled, to je siguran znak da ti Lična nota te osobe ne odgovara. Ovaj prvi impuls prepoznavanja je veoma slab u svesti, jer konvencije su nametnule prisilu komunikacije, bez obzira na srodnost lične energije učesnika. Ipak, impuls postoji i uvek se aktivira pri upoznavanju. Jedino što treba da učiniš je da obratiš pažnju na njega, svaki put kada upoznaš novu osobu bilo kojeg pola. Vremenom će se ovaj osećaj pojačati i nepogrešivo će odvajati adekvatne osobe od neadekvatnih, prijatne i drage od odbojnih.

II

Opisujući Novogodišnje veče, moja prijateljica je najveći deo izlaganja posvetila opisivanju sopstvenog izgleda, da bi završila rečenicom: "Jednom rečju izgledala sam božanstveno". Njenih reči setila sam se na jednoj proslavi, desetak dana kasnije, kada sam i ja "izgledala božanstveno" po proceni nekolicine poznanica. Svrha lepog izgleda je da privuče muškarca, a komplimente sam dobila od žena. Nešto očigledno nije u redu. A ipak, svi mi se trudimo da budemo lepi, to je iskonska potreba. O čemu se zapravo radi?

Potreba za lepotom potiče iz Primarne potrebe za harmonijom, koja je sama po sebi lepota. Medjutim, to je potreba Primarne ličnosti, harmonija kao uravnoteženje sopstvenosti. U onim retkim slučajevima istinske unutrašnje ravnoteže, lice zrači nekom posebnom lepotom kojoj nije potrebna nadogradnja šminkom i nakitom. Preuzimanjem primarne uloge u "svoje ruke" razum, odnosno Sekundarna ličnost, preuzima samo formu, zbog nerazumevanja suštine i tako dobijamo da je savršen fizički izgled veoma bitan.

Lep spoljašnji izgled bitan je na drugi način. On služi da privuče pažnju osoba suprotnog pola, odnosno da usmeri energiju okruženja ka sebi. Ovo se dešava u slučaju kada se osoba trudi da bude lepa prvenstveno sebe radi. Zadivljeni pogledi prolaznika ili prisutnih u prostoriji izazivaju osećaj zadovoljstva, jer primanje energije uvek prija. Mala digresija, spavanje ili ukusna hrana uvek donose prijatnost, jer to su direktni izvori energije. Lepota seksa, jednim delom, zasnovana je na istom principu.

No, bez obzira što je prvenstvena želja bila dopadanje sebi, odnosno svima, u pozadini potrebe za lepim izgledom uvek stoji potreba dopadanja jednoj osobi suprotnog pola, odnosno nada da će se baš tom prilikom sresti idealna osoba, za kojom se nesvesno traga čitav život. Prvenstveno se žene trude da budu lepe, mada ni muškarci mnogo ne zaostaju. Ukoliko je želja za dopadanjem jasna u svesti, odnosno usmerena je ka konkretnoj osobi, trud postizanja savršenog izgleda je maksimalan. Time se s jedne strane, privlači pažnja date osobe, a ukoliko izgled ima očekivani efekat i privuče jaču pažnju dobija se veća, odnosno jača količina energije.

Otkrivanje odredjenih delova tela takodje privlači jaču pažnju. Prvo, otkrivanje delova tela je asocijacija na seksualni kontakt, čime se energija najdirektnije i najjače prima. Drugo, sa otkrivenih delova tela lična energija emituje se jače nego sa pokrivenih. Naravno, razum je svojim mešanjem mnogo toga iskrivio pa ako muškarac pridje nekoj poluobnaženoj lepotici sa otvorenim predlogom za seks, to će kod ove izazvati osećaj uvrede i eventualnu reakciju besa. Otvorenim izlivom besa ona mu daje baš ono što je i tražio: svoju ličnu energiju pod visokim naponom. Bes inače predstavlja nagli izliv energije koji je veoma jak, jer je prethodni osećaj bio potisnut.

Komplimente si dobijala od žena, jer su u tvom izgledu videle potrebu za savršenstvom, potrebu koju i same imaju, odnosno potvrdu da su na pravom putu. Da si im rekla da je to besmisleno, negirala bi samu sebe, jer zašto si ti onda vodila računa o svom izgledu ako je to neispravno.

Ja sam samo poštovala pravila.

Da, poštovala si pravila da na javnim pojavljivanjima treba lepo da izgledaš. Obzirom da se razumevanje pravila odavno odvojilo od suštine, pravila su donela modu, parfeme i nakit. I ponovo je suština mode, parfema i nakita privlačenje pažnje osobe suprotnog pola. Različitost u oblačenju u odnosu na druge, predstavlja potrebu izdvajanja iz mnoštva. Uniformisana lica na prvi pogled ne razlikuju se jedni od drugih.

I, recimo, ja svojom skladnom odećom i odabranim parfemom privučem odredjenog muškarca. Šta dobijamo od toga?

Baš ništa. Ukoliko je kontakt pravi odeća se skida, što samo pokazuje njenu neprimerenost. Pri vodjenju ljubavi šminka može da se razlije, što stvara suprotan efekat od željenog, koji se u stvari i ne pojavljuje. Ni jednom muškarcu za vreme seksa i posle njega, žena nije bila ružna zato što joj je šminka razmazana. Takve stvari se čak i ne primete.

Zašto se žene šminkaju?

Šminkaju se oči i usta, a to su najjači izvori lične energije. Pogledom se ne samo razmenjuje lična energija, već se prenose i neverbalne poruke. Usta su organ kojim se govori, lična energija transformiše se u zvuk i direktno prenosi odredjenoj osobi ili osobama. Usta takodje služe i za poljupce, još jači vid prenosa. Naglašavanjem očiju i usana, naglašavaju se lični izvori energije, privlači se pažnja sagovornika ili potencijalnog ljubavnika, čime se prima uvećana količina tudje energije. Šminkaju se samo žene jer, kao pasivan princip, one su prvenstveno stvorene za prijem energije muškarca. Muškarac, s druge strane, kao aktivan princip reaguje na ženin spoljašnji izgled i time joj upućuje svoju ličnu energiju. Tako se razmena spontano vrši, bez obzira na civilizacijske norme, koje su tačno uredile dozvoljene načine energetske razmene.

Poslednjih godina i muškarci su počeli da se šminkaju. Kako to objasniti?

Potreba za različitošću, odnosno privlačenje pažnje. Uglavnom se šminkaju estradne zvezde kojima nije dovoljno privlačenje pažnje svojim nastupom, odnosno izvodjenjem, već pokušavaju da dodatni bonus dobiju i drugačijim izgledom. Uvijanje kukovima, što pevači često rade, direktna je asocijacija na seks, čime publici podižu energetski nivo i tako primaju više energije. Energetska glad, kraće rečeno.

Zašto im je to potrebno?

Mnogi od njih su i sami stvaraoci. Povećanu količinu energije troše za kreativno izražavanje. Oni koji nisu kreativni, već samo izvodjači tudjih dela, pojavljivanjem na sceni upućuju svoju ličnu energiju publici, odnosno masi, a da bi izvodjenje bilo uspešno, potrebno je da tu istu publiku zainteresuju za sebe. Davanje lične energije masi stvara umor, koji je znak da je dnevni bonus potrošen, zato je potrebno primiti novu energiju nazad.

A višak energije? Zar ne mogu da prime više, nego što mogu da podnesu?

Naravno da mogu. Oni kreativni, kao što rekoh, transformišu je kroz novo stvaranje. Izvodjači pak imaju problema i nije slučajno što su mnogi posegli za drogom, koja proširuje svest, tako da se energetski pritisak smanjuje.

Vratimo se početnoj temi, privlačenje izmedju muškaraca i žena. Iz svega navedenog može se izvući zaključak da su i šminka i skladna odeća nepotrebne stvari. Gde je suština?

I parfemi su takodje nepotrebni. Suština je u privlačenju i prepoznavanju Primarne ličnosti druge osobe, jer privlačenje je pravo samo ako je na tom nivou. Prepoznavanje donosi osećaj zaljubljenosti i tada lice zrači lepotom i bez šminke. Odeća je suvišna, jer pravi kontakt ostvaruje se bliskim zagrljajem nagih tela. Parfem je nepotreban, jer miris kože, kose i znoja predstavljaju manifestovani odraz lične note.

Ja sam ipak uverena da se nenašminkana neću dopasti nikome.

Šminkanje je postalo deo životnog stila i pravilo u odredjenim situacijama. Potrebu da šminkom usavrši već postojeće ima tvoja Sekundarna ličnost. Šta više, nanošenjem šminke učvršćuje se i manifestacija Sekundarne ličnosti kroz poželjno ponašanje.

Ljubavne, avanture češće su, lepše i snažnije na godišnjim odmorima, a tada se žene uglavnom ne šminkaju. Potreba za odmorom od Sekundarne ličnosti dovodi do izbijanja Primarne ličnosti u prvi plan, a tada je i prepoznavanje mnogo lakše.

Znači, privući ćeš pravu pažnju drugih osoba jedino svojom Primarnom ličnošću. Siguran znak da si u njoj je kada si opuštena i zadovoljna sobom, kada si odstranila cenzuru, jer ne bojiš se odbijanja i kada ti nije bitno šta imaš na sebi. Primarna lepota je u Primarnoj ličnosti, koja je savršena sama po sebi i koja se, zbog svoje jedinstvenosti, razlikuje od bilo koje druge osobe. Zato njoj i nije potrebno da se trudi. Njena, odnosno tvoja lepota je u datosti.

Umesto autobiografije

Srete me jedan čovek, s povodom, i pročitavši napisano upita: "Šta te navodi da se ovim baviš? Kako to da jedna žena razmišlja na ovaj način? Zašto uopšte radiš ovo što radiš?

Odgovor nisam imala u prvi mah, ali ja ne bih bila ja, ja ne bih bila žena kada bih na direktno pitanje muškarca direktno odgovorila. Stoga započeh opširno objašnjavanje, ne rekavši pri tome ništa što bi objasnilo bilo šta, sve dok se on ne umori od slušanja i pokušaja da shvati šta sam u stvari htela da kažem.

Ja nisam tako postupila, zato što sam htela da ga zavaram i uskratim mu odgovor. Naprotiv, zaista sam htela da se iskažem, ali nisam znala kako. Odgovor nisam imala jasno formulisan, da bih ga servirala kao novinski oglas: sažeto i precizno. Odgovor je lebdeo negde u etru oko mene i ja sam pričanjem pokušavala da prikupim dovoljno elemenata za kratak, jasan i precizan odgovor. A umem i to, samo u manje eteričnim stvarima.

To što je on ostao bez odgovora nije mnogo važno. Važno je što sam i ja ostala bez odgovora, jer polaritet nije uspostavljen. Ranije sam svoje interesovanje doživljavala kao stvar po sebi, te samim tim pitanje nije ni bilo postavljeno. Medjutim...

Bavim se metafizikom teorijski i praktično. Kojom granom, pitaće se neko. Nijednom odredjenom, svima koje mi dodju pod ruku. Ali, najbolje je da krenem iz početka.

U životu svakog čoveka dvadeset osma godina života je bitna, završava se jedan životni ciklus i počinje nov. Neko toga bude svestan, neko ne, ali ovo se može prihvatiti kao pravilo. U svojoj dvadeset osmoj godini ja sam umrla. O, nemojte protumačiti ovu izjavu kao da ove reči ispisuje duh. Ja jesam spiritualna, ali nisam spiritista. Ono što je umrlo tada bila je moja prethodna ličnost. Telo, kao nosilac duha, ostalo je nepovredjeno.

Kabalisti bi rekli da sam prešla Bezdan. Ja tada nisam bila na tom duhovnom nivou, koji prelazak Bezdana zahteva, tako da se to ne bi moglo tako nazvati. Ipak, na neki način sam to i uradila, mada ne po propisima zapadnog okultizma, ali neki se elementi uklapaju.

Prvo, Horonzon - andjeo demon i čuvar Bezdana bio je prisutan. Moje tadašnje stanje svesti bilo je stanje bliske smrti. Imala sam samo dvadeset šest godina, kada sam shvatila da život male domaćice i majke vodi u sigurnu smrt. Smrt duha, smrt Bića. Pomislila sam tada da još jedino korisno što mogu da uradim za sebe je da počnem, nekom britvom, da tešem mrtvački sanduk. Taman ću ga završiti do smrti svog fizičkog tela.

Kako je vreme odmicalo tako mi se ideja smrti sve više pribižavala. Shvatila sam da imam tri moguća izlaza: ili ću da poludim, da se odreknem svog razuma i tako zatvorim oči pred činjenicom da je smrt tik tu pored mene, ili ću da se ubijem i time se konačno u punom vidu suočim sa smrću koja me konstantno proganja kao osećaj, ili ću da odem. Žene često ostaju u braku jer nemaju gde da odu. Ni ja nisam imala gde da odem, radila sam još samo kratko ... ali, to je već lična istorija, koja služi jedino mom ličnom arhivaru - razumu. Nalazila sam se na ivici provalije, jer moj dotadašnji životni put završavao je provalijom. Trebalo ju je preći, a druga strana ne da nije bila blizu već se nije ni videla. Trebalo je načiniti taj presudni korak napred, preko ivice provalije. I ja sam ga napravila. Koraknula sam u Bezdan.

Mogla sam da padnem, mogla sam da poletim. Sve je zavisilo od moje lične snage. Ovu metaforu pada i leta koristila sam ponekad i obično bih je završila sa: poletela sam. Medjutim, sada uvidjam da sam i pala i poletela. Ona stara ličnost, za koju sam rekla da je umrla pala je i raspadajući se u letu, smrskala se na dnu provalije. Iz razmrvljenih ostataka stare ličnosti, koji su lebdeli vazduhom, stvorila se nova ličnost koja je poletela. I tako sam se ponovo rodila, bezbedno stigavši na drugu stranu.

Drugi element prelaska Bezdana - moja svest je počela da funkcioniše na sasvim nov način. Do tada sam jednostavno živela, “volela sve što vole mladi” i živela kao sav normalan svet, opterećena kompleksima, traumama iz detinjstva, promašenom ljubavlju i nadala se da će sutra biti bolje i pored svega. Ali, nova zemlja nudila je i nove mogućnosti. Najednom shvatam da mi se pruža mogućnost da odaberem novi život. I ja sa panikom shvatam da ne znam šta hoću! I ne samo to, ne znam ni koliko mogu. U poziciji onoga koji nema šta da izgubi, jer je već izgubio sve, ja odnekud, iz nekog dela svoje svesti, dobijam hrabrost da tražim odredjenu stvar, bez straha da ću biti odbijena. I - dobijam ono što sam tražila bez ikakvih problema. U roku od samo pola godine ja rešavam egzistencijalna pitanja samo, zato što sam se usudila da ih zatražim otvoreno i slobodno.

Daće se samo onome koji traži, a ja sam dobila ono što sam oduvek tražila (a nisam znala da mi baš to treba) - sebe u potpunosti. I ponovo Nova zemlja i ponovo mogućnost da sa sobom uradim sve ili ništa. I dalje nisam znala šta hoću, ali bila sam slobodna. Toliko slobodna da nije imalo potrebe uraditi ništa, nije trebalo otići nigde. Bila je to jednostavna i čista sloboda, dovoljna samoj sebi. Možda bi smo mogli reći da je to bio satori, stanje prosvetljenog uma u Zen budizmu, ali jedan deo moje svesti je znao da, i pored svega proživljenog, ja ipak nemam dovoljno svetovnog iskustva, da bih se prepustila i ostala u svetom doživljaju. Iz te tačke, koja je vrh, počela sam da se spuštan naniže, stepenik po stepenik, tragajući po sebi pitanjem: Ko sam ja? Pitanje se nametnulo samo po sebi, a tek nakon nekoliko godina saznajem da postoje odredjene gnostičke struje, koje put ka prosvetljenju baziraju upravo na pitanju “ko sam ja”.

Prvi ostatak starog uverenja, koji se nije u potpunosti raspao padom, bilo je i mišljenje o sebi samoj: ja sam ružna i glupa. Dakle, na tome je trebalo raditi. Postati lepa, za ženu veoma je lako uz pomoć kozmetike, ali je najbitnije kako ona zrači. Ja sam bila slobodna, moj duh je bio nesputan i ja sam zračila slobodom koja me je prolepšala. Ali, to nije važno. Postoje milioni lepih žena i stotine hiljada koje su svoju lepotu unovčile. Mnogo više mi je smetao lični stav da sam glupa.

Sa previše slobodnog vremena i nesputanim interesovanjem za unutrašnji svet, svet Duha, ja sam dozvolila da mi se Put nametne sam. Prva se pojavila Astrologija i ja sam joj poželela dobrodošlicu, jer na pitanje ko sam ja Astrologija je mogla da mi da odgovor. Posvetila sam joj se i ona mi je donela Junga, arhetipove teroiju sinhroniciteta i Alhemiju. Zatim se Tarot “slučajno” našao na mom putu, kao sledeća etapa i ja sam ga primila sa dubokim poštovanjem, koje i dan danas osećam. Satima i satima sam, bez priručnika, gledala u otvorene karte, pojedinačno ili čitavu Veliku Arkanu. Bila sam zadivljena tim slikama koje su bile obične na prvi pogled, a ipak neobične. Osećala sam da medju njima postoji suptilna veza koju ne mogu da dokučim. Zato sam i dalje zurila u te, za mene prelepe, prizore sa jakom željom da ih razumem. Nisam razumevala ništa, ali bila sam i dalje kao otvoreni cvet koji upija sunce.

Veza izmedju Astrologije i Tarota vrlo brzo mi je postala jasna i ja sam se vratila svojoj ljubavi iz mladosti: Kabali. Kabala je jako teška za razumevanje a ja sam, u želji za neobičnošću (kako sam to tada tumačila), počela da je proučavam, sa samo sedamnaest godina. Kako to sada smešno zvuči. I opet sa samo jednom knjigom, koju uopšte nisam razumela i bez bilo koga ko bi mi bilo šta rekao o Kabali. Ali, sa upornošću jednog fanatika, ja sam čitala i čitala, apstraktna objašnjenja, apstraktnih pojmova. I upijala sve u sebe, ne pitajući se zašto mi sve to treba. To je jednostavno bilo tako.

Kabala je ipak Kabala, mistična i nedokučiva, a ipak primenjljiva i jasna. Imala sam skretanje ili proširenje Puta, lakim i površnim informisanjem o istočnjačkoj filozofiji, ali Kabala je moje juče, danas i sutra. Ne mogu reći da je razumem, pre mogu reći da je osećam i evo sada osećam da je volim. Ali, taj osećaj je neobjašnjiv, ne liči na ljubav prema bilo čemu

Put je rastao, knjige koje su mi potrebne, jednostavno su nailazile i ja sam ih prikupljala i proučavala. Jedan autor je upućivao na drugog, a svi su upućivali na jedno: Stazom prosvetljenja čovek ne može da hodi sam i potreban mu je učitelj. I ja sam se dala u potragu za učiteljem. Medjutim, Put nije imao takve planove. Moja namera je bila trenutno jača nego smisao krajnjeg ishodišta pa sam tako, za nekoliko godina koje sam potrošila u traganju za učiteljem, pronašla svega dva čoveka koji su se razumeli u onostrano, ali ni jedan od njih nije hteo da mi bude učitelj, mada sam družeći se sa njima dosta naučila. Bili su deo Puta, ali nisu bili vodiči.

U knjigama je bilo praktičnih primera za mentalne vežbe i ja sam počela da ih radim i dalje sa upornošću fanatika i dalje ne znajući zašto. Posle dužeg vremena počeli su da se javljaju mentalni efekti, promenjena stanja svesti i strah. Strah da ću poludeti. Imala sam jasne snove i jake vizije. Jedino što sam mogla da radim bilo je - da ih beležim, i to je bio dobro, jer razumevanje je dolazilo mnogo, mnogo kasnije. Za neke stvari bilo mi je potrebno par godina, a razumevanje nekih stvari Put je ostavio za neke buduće dane. Jedan drugi čovek mi reče, sav užasnut zbog mog nepoznavanja: “Ti moraš da kreiraš svoj put”. Moj odgovor je bio jednostavan: nema potrebe, Put je kreirao mene.

Kruna mog traganja bio je Učitelj koga sam (izgleda oduvek) nosila u sebi - Unutrašnji Učitelj. Razvojem svoje svesti došla sam do tačke susreta, tačke gde se vizija simbola pretvara u jasno formuisanu misao i znanje koje nisam imala pre toga. Zapadni okultizam, baziran na Kabali, ovo bi nazvao Svetim Andjelom Čuvarom. Ja sam taj glas u prvi mah doživela kao Glasnika Bogova, a upravo sada dok ovo pišem, shvatam da je reč o Unutrašnjem Učitelju. Ko je on? Da li je on - ja ili nije, da li je u meni ili van mene? To su bila prvobitna pitanja koja sam sebi postavljala i dobila neke odgovore, koji su trenutno zadovoljavali moju ovozemaljsku radoznalost.

Sada ti odgovori nisu važeći, jer taj glas doživljavam drugačije. I više se ne brinem ko je ko i šta je moje a šta nije, mislim na znanje. Jednostavno se prepuštam tom unutrašnjem glasu koji se javi odgovorom uvek kada ja postavim pitanje. Ali samo tada.

Put me je konačno naučio da se opustim i prestanem da tražim. Tek kada se umirim u svom traganju, stvari se pojavljuju same po sebi i objašnjavaju same sebe. A ja se osećam divno u nenaporu kreacije i dozvoljavam da ovi redovi izviru iz mene, kao bistra voda sa kojom se dalje može uraditi bilo šta. Moje je samo da i dalje izvirem, a žedni će se napajati sami.

Voda je jedna, a izvora je mnogo. Da bih znala moram da pitam. Da bih pitala treba da me interesuje neka tema, a tema koja me sada jako interesuje je kako uspostaviti pravi odnos sa pravim muškarcem i kako uopšte znati koji je u stvari pravi.

Neko vreme sam bila pristalica discipline “seks kao sport za sve” - svi stilovi dozvoljeni - i javno se čudila čega ima lošeg u tome. Medjutim, negde duboko u meni krilo se nezadovoljstvo oličeno u potrebi da se odmah istuširam posle obavljene aktivnosti. Namerno koristim ovu reč. Ponekad čak nije ni bilo potrebe za tuširanjem, aktivnost nije proizvela ni kap znoja koju treba oprati sa sebe. Kakva šteta, nisam imala izgovor da pobegnem od suigrača, koji je postao suvišan. Ali - spasonosno rešenje - cigareta je tu! Palila bih cigaretu, obavezno sedeći na najudaljenijem kraju kreveta i trudila se da izgledam i ponašam se normalno. Jedino pravo što sam u tom trenutku želela bilo je - da taj neko ode što pre. Verujem da se ista želja javljala i suigraču - barem su me civilizacijske norme naučile da je za muškarca normalno da se tako ponaša.

Svoje vreme, van drugih ljudi, posvećivala sam sebi, ličnom usavršavanju i duhovnom napredovanju. Bavila sam se (i radim to još uvek) proučavanjem metafizike, tražeći korene ispoljenog sveta. Nikada me nije interesovala neka posebna religija, osećala sam da sve religije zapravo govore o istoj stvari ali različitim jezicima, a mene je upravo ta zajednička tačka, iz koje je sve nastalo, interesovala. Proučavala sam Bibliju pokušavajući da proniknem u tajnu stvaranja. I tamo nadjoh da će naći samo onaj koji traži, da će se vrata otvoriti samo onome ko dugo i uporno kuca o njih. I tražila sam, i pronašla (vrata) i kucala... Verujte mi, vrata su mi se zaista otvorila, ali ono što sam pronašla iza njih nije mi se ni malo dopalo. O, nije to bila surova istina koja para dušu. Bila je, to jednostavna činjenica postavljena kao matematička jednačina, savršeno precizna i savršeno ravnodušna. A ona glasi:

Iz Raja su izbačeni Adam i Eva zajedno. U Raj mogu da se vrate samo Adam i Eva zajedno.

Pojedinačni povratak je nemoguć.

Nalazila sam se pred novim vratima, mada tada nisam toga bila svesna. Isuviše sam bila zapanjena ravnodušnošću jedne tako velike istine. I ni malo mi se nije dopalo to što sam otkrila. Ali, osećala sam se da je to tako, svidjalo se meni ili ne.

Čitava prethodna konstrukcija svesti počela je da se mrvi, deo po deo i to mnogo brže nego što sam mogla da pratim odlamanje pogrešnih mišljenja. Tada je na scenu stupio Adam, njega sam već prepoznala.

Kao opravdanje prethodnog sopstvenog nezadovoljstva, verovala sam da Adam za mene - Evu postoji, ali da svi ti sparing partneri nemaju onu duhovnu snagu koju sam tražila, da bi mogli da me prate na spiritualnom putu. Imala sam osnovnu konstrukciju karaktera muškarca kojeg sam htela i svi moji prijatelji bili su jednoglasni u svom mišljenju: to što ti tražiš ne postoji. Ja sam verovala da postoji, ali i tu sam očekivala sparing partnera, nešto kao seks na višoj ravni egzistencije. Tražila sam Adama, a ja sama nisam bila Eva. Htela sam povratak u Raj, ali sama. Nisam smatrala za shodno da u tako sveto mesto treba da vodim tamo nekog muškarca. Ako je već na odredjenom duhovnom nivou snaći će se i bez mene. Ako nije, čemu otvarati Rajske dveri za nekoga ko ih ne prepoznaje. Zato sam bila tako šokirana činjenicom da samo dopunjena mogu da se prosvetlim.

Kao što rekoh, traženi Adam se pojavio sa istom konstrukcijom koju sam i ja imala: Šta ćeš mi ti na tako uzvišenom mestu? Rekla sam mu čarobnu formulu koja treba da otvori sledeća vrata, naravno - takvo otkriće! Jedan deo njegove svesti se složio, prepoznao je iskonsku istinu, isto kao što je jedan deo moje svesti reagovao u skladu sa njom. Medjutim... Nastavak moje lične priče je klasičan, a nastavak iskonske priče ili šta se nalazi iza sledećih vrata, ne znam ni sama. Ovaj tekst je pokušaj da sebi rasvetlim, objasnim i približim suštinu za kojom tragam.

Beznadežnost nade

Šta je nada? Maleni plamičak koji rasvetljava neprozirnu budućnost, nagoveštava je kao dolazeću svetlost.

I sama malena, skrivena u najudaljenijem uglu svesti, skoro neprimetna, ona tinja večnim iščekivanjem dolazećih dana. Veoma često je nada predvorje iluzije, jer nada nam daje snagu da izdržimo nepodnošljive uslove života, koji je odavno postao životarenje. Nada je naš pogled uprt u sutrašnji dan, a upravo taj pogled u neizvesno ne dozvoljava nam da sagledamo ovo što jeste i ovo što je sada. Takvim posmatranjem sveta mi samo produžavamo agoniju u kojoj se nalazimo, jer da nije osećaja težine življenja, ni nada ne bi bila potrebna.

Nadu često nazivaju lažnom, praveći time veštačku podelu na lažnu i ispravnu nadu, podelu koja je pogrešna. Ona je večiti podstrekač iluzija koji nam ne dozvoljava da stvarnost sagledamo onakvu kakva zaista jeste. Zbog nade u bolje sutra mi ne pokušavamo da tu istu stvarnost sagledamo iz drugog ugla, ali sada - u ovom trenutku. Nada nam govori o beznađu sadašnjeg trenutka i vodi nas u iščekivanje nekog sledećeg, koji će tek doći, ali ne zna se kada. 



Taj plamičak nade je kao plamičak svetlosti i svojom svetlošću neodoljivo podseća na svetlost koju ima sama svest. Zato nas nada tako privlači, jer ispunjeni mrakom, ljudi neodoljivo hrle ka svetlosti, kao što noćni leptiri traže ulične lampe. Međutim, osvešćena (ili prosvetljena) svest ne traži novu varljivu svetlost da bi pronašla stvarnost. Ona je sama dovoljno svetla, pa samom sobom može da osvetli stvarnost koja joj se dešava SADA, ne žaleći za onim juče, što je možda propušteno, i ne iščekujući sutra, koje je uvek neizvesno. Čovek koji živi u sadašnjem trenu ne traži nadu kao slamku spasa u onim trenucima kada izgleda da mu se čitava vaseljena sručila na glavu. On sagledava haos u kome se našao, osvešćuje ga u odnosu na sebe i osvešćuje sebe u odnosu na haos, tražeći ravnotežnu tačku. Ništa nije potpuno crno ni potpuno belo. Svako zlo ima svoje dobro, a parametre dobra i zla postavlja ponovo čovekova svest, već prema tome kako mu date okolnosti odgovaraju ili ne.

Nada je ostatak dečje svesti, odraz nemoći da se datost promeni i prinudu da se čovek prilagodi onome što mu je dato. Samo deca se nadaju, jer deca su nemoćna da sama organizuju svoj život. Na žalost, postoji mnogo odrasle dece, čija se starost nominalno meri decenijama, a koja nikada nisu prekoračila prag prevaziđene nade, prag koji znači imati sopstveni život u sopstvenim rukama.