PISMO 12.10.2002. 10.21 PM (Šarena laža cirkusa sveta)

Iščupali su me iz lelujavog, samodovoljnog mira rečima: "Kreni, ovo je samo za tebe". A ja izvirih radoznalo van, iako sam veoma dobro znala šta se tamo nalazi, povuče me šarena laža cirkusa sveta, poželeh da malo u njemu učestvujem.

Tamo je bilo šaroliko, kao i u svakom cirkusu. Jedino što su uloge bile paralelne: ja sam sa čuđenjem posmatrala njih i oni su sa čuđenjem posmatrali mene. Bili smo istovremeno i publika i žongleri. Mogli smo biti i artisti, samo niko se toga nije setio.



A ovde se lelujanje pretvorilo prvo u talasanje, pa u oluju. Ovde su duvali neki drugi vetrovi, kao da je moj izvirući svet izgubio oslonac pa počeo da se urušava sam u sebe. U centru mog, na kratko ostavljenog, sveta besneo je ciklon.

Da li su se to nemiri uželeli sami sebe pa se raspojasali? Ili je mir moguć samo kada se vrtim oko svoje sopstvene ose, kao što je mir u središtu točka koji se vrti?

Veoma brzo prikupljam krajeve sveta u raspadu, spajam ih po starom modelu. Neke istrošene delove zameniću novim, ali isto tako neophodnim kao što su i oni stari bili. Smirujem oluju da bih sagledala posledice. Izravnavam ostatke haosa.

Ponovo se razdvajam u mir i nemir, ali kontrolisano, kao i pre.

Oluje će i dalje besneti na pučini, u zatonu će ponovo biti tiho. Ponovo ću kreirati svet. Jer, Svet To Sam Ja.

Tvoja (stvarnosna)

Z.

No comments:

Post a Comment