Igra svesti





Povratak iskonskom izvoru - Igra svesti



Uvod

Da li ste ikada pokušali da pratite tok sopstvenih misli? Praćenjem misli prvo što primećujete je da vi zapravo neprekidno razgovarate sami sa sobom.

Na prvi pogled misli deluju haotično, raštrkane na mnogo tema povezane su medju sobom nekim čudnim redosledom asocijacija. Ipak, ako imate dovoljno strpljenja da ih posmatrate malo duže od par sekundi, možete uočiti da se one uglavnom vrte oko jednog centra koji se zove vaše interesovanje za datu temu. Asocijacije, koje vaše misli čine raštrkanim, u početku su vezane za centralnu temu, ali ako je vaše interesovanje slabo, tada svaka asocijacija ima mogućnost da postane centralna tema i tako u nedogled.

Misli se kreću kružnom putanjom, to najlakše možete primetiti kada ste okupirani nekim problemom. Tada ne morate da se trudite, sve asocijacije koje vam se jave kreću se oko centralne misli, nudeći moguće rešenje problema, koji je ipak samo u vašoj svesti. Pronalaženje prave asocijacije, koja je pravo rešenje, izgleda kao pogodak u centar: najednom osećate olakšanje, problem je rešen (u vašoj svesti) i jedino što treba da učinite je da realizujete rešenje problema prenosom tog dela svesti nekoj drugoj osobi. Odličan primer za ovu malu paradigmu je konflikt sa drugom osobom. Kada u svojoj svesti razrešite problem konflikta koji vas je odveo u loše emotivno stanje, olakšanje koje sledi može se nazvati ushićenjem i vi imate neodoljivu potrebu da svoje rešenje odmah saopštite osobi sa kojom ste imali konflikt. Razrešenje se postiže popravljanjem narušene komunikacije i ponovnim uspostavljanjem harmoničnog odnosa.

Drugi vid jasno usmerenog kretanja misli je kod rešavanja apstraktnih problema na polju matematike, mehanike i slično. Ponovo misli asocijacijama kruže oko jednog centra, koji je zadati problem i opet je rešenje problema pogodak u cilj.

No, ovo su ekstremni slučajevi, stanja svesti koja proizvodimo mimo svesne odluke, jer retki su oni koji uživaju u rešavanju matematičkih zadataka, a niko ne voli konkretan problem. Rešenje problema iz oblasti svakodnevnog življenja donosi olakšanje, ali ne i uživanje. Pre bi rešenje bilo odstranjivanje tegobe, sa težnjom da se ona što pre zaboravi, nego radost zbog samog razrešenja.

Treći slučaj je stanje svesti u kome smo svakodnevno, relativno neopterećeni sopstvenim životom. Već rekoh da je svest čoveka neprekidno u toku sopstvenih misli koje ili saopštavamo drugima razgovorom ili razgovaramo sami sa sobom, slobodno prateći tok asocijacija. Ovo svi znamo, ali o tome niko ne govori, jer sve je tako normalno. Svest ne proizvodi samo govor, u vidu rečenica koje se misle umesto da se izgovaraju, već i slike već vidjenih situacija i predela, zatim reprodukcije zvukova koji su već jednom zabeleženi u njoj, a ponekad i poznate mirise. I vrlo često je to jedan sklop, koji zajedno čini neki utisak. Recimo, miris prženih uštipaka koji dolazi odnekuda automatski priziva asocijaciju - sliku nekih drugih uštipaka na nekom drugom mestu, a tu je i glas vaše bake koja vam se obraća nežnim glasom. Zvuk poznatog baleta doneće vam i sliku pozorišne scene zajedno sa čitavim orkestrom, a uz to se može pojaviti i osećaj negodovanja, ako ste to veče bili nezadovoljni zbog nekog trećeg razloga i tako u nedogled.

U svakodnevnim aktivnostima vi neprekidno govorite sebi šta treba da uradite sledeće, postavljate sebi pitanja i odmah dajete odgovore, a čitav dijalog se odvija samo u vašoj svesti. Svest ima svoje ustaljene tokove, koji se još zovu način razmišljanja. On je mešavina naučenog modela razmišljanja i vaše lične prirode, ali uglavnom je naučen kroz proces vaspitavanja kroz koji ste prošli kao dete. Naučeni način razmišljanja zapravo postoji da vam olakša svakodnevni proces mišljenja kao i da vam pomogne da se snalazite u svakodnevnom svetu koji vas okružuje. Okoštavanje načina razmišljanja donosi navike, kojih se teško oslobadjamo baš zbog formiranog načina razmišljanja, odnosno ponašanja.

Čovek može do mile volje da razgovara sam sa sobom i to je prirodno, sve dok ne počne to glasno da čini. To se već proglašava nenormalnim. Takodje može da stvara mnoštvo slika u svojoj svesti, sećajući se ili maštajući, sve dok ih ne proglasi za realnost. Jedini ljudi kojima je to dozvoljeno su deca. Deci dozvoljavamo da pričaju sa sa sobom, pa čak se pretvaramo da verujemo da su slike koje ona vide realnost, ali to nam je samo prilika da im saopštimo gde se zapravo nalazi granica realnosti granica normalnog. Odrastanjem deca nauče šta je normalno, a šta ne i u okvirima tog normalnog, što će reći dozvoljenog, kreće se i njihov model razmišljanja i interesovanja.

Sve do sada rečeno toliko je normalno i prirodno, da se čini da o tome i ne treba govoriti, svi to znaju. Sve do skora nisam ni razmišljala o mislima i svom unutrašnjem razgovoru, koji me prati od kada znam za sebe. Moje lično interesovanje, koje je i napravilo ove stranice, prošireno je dugogodišnjim interesovanjem za metafiziku ili onostrano, jednostavno rečeno. Godinama unazad tragam, ne znajući tačno za čim, čitam ezoteričnu literaturu pokušavajući da shvatim svet i u dubini, ne samo po širini. Mnogi su mi rekli da sam dosadna, jer otišla sam preduboko, na uštrb širine. Mnogi su mi rekli da sam interesantna, jer govorim o starim temama na nov način.

A sve je počelo slučajno (ako je išta na ovom svetu slučajno). Neprekidno u konfliktu sama sa sobom, više sam problema stvorila sama sebi u sopstvenoj svesti, nego što su mi probleme stvarali svi ljudi sa kojima sam dolazila u kontakt. U jednom trenutku shvatam tu jednostavnu činjenicu, kao i da sam samoj sebi postavila mnoga nepotrebna ograničenja kojima se povinujem. Zato sam na vrhu, papira napisala:


Koja su moja ograničenja? Šta ne mogu?

Sledila su nabrajanja medjutim, čim sam napisala prvo ograničenje, koje je trebalo da započne spisak, usledio je odgovor: “Možeš ti to, samo nećeš”. Začudjena, stavila sam nekoliko znakova pitanja i uzvika, pored prve stavke na spisku i nastavila sa započetim poslom. Glas se više nije mešao. Medjutim, dopala mi se mogućnost da zapišem dijalog koji sam zapazila, pa se obratih tom glasu, kao da je u pitanju neko drugi.

Drago mi je što te imam.

I meni je drago što imam tebe.

Šta je sa mojim kompleksima?

Tvoji kompleksi su bili pokretački motiv. Da nisu postojali, ne bi dospela do nivoa svesti koji imaš. Kompleksi predstavljaju osećaj nesavršenosti i istovremeno potrebu da se savršenstvo ostvari.

Odnos sa ženama?

Plašiš se konkurencije. Opet stari, nepotrebni strah. Odreci se intelekta pa nećeš imati konkurenciju. A ti to nećeš.

Neću.

Svojim intelektom i snagom duha odbijaš muškarce, pa oni onda odlaze slabim ženama. A to su slabi muškarci, koji ti ionako nisu potrebni. Jakih muškaraca je veoma malo, a njihova jačina ogleda se uglavnom u tvrdoglavosti. Medjutim i ti si tvrd orah.

Konflikt sa majkom?


Prevazidjen je.

Odnos sa ocem?

Shvatila si ga.

Problem autoriteta, odnosno ne prihvatanje autoriteta?

Lepo si definisala sebe kada si rekla da je tvoje ime “Pobuna”. Pobuna protiv nižeg plana. Tebe jednostavno vredja kad neko pokuša da se postavi iznad tebe.

Čarobna formula?

Ljubav. I to si već znala.

Hvala ti.

Nema na čemu.


Igra pitanja i odgovora mi se dopala, a tek kasnije sam se upitala otkuda to da muškarac odgovara na pitanja kada sam ja žena, te bi stoga bilo očekivano da i odgovori budu u tom gramatičkom rodu.

Odgovora na ovo pitanje ima mnogo i svi mogu da budu pravi. Navešću samo one koji mogu da objasne nastalu situaciju, iako su na prvi pogled nespojivi.

Prema drevnoj filozofskoj podeli muškarac predstavlja aktivan princip, žena pasivan. Muškarac je taj koji daje, žena zauzvrat prima. Dakle, onaj koji postavlja pitanje aktivan je samo u prvom momentu, jer iščekivanje odgovora stavlja ga u poziciju primaoca, dakle onoga koji je pasivan. Samim tim je sagovornik, onaj koji daje odgovore, aktivan i predstavlja muški princip. Otuda odgovori u gramatički muškom rodu. Svest, kao celokupnost, u sebi sve sadrži i sve prima stoga je pasivna. Razum pokreće akciju misli, radoznalosti i učenja, stoga je aktivan.

Drugo moguće objašnjenje bilo bi na bazi naučenog modela razmišljanja. Da bih razgovarala sa nekim potrebno je imati sagovornika: ti u odnosu na ja. Komunikacija je uvek u odnosu na nekoga, a taj neko je uvek ne-ja. Da sam odgovore davala u ženskom rodu, opet bih govorila iz ja i komunikacija bi se prekinula, jer ne bi postojao drugi, odnosno sagovornik.

Treći mogući odgovor je kontakt sa Svetim Andjelom čuvarom, mitskim bićem, koji je naš lični čuvar i savetnik, sveznajuće stvorenje koje nas uvek i svuda prati kao senka. Andjeo čuvar se pominje u ezoteričnoj literaturi, te sam u par navrata poverovala u ovu varijantu. Čak se i u tekstu na par mesta obraćam sagovorniku u mislima na taj način. Nekoliko pokušaja da razrešim tu dilemu nisu urodili plodom, jer nisam dobila precizan odgovor tipa “jeste” ili “nije”.

U razgovorima preovladavaju svakodnevne teme, ali sagledane iz drugog ugla. Tekst je donekle ezoteričnog karaktera, ima dosta već poznatih elemenata iz oblasti zapadnog okultizma, ali ima i podataka koje nisam znala pre nego što sam počela da pišem o nekoj temi. Upravo me je to i navelo da u par navrata poverujem da sam u kontaktu sa nekim nezemaljskim bićem. Medjutim, način na koji sam pisala ovu knjigu ni malo se ne razlikuje od načina na koji pišem recimo poeziju. Jednostavno prepoznam misao i pišući pratim je ili prateći je pišem. Pišem onako kako i govorim - brzo i tečno, bez zastoja da razmislim o sledećoj rečenici.

Pitajući se otkuda mi nepoznato znanje, shvatih da sam se ponašala kao istraživač koji, udubljujući se u suštinu problema, otkriva nove istine.

Centralna tema, Centrifugalna i Centripetalna sila, nametnula mi se sama po sebi, kao logično objašnjenje postavljenog pitanja. Sile, kao početna snaga svega ispoljenog, postale su okosnica daljih objašnjavanja. Kroz prizmu njihovog delovanja može se objasniti čitav Univerzum.

Naravno, logika se uvek bazira na povezivanju prethodnog znanja jednog sa drugim, te je logično dolaženje do centralne teme bilo logično samo meni, jer baziralo se na prethodnom iskustvu. A ono je bilo konkretno i vrlo upečatljivo.

Pre desetak godina zainteresovala sam se za Junga i njegovu psihologiju nesvesnog. Zainteresovana je reč slabog intenziteta, pre bi se moglo reći da sam bila opčinjena uvidom da se svest može istraživati i van granica racionalnog. Proučavanjem svoje svesti, praćenjem slabih poruka koje izviru iz Nesvesnog, jednog trenutka dospela sam u stanje dubokog transa, u kome je svesnost bila potpuno zadržana, kada mi se dogodilo najneobičnije i istovremeno najužasnije stanje svesti koje sam ikada doživela. Odjednom je čitav prostor oko mene, obuhvatajući i moje telo kao centralnu tačku, počeo da vibrira sažimajući i rastvarajući me istovremeno. Sve je trajalo (neodredjenih) par minuta, a zatim sam, kao iz katapulta, vraćena u običnu svest. Smrtno uplašena, više nikada nisam pokušala takve igrarije sa sopstvenom svešću. Ceo doživljaj se može uporediti sa boravkom u mašini za pranje veša za vreme cedjenja centrifugom.

Istraživanje svesti sam nastavila, ali znatno opreznije nego pre. Sada, nekoliko godina kasnije, shvatam da sam tada, hrabro i naoružana neznanjem, stigla do samog izvora svesti. Otuda i logika, koja se savršeno uklapa u bilo koji postavljeni primer, da su svest i svet uopšte stvorile dve sile: Centrifugalna i Centripetalna, koje svojim naizmeničnim i istovremenim delovanjem i dalje vrše stvaranje i razaranje sveta.

Prvih par poglavlja pomalo su haotična, asocijacije su me nosile sa teme na temu i sva su objašnjenja relativno površna, jer htela sam odjednom sve. Disciplinovanjem interesovanja uspela sam da se održim na svakoj temi ponaosob jedno duže vreme, sve dok ne bih iscrpla sva pitanja u vezi nje.

I još za kraj: na samom početku pisanja nisam imala u svesti opisani dramatičan doživljaj koji, mada je bio intenzivan, nije mogao po značenju da se uklopi u bilo koje postojeće objašnjenje razuma, te je samim tim donekle zaboravljen. Tek po okončanju pisanja kockice mozaika složile su se na svoja mesta, a doživljaj je napokon dobio svoje pravo značenje i objašnjenje.

Sledeći put bilo je veoma jednostavno. Na vrhu lista papira napisala sam pitanje:

Zašto se ljubavna veza izmedju muškarca i žene suštinski razlikuje u zavisnosti od toga da li je muškarac onaj prvi, pravi, onaj koji je u javnosti i za koga se zna, odnosno da li je drugi onaj, koji se krije i za koga se ne zna. Ako u oba slučaja ljubav povezuje muškarca i ženu, zašto se suština odnosa razlikuje.

Kada je muškarac prvi, onaj koji se javno prikazuje, muž ili verenik (momak je prelazno rešenje od pokušaja do ostvarenja verenika, odnosno muža) on polaže izvesno pravo svojine na ženu. Odnos se “materijalizuje”. U pitanju je pravo jačega, odnosno pravo očinstva. Majka je uvek poznata, ali da bi otac bio siguran da je dete njegovo mora svojinski da se predstavi i da bude siguran da je i žena njegova. Uzroci ovoj pojavi su predcivilizacijski i današnji, moderan muškarac najčešće nije svestan motiva koji je duboko ukorenjen u njemu. Žena s druge strane, od muškarca očekuje da za uzvrat bude hranilac porodice, neko ko će se brinuti o njoj i njenom (njegovom) potomstvu i otuda se javlja osećaj svojine muškarca, a samim tim i ljubomora. Ljubomora je samo znak nesigurnosti, strah od neizvesnosti sutrašnjice, mada ne samo to. Muškarac, zbog uživanja u ženi obezbedjuje joj egzistenciju, a žena zbog egzistencije obezbedjuje porodicu i muškarca.

Dobro, to je geneza, a šta je sa odnosom medju polovima u današnje, moderno vreme, kada se veze ne zasnivaju isključivo zbog održanja vrste?

U današnje vreme žena je postala pitanje statusa. Imati lepu ženu, imati mladu ženu odraz je muškarčeve moći. Novac je u moderno doba (a i mnogo ranije, sa pojavom materijalnih vrednosti tipa zlato i drago kamenje) postao merilo moći. Nekada su muškarci bili lovci na divljač, a danas su lovci na novac. U oba slučaja žene su lovci na muškarce.

Ipak mi odgovor nije baš najjasniji ili ja nisam pitanje postavila na pravi način, a čini mi se da jesam. Dakle, zašto u čisto seksualnim vezama pitanje lične slobode nije nametnuto kao prioritetno, dok je to veoma bitno u javnoj vezi?

U čisto seksualnoj vezi može biti ljubavi, ali onda se javlja potreba da se taj neko predstavi široj javnosti, opet se može reći kao trofej. Ukoliko par zaista ne sme da obznani svoj “trofej”, zato što pravila igre tako nalažu, onda se neometano okreću jedno drugom, jer zbog toga su zajedno.

Pitanje dominacije u tajnoj vezi takodje nije prisutno, jer ne bitno je ko će voditi igru, vodjstvo se uzajamno smenjuje. Već u javnoj vezi muškarac mora da bude taj koji dominira i time pokazuje da je jači i vredan poštovanja. Jer, ako je njegova žena jača od njega i dominira situacijom, onda to znači da svaki drugi muškarac može da dominira nad njim. Opet se vraćamo genetskom materijalu kao što vidiš.

Ima li leka i pomoći?

Ima. Duhovno ostvarenje i osvešćenje pomoći će i muškarcu i ženi da postane Čovek. Ulazimo u doba Vodolije - doba Čoveka. Žene su već postale ratnice i lovci, samostalno obezbedjujući sebi egzistenciju. Muškarci im u tom smislu nisu potrebni. Muškarci osnivaju samostalna domaćinstva i žene im u tom smislu nisu potrebne. Zajednica novih ljudi biće zasnovana na uzajamnoj potrebi za energijom drugog pola i na razumevanju. Na prvom mestu razumevanje medju polovima je neophodno, da bi se razumeli mali ljudi koji sa njima rastu – deca, koja tek treba da postanu Čovek.

Kako stići do razumevanja?

Razgovorom. Razmenom mišljenja i slušanjem, a samim tim i uvažavanjem mišljenja onog drugog. Ne postoje dve identične osobe, čak se i jednojajačni blizanci razlikuju u karakteru i načinu razmišljanja. Treba shvatiti svoju različitost u odnosu na ostale, a samim tim i odvojenost od opšteg mišljenja i imati lične stavove o životu. Što znači da treba poštovati tudje stavove. Tako dolazi do razumevanja.

Zaista si fascinantan. Pričala bih još sa tobom, ali nemam ideja. Da li je izvodljivo nešto kao slobodna forma? Recimo, ti diktiraš a ja pišem?

Nije. Moraš da mi postaviš konkretno pitanje, koje zavisi od stepena tvoje zrelosti. A odgovore možeš da dobiješ na sva pitanja. Samo treba da ih postaviš.

Šteta. Dobro, zašto u izmenjenom stanju svesti nemam pitanja?

Zato što tada ulaziš u sferu Univerzalnog znanja i svi odgovori su u tebi, medjutim, pošto tada sve znaš, nema potrebe za pitanjem, pa samim tim ni za odgovorom.

Pošto mi je rečeno da su mi sve oblasti na raspolaganju, poželeh da postavim jedno stručno pitanje iz oblasti Kabale, pa prosto utišanim mislima postavih pitanje:

(Malo bezobrazno)

Odgovor, koji je usledio bio je u istom tonu.

(Nije)

Jesam li u pravu sa svojom vizijom Drveta života?

I jesi i nisi. Kabala je veštačka tvorevina, pokušaj čoveka da objasni sebe samog. Predeo koji tebe najviše interesuje je ipak suviše “visoko” za običnog čoveka. Šta običnom čoveku, znači “Univerzalna ljubav”, kada ni sa ovozemaljskom ne može da izadje na kraj. Ili “Univerzalna sila” - kada za njega reč sila znači: ubij da ne budeš ubijen, pokori da ne budeš pokoren. Ti ćeš shvatiti univerzalne kosmičke zakone uz pomoć šablona Drveta života, jer Božansko znanje samo po sebi nije znanje i potreban mu je šablon da se izrazi. Kad prevazidješ okvire Kabale shvatićeš sve, ali tada ćeš teško moći da to znanje objasniš. Sada si kao Prometej, kradeš vatru bogovima. U stvari Prometej je samo mislio da krade nešto dragoceno. Od Beskonačnog ne možeš uzeti toliko da bi se primetilo da nešto nedostaje. To je isto kao ukrasti zrno peska sa plaže i pri tome misliti da je uzeta velika stvar.


Osnovne sile stvaranja

U početku je to bila prepiska isključivo lične prirode. Već dugo se interesujem za onostrano, imala sam par onostranih doživljaja, ali ono ljudsko i racionalno u meni uvek je tražilo ovozemaljska objašnjenja za ono što se dogadja. Problem zvan “višak energije” je nešto što me prati godinama i što godinama pokušavam da rešim ili transformišem, ali bez zadovoljavajućeg uspeha. Sada mi se konačno pružila šansa da razrešim neke suštinske probleme, pogotovu kada mi je rečeno da na sva pitanja mogu da dobijem odgovor, samo treba da ih postavim.

Razgovarajmo o tome zbog čega su se javljali oni razarajući vrtlozi energije u meni, zbog kojih sam morala da uspostavim blokade u svesti?

Ulaziš u polje čiste energije. Prva forma ispoljenja energije je kroz polarnost, polaritet koji teži da se ujedini. Centripetalna sila - sila leve spirale teži ka oduhovljenju materije, povratku celokupnog u centar. Centrifugalna sila, sila desne spirale čini materijalizaciju energije mogućom i dovodi do ispoljenog. Spoj te dve energije u stvari čini život mogućim, a deluju kroz seksualnu energiju koja je prisutna u svakom čoveku, ali i uspavana u velikoj meri, osim kada treba da deluje desna spirala - materijalizacija. Tada se aktivira leva spirala budeći strast u paru muškarac - žena da bi se po začeću aktivirala desna spirala - materijalizacija novog čoveka. Zatim se obe sile dovedu u stanje latentnog mirovanja.

Blokade si uspostavila levoj spirali: ako stvar potpuno prizemljimo, izvorna sila Centripetalne sile raznela bi tvoja tela, fizičko i ostala tela, na sastavne delove sve dok od tebe ne bi ostalo ništa, tačnije dok se i sama ne bi pretvorila u čistu energiju. To bi bio tvoj konačan spoj sa Apsolutnim. Ti - ispoljena pretvorila bi se u Neispoljeno. Medjutim, pošto ovozemaljski život i materiju uopšte, na okupu drži Centrifugalna sila otuda se, zbog želje za materijalnim življenjem ili življenjem u materiji, javljaju u tebi blokade koje tela drže na okupu.

Iskonske sile medjusobno se dopunjuju, sadržavajući se medjusobno i ti kao razjedinjenja, gledano kroz polno odredjenje, tražiš dopunu - muškarca koji ti na neki način služi kao oslonac i prizemljenje. Uzdignuti falus predstavlja centar, tačku oko koje se vrti materijalni svet. Vagina, s druge strane, predstavlja centar, ali Centripetalne sile, težeći da u sebe “usisa” ceo svet. U toku polnog odnosa muškarac se trudi da što dublje prodre u ženu, jer privlači ga magija povratka Iskonskom izvoru. Polaganjem semena u centar, ejakulacijom, počinje proces materijalizacije i pol energije se menja, pravac ispoljenja sile se menja ka materijalnom. Valjda sam bio dovoljno jasan.

Pa ne baš. Kako centrifugalna sila može da stvara materiju, valjda je ona razarajuća sila?

Razarajući vrtlozi koje pominješ, predstavljaju lični utisak tvoje svesti koja ih tako definiše. Svest, odnosno Univerzum svesti deluje kao ogledalo u odnosu na Univerzum materije, odnosno ispoljenog, pa tako i sile imaju suprotna dejstva. U Univerzumu materije, koji je podložan objektivnom merenju i ispitivanju, materija predstavlja tačku od koje Centrifugalna sila kreće spolja, uz mogućnost razaranja te iste materije, dok Centripetalna sila “usisava” materiju okoline, uvlačeći je u sopstveni centar.

Univerzum svesti je subjektivne prirode, mada mu zajedničke zakonitosti svesti daju karakter objektivnog. On se nalazi unutar jedinke i kao što rekoh, u njemu deluju suprotni zakoni. Obzirom da je ovaj Univerzum nematerijalan, u smislu čvrstine i konstantnih oblika, centar delovanje Centrifugalne sile nalazi se svuda, recimo u Neispoljenom. Znači Neispoljeno nema centar, centar se nalazi svuda. Stoga zrak sile polazi od centra koji se nalazi svuda i kretanje zraka moglo bi da bude beskonačno, da nema delovanje suprotne sile. Zbiranje više zrakova, njihovo sudaranje, daje novu tačku zgusnutog dejstva. Zato Centrifugalna sila stvara materiju, a Centripetalna je rastvara. Naravno, u pitanju je zgušnjavanje i materijalizacija energije, odnosno svesti u odredjeni ali i promenljivi oblik. 

Sudaranje zrakova, njihovo prelamanje i mešanje, pod uticajem Centrifugalne sile daje privlačenje, odnosno zgušnjavanje.

Vratimo se meni. Šta ja da radim kada me obuzmu sile?

Prepusti se. Odstrani blokade, onoliko koliko to možeš i dozvoli da se tvoja svest rasprsne. Načini psihološku vaginu u svojoj svesti, otvori se delovanju Centripetalne sile koju osećaš kao stranu i razarajuću. Otvori svest tokovima sile, jer čim preovlada jedna sila na scenu stupa druga, radi ravnoteže. Ta druga sila položiće duhovno seme u tvoju svest i otpočeće novi život u tebi, na psihološkom niovu naravno, a samim tim i na materijalnom.

Kako da se prepustim?

Relaksiraj telo, a zatim i duh. Postani svesna blokada, oseti ih i spoznaj, a zatim ih učini propustljivim za priliv energije. Ne možeš ih odstraniti u potpunosti, jer tada bi se predala Centripetalnoj sili, ali propuštanjem sile možeš da kontrolišeš njen priliv. Znači: relaksiraj duh i posmatraj, neutralno, proces dešavanja.

Imam li hrabrosti za to?

Nemaš drugog izbora. Ili ćeš se boriti protiv Iskonskog ili ćeš mu se prepustiti. Delovanje dveju sila čini život. Da bi se život kontinuirano nastavljao potrebni su stalno novi nosioci, novi ljudi. Zbog toga se delovanje Primarne sile ogleda prvenstveno u njenom seksualnom ispoljenju. Seksualna energija je najjača energija u čoveku, a to je upravo stoga što predstavlja prvi naredni stepen ispoljenja vitalne energije.

Kad smo već kod teme seks, šta orgazam sam po sebi predstavlja, obzirom da je, sa aspekta čoveka, to izuzetan doživljaj?

Orgazam je trenutak spajanja obe sile u jednu. Orgazam je trenutak Božanskog postojanja. Ispoljenje Neispoljenog.

Zašto mi se u ekstatičnom stanju svesti pojavljuju simboli pred očima?

Simboli predstavljaju akumuliranu energiju. Seti se da je trougao bio dominantan simbol. Tri je broj ispoljenja, broj ujedinjenja suprotnosti. Dva puta po tri, odnosno heksagram, koji je dva komplementarna trougla, predstavlja ujedinjenje muškarca i žene. Trougao sam po sebi predstavlja životnu energiju, odnosno ujedinjenje dve životne sile. Heksagram je simbol Androgina. Pojedinačni trouglovi simbolišući muškarca i ženu pojedinačno, predstavljaju nedovršeno-dovršeno stvaranje. Muškarac u fizičkom smislu je dovršen. Žena takodje. Medjutim, obzirom da su na neki način to dva suprotna pola koji se privlače, težeći da se pretvore u jedno, dolazi do toga da Delo ipak nije dovršeno.

Šta orgazam znači za običnog čoveka koji se ne razume u metafiziku?

Svakome je data mogućnost da iskusi deo Božanskog, podsećanje na Iskonski uzrok postojanja. Medjutim, to što su ljudi od orgazma napravili cilj i svrhu, to je već stvar nerazumevanja, odnosno zaborava suštine.

Zadržavanje ejakulacije na primer, u Tantra jogi, za muškarca predstavlja obrtanje smera sile. Sperma je fizička manifestacija Centripetalne sile, čineći time mogućim ispoljavanje Centrifugalne sile. Dvojnost je prisutna, obe sile istovremeno u sebi sadrže onu drugu i ispoljavanje jedne moguće je samo uz ispoljavanje druge. Elem, pošto je ejakulacija centrifugalno (materijalno) ispoljenje Centripetalne (duhovne) sile, povlačenjem semena unazad, muškarac čini izvesnu neravnotežu sila u korist Centripetalne (duhovne) sile. Time on u svojoj svesti stvara psihološku vaginu u koju Centrifugalna (materijalna) sila polaže svoje “seme” i radja se novi život, ali na višem nivou.

Žena je po svojoj prirodi centripetalna i njen orgazam odvija se unutra. Centrifugalna (materijalna) sila je u muškarcu, u njegovoj spermi i u trenutku zajedničkog orgazma dolazi do spajanja obe energije i materijalizacije dominantne, Centrifugalne sile, kroz začeće. Ako nema začeća u fizičkom smislu dolazi do menstruacije, koja je materijalni produkt duhovne sile.

Daj mi rezime, pošto je materija vrlo komplikovana.

Univerzum čine dve sile: Centrifugalna (materijalna) i Centripetalna (duhovna) sila. Obe sile deluju istovremeno, mada je Materijalna sila na prvi pogled dominantnija, jer čini fizički deo sveta, fizički deo ispoljenog.

Muškarac je po svojoj prirodi Centrifugalan, jer u sebi sadrži jaku Centripetalnu (duhovnu) silu koja se ispoljava kao Centrifugalna (materijalna) sila kroz spermu kao materijalni produkt duhovnog (orgazam).
Žena samim tim predstavlja Centripetalnu silu, jer u sebi sadrži mogućnost materijalnog ispoljavanja kroz začeće i radjanje, odnosno potencijal Centrifugalne sile. Orgazam, koji se odvija unutra predstavlja Centripetalnu silu.

(Ala si me upleo...)

Rezime:
- Sperma je centrifugalni (materijalni) produkt Centripetalne (duhovne) sile.
- Menstruacija je centrifugalni (materijalni) produkt Centripetalne sile (duhovne).
- Orgazam po svojoj prirodi predstavlja ispoljenje Centripetalne sile koja teži da se ispolji kroz Centrifugalnu silu - spermu ili menstruaciju.

Komplikovano, vrlo.

Ne, vrlo je jednostavno, samo je sa aspekta obične svesti komplikovano, jer čovek ne može da zamisli da nešto istovremeno jeste i nije, odnosno da se duhovno istovremeno ispoljava kroz materijalno i obrnuto i da sve čini “čudo jedne jedine stvari”.

Uočavaš da i sperma i menstruacija predstavljaju suštinski isti produkt delovanja dveju sila. Možemo reći da je to Prima materia u pravom smislu te reči. Medjutim, postoji još izlučevina koje su takodje Prima materia, odnosno primarno materijalno ispoljenje energije: to su suze i mleko. Suze se javljaju kod graničnih emocija, kada koncentracija energije, koja se ispoljava kroz emocije, dostigne kritičnu tačku i otpočne proces materijalizacije.

Majčino mleko je takodje materijalni produkt duhovne sile. U neoplodjenoj ženi vitalna energija se ispoljava kroz seksualnu energiju, čiji je cilj začeće novog života. Trudna žena nema potrebe za energijom muškarca, već svoju ličnu energiju koristi za rast novog života koji nosi u sebi. Obzirom da je energija adekvatno usmerena, nema menstruacije kao materijalizovane energije. Posle porodjaja javlja se novi oblik iste suštine, a to je mleko koje hrani bebu. Menstruacije i dalje nema, jer se energija materijalizuje kroz mleko. Istovremeno, nastavlja se energetski kontakt izmedju majke i deteta začet u utrobi. Prestankom dojenja žena ponovo dobija menstruaciju i ciklus počinje iz početka.

Veoma zanimljivo.


Odgovori koji su mi dati bili su vrlo zanimljivi, čak mi je dat i odgovor na pitanje koje nisam svesno postavila: zašto žene imaju menstruaciju. Medjutim, naknadnim pregledom teksta ustanovila sam da se odgovori ne odnose samo na mene lično, već da su dati kao objašnjenje svim ljudima koji imaju slična pitanja i slične dileme.


Energetska ravnoteža



Već danima osećam glavobolju, a radila sam neke vežbe sa elementima. Da li je bol koji osećam posledica aktiviranja elementa vatre?

U pravu si. Bolest koja bi latentno postojala u tebi i uznemiravala te povremeno, mora da se ispolji u potpunosti da bi konačno nestala. Osim toga, svesnim aktiviranjem elementa vatre napravila si energetsku neravnotežu, prenaglasila si element i otuda bol.

Svaki čovek poseduje odredjenu količinu lične energije koja mu služi za regeneraciju organizma i aktivnosti u svim vidovima, kao i za stvaranje podmlatka. Znači, jedan deo energije služi za pokretanje tela i regeneraciju ćelija uopšte, a drugi, mnogo veći deo, čovek akumulira u misaone procese, kao što su učenje i znanje na primer, zatim u emocije i sećanja, koja takodje predstavljaju energetske koncentrate, zatim navike, odnosno sve ono što sačinjava psihološki život.

Uslovljen civilizacijskim normama, čovek je naučio da svoju energiju sopstvenom voljom usmerava na odredjen način i u odredjenom smeru i već tim ne-prirodnim usmerenjem pričinjena je energetska neravnoteža. Bolest predstavlja upravo tu energetsku neravnotežu. Umesto da se lična energija upotrebi za ispoljenje u svim vidovima, najčešće se njen neometan tok blokira i stvara energetski naboj, koji se oseća kao pritisak. U početku taj pritisak stvara psihološke smetnje, a dužim “arhiviranjem” energije kroz patnju, na kraju dolazi do bolesti. Možemo reći da se stvara “energetski tromb”, koji ometa slobodan tok energije i stvarajući pritisak na odredjenom organu dovodi do bolesti.

Bol predstavlja skoncentrisanu energiju na odredjenom delu tela koja, vršeći pritisak, stvara neugodan osećaj. Istovremeno, zvuk predstavlja oblik ispoljenja energije. Zbog toga je jak bol praćen jaukom, a u lakšem vidu bolesnik neprekidno govori o bolu ili o bolesti, jer time nesvesno umanjuje energetski naboj. Pričajući o problemu, svest se usmerava na odredjeno mesto u telu i time mu se donekle oduzima višak energije.
Lekovi koje ljudi uzimaju samo preseljavaju bolest, obično na drugo mesto u telu. Bolest je poremećaj prirodnog energetskog balansa. Lekovi ne uspostavljaju potpuni balans, već samo neravnotežu energije jednog, obolelog organa premeštaju na drugi - zdrav organ. Bolesni organ manje trpi pa zbog toga prestaje da boli, a zdrav organ, koji primi poremećaj, može bez bola jedno vreme, da podnosi dodatni pritisak.
Ukratko, lekovi ne leče već reorganizuju disharmoniju, naročito sintetički lekovi. Ono što zaista dovodi do ravnoteže je uskladjivanje elemenata.

Da li je čovek svestan toga šta čini sa svojim organizmom?

Donekle. Racionalna svest prima poruke od obolelih organa ali retko kada ih shvata ozbiljno. Naravno, to je posledica civilizacijske svesti i gubitka kontakta sa prirodom, a naročito sa sopstvenom prirodom. Celokupna svest, čiji je jedan deo racionalna, odnosno razumska svest, odlično zna šta se sa ličnom energijom i telom uopšte dešava. Kao što rekoh, zbog prekida prirodne veze čovek nije svestan (razumom) šta se dešava, a potrebno je samo malo da obrati pažnju.

Kako da obrati pažnju?

Jednostavno. Samo treba da obrati pažnju na uobičajene rečenice koje mehanički izgovara u trenutku, negodovanja. Osoba koja kaže: “Zbog tebe će mi pući srce” svoju ličnu energiju, akumulira u vidu patnje u srcu, tu se stvara “energetski tromb”, i time ga opterećuje. Posle dugogodišnjeg opterećenja sledi infarkt. Izjava: “Piješ mi krv” dovodi do malokrvnosti. “Ne znam gde mi je glava” ukazuje na mentalne poremećaje u lakšem vidu ili do tumora na mozgu u težem obliku. Osoba koja “guta suze” ili nezadovoljstvo, oboljeva od štitne žlezde. Primeri su brojni.

Moja izjava je: “Piješ mi dušu”

To, znači da ti dotična osoba uzima ličnu energiju. U tvom slučaju nema akumuliranja energije u patnju, ali nema ni života, u smislu vitalnosti i želje za aktivnostima.

Kako uskladiti energetsku neravnotežu?

Ono što zaista dovodi do ravnoteže je uskladjivanje elemenata. Povišena temperatura znači da je elemenat vatre postao predominantan i u tom slučaju treba povećati element vode, da bi se došlo do ravnoteže. A to znači dosta tečnosti unositi u organizam.

A kako se manifestuje poremećaj elementa vazduha?

Element Vazduha dominira grudnim delom tela. Poremećaj elementa vazduha donosi kašalj. Vazduh takodje predstavlja misaone procese, kao i nervna oboljenja. U tom slučaju u organizam treba unositi element zemlje, odnosno čvrste hrane. Osobe koje dosta jedu u periodu stresa ili nervoze odlično znaju o čemu govorim.

Poremećaj elementa zemlje?

Poremećaj elementa zemlje se redje dešava, jer samo telo po svojoj strukturi predstavlja zemljani element. Bolesti elementa zemlje uglavnom su vezane za poremećaj varenja i kostobolje. U tom slučaju pomaže elemenat vazduha. Znači lek bi bio pojačan misaoni proces, vežbe disanja ili jednostavno šetnja kao izlaganje vazduhu. Takodje razgovor sa drugim ljudima aktivira element vazduha zbog pojačanog misaonog toka u razgovoru.

Hoćeš da kažeš da pričalice nemaju problema sa reumom?

Da. Oni koji suštinski imaju potrebu za komunikacijom ne oboljevaju od bolesti zemlje ili vazduha. Ali pazi da te ne prevari prvi utisak, neko može samo da izgleda komunikativan, a da je u duši izuzetan samotnjak. Reuma takodje predstavlja nagomilan psihoški teret, koji se oseća kao težina na telu i otuda bol u kostima.

Kako da uravnotežim elemente u sebi?

Vizualizacijom i koncentracijom. Zapadni okultizam, kao i vežbe joge, već imaju detaljno razradjene sisteme mentalnih vežbi. Ali pazi, moraš da budeš jako precizna i dosledna. Svako polovično vežbanje pojačava neravnotežu ili je stvara, ako već nije postojala. Bolje je ne raditi ništa, nego raditi nepravilno.

Postoje ljudi koji mogu da leče druge ljude svojom energijom, takozvani bioenergetičari. Kako to oni rade? Pričaj mi malo o tome.

Svaki čovek oko sebe ima energetski omotač obojen ličnom notom, preko kojega upoznaje svet primajući ga (energetski) u sebe i preko kojega svet upoznaje njega. Taj energetski omotač naziva se Aura.
Energija je data svakom čoveku za normalno funkcionisanje i život uopšte, ali njena preraspodela unutar jedinke prepuštena je ličnoj volji i izboru. Takodje, dodatno punjenje energijom moguće je iz više izvora, a samom čoveku je ostavljeno da odluči o tome. Osobe koje imaju jači energetski potencijal i koje su ga svesne, mogu da leče druge ljude. Nije tu u pitanju samo jačina energije, već njena kontrola i balansiranje. Bolest je neravnoteža energetskog potencijala i slobodne energije u telu. Bioenergetičar oseća tu neravnotežu i dovodi je u ispravno stanje. Ukoliko je bolest nastala unutrašnjom voljom bolesnika, ukoliko on ima neke emotivne ili materijalne koristi od sopstvene bolesti, a ne mora uvek da bude svestan toga, neravnoteža će se uspostaviti ponovo i ni jedan bioenergetičar neće moći trajno da izleči takvog bolesnika.

Kako je moguće da neko voljno bude bolestan, kada je bolest izuzetno neprijatna stvar?

Još neprijatniji je nedostatak energije okruženja, iskazan kroz emotivno zanemarivanje. Čoveku je potrebna energija drugih ljudi, jer preko njih ispoljava svoju ličnu energiju. Oko bolesnika, naročito ako je teža bolest u pitanju, uglavnom su zabrinuti svi ukućani i pažnjom koju ukazuju prenose svoju ličnu energiju, a bolesniku je upravo to i trebalo. Zbog toga su posete bolesnim osobama preporučljive i neophodne. To je emotivna korist.
Materijalna korist je u udovoljavanju zahteva materijalne prirode. Bolesnik često ucenjuje svoju okolinu sopstvenom bolešću, stvarajući paklene uslove življenja.

Znači, bolest kao energetska neravnoteža nastaje voljom čoveka?

Voljom ili unutrašnjom odlukom. Patnja je najčešći izvor i uzrok bolesti. Čovek raspoloživu energiju akumulira u patnju, a ova kao energetski koncentrat u odredjenom delu tela, puni energijom odredjeni organ. Pošto je “rezervoar” organa odredjene veličine, prijemom dodatne energije nastaje pritisak, a samim tim i bol. U slučaju dužeg pritiska i tkivo organa počinje da se menja, pa bolest postaje vidljiva.

Zbog čega nastaje patnja?

Osnovni uzrok patnje, kao neprijatne emocije, nastaje usred blokiranja delovanja dve sile. Spektar ispoljenja patnje je veoma veliki i nema svrhe nabrajati ih, time se već bavi psihologija. Bitan je ovaj osnovni uzrok: blokiranje delovanja dveju sila.

Može li se čovek odreći patnje?

Može, jer patnja nije uvek neophodna. Dovoljno je da bude svestan polariteta i da shvati da ono što mu se trenutno dešava, a što shvata i doživljava kao nešto loše, u sebi uvek sadrži potencijal nečeg novog i dobrog. Čak i najgore situacije koje se dešavaju, u sebi sadrže mogućnost promene čitavog života i to na bolje. Naravno, ukoliko je čovek spreman na promenu. Češći slučaj je da se patnja prihvati kao takva i “neguje”, akumuliranjem nove energije u nju. Odbijanje promene, koja je neminovna, takodje dovodi do patnje.

Šta čovek treba da uradi da bi uspostavio ravnotežu energije u sebi?

Neophodno je uspostaviti ravnotežu izmedju primljene i ispoljene energije. Manjak energije, do kojeg dolazi usled iscrpljenosti preteranom aktivnošću, sasvim sigurno dovodi do bolesti i što je hiper aktivnost duže trajala, to će i bolest biti teža, da bi se bolesnik lečenjem odmorio i povratio izgubljenu energiju. Umor takodje dovodi i do slabljenja muskulature, jer jedan deo energije već je utrošen na formiranje mase tela. Po potrebi ta zaliha se može aktivirati.

Višak energije, s druge strane, može da bude vrlo neprijatan, to ti je već poznato. Višak energije u organizmu po svojoj manifestaciji podseća na nervozu, ali udesetostručene snage. U ovom slučaju višak treba ispoljiti kroz pojačanu aktivnost, bilo fizičke, bilo mentalne prirode, jer i višak energije može da dovede do bolesti, oštećenjem srca i krvnih sudova.

Svaki čovek ima tačno odredjen bonus energije, koji se razlikuje od osobe do osobe. Unutrašnji regulator pokazuje količinu energije koja je potrebna i jedino što treba uraditi je prepustiti se tom unutrašnjem vodiču. Što znači: spavati dok se sam čovek ne probudi i jesti dok se ne oseti sitost. Svako preterivanje u bilo kojoj aktivnosti ili u akumuliranju energije, dovodi do neravnoteže, a ova opet vodi u bolest.

Znači da su ishrana i san osnovni izvori energije?

Grubo rečeno - da. Postoje dva osnovna izvora energije koje možemo da nazovemo interni i eksterni, odnosno unutrašnji i spoljni. 

Spoljni izvori energije, kao što to sama reč kaže, nalaze se izvan čoveka i stupanjem u kontakt sa njima, čovek akumulira energiju. Hrana predstavlja primarni izvor energije, koji se nalazi van čoveka, a koji mu je neophodan. Pri tome treba znati da nepreradjena hrana, znači ona bliska prirodnom, sadrži više energije nego ona koja je prošla bilo kakav proces prerade, kuvanjem i slično. Znači sveže voće i povrće, a na prvom mestu med i mleko, koji su vrlo jaki energetski izvori, jer predstavljaju materijalizovanu primarnu energiju.
Svetlost je takodje spoljni izvor energije koji je čoveku neophodan. Ovde se prvenstveno radi o dnevnoj - sunčevoj svetlosti. Nedostatak prirodne svetlosti dovodi do umora, koji je osnovni znak da je došlo do poremećaja energetske ravnoteže. Takodje, jutarnji zrak sunca koji pada direktno na tebe, sasvim sigurno će te probuditi, jer tako dodatno dobijaš sunčevu energiju i energija sna više ti nije potrebna.
Unutrašnji izvori predstavljaju neku vrstu akumulatora. Energija asimilovana preko spoljnih izvora sakuplja se u neku vrstu rezervoara, iz kojih čovek uzima energiju potrebnu za funkcionisanje.

U unutrašnje izvore spada i napajanje energijom preko spavanja, zatim tu je seksualna energija. Ona je latentno prisutna, ali predstavlja izuzetno jaku pokretačku energiju, koja čoveka uglavnom nagoni da dela. Treći unutrašnji izvor, koji je takodje veoma bitan, je energija okruženja, odnosno energija drugih ljudi. Ljudi komunikacijom medjusobno razmenjuju energiju, a naročito to čine ako je ljubav prisutna. Tada je razmena energije intenzivna. U svakom slučaju, bilo koji intenzitet simpatije dovoljan je da se uspostavi razmena energije.

Čemu to neprekidno obnavljanje energije?

Čovek je prvenstveno stvoren kao svest sa zadatakom da osvesti sopstvenost, sticanjem svih mogućih iskustava. Svest se manifestuje kroz ličnu energiju pojedinca. Lična energija se transformiše i ispoljava uglavnom kroz emocije, a ove zavise od iskustava, koja se stiču kroz odnos sa drugim ljudima. Ispoljenje energije kroz obogaćivanje svesti iskustvima - to je osnovni cilj svakog pojedinca. Obogaćivanje svesti zahteva neprekidne promene, a promene su upravo kretanje energije. Čitava priroda se neprekidno menja, jedino se čovek trudi da bude konstantan i u tome donekle uspeva, mada time uveliko blokira ličnu energiju.
Potreba za promenom ogleda se u promeni odeće, ne samo iz higijenskih razloga, već zbog mode koja se neprekidno menja. Dalje, mada je moderna odeća manje - više uniformna, mnogi pokušavaju da tom modernom daju i neku ličnu notu, po kojoj će se razlikovati od ostalih.

Suštinski gledano, neprekidno obnavljanje energije neophodno je zbog njene same prirode, koja je kretanje, i zbog neprekidnog obogaćivanja svesti novim iskustvima.


Čovek - energetsko ispoljenje

Već dosta dugo, analiziram elemente Eliksira mladosti. Pomozi mi i reci koji su elementi zastupljeni napravimo “recept”.

Sve na ovom svetu je energija zgusnuta do tačke vidljivosti, odnosno tačke čvrstine. Tvom unutrašnjem oku dostupno je vidjenje prelaznog oblika energije, oblik zgusnute svetlosti koji još nema čvrstinu. Svetlosni oblici koje ponekad vidjaš predstavljaju astralne matrice koje još nisu ispoljene i koje ne moraju uvek da se ispolje.

Čovekovo telo je materijalna kopija astralne matrice. Astralno telo je telo od zgusnute svetlosti. Zato ga još zovu Svetlosno telo. U hermetičkim naukama poznato je da fizičko telo nije jedino telo kojim čovek funkcioniše, mada je ono jedino vidljivo svim ljudima. Pored fizičkog, čovek se ispoljava kroz Astralno telo, koje smo već pomenuli, Mentalno telo ili telo intelekta i Spiritualno telo ili telo duha. Sva tela postoje istovremeno, kao što recimo u prostoru istovremeno postoje svetlo, zvuk i materija, a da se pri tome ne mešaju i ne smetaju jedni drugima. Preko ovih tela čovek komunicira sa svojom okolinom, bilo da su u pitanju drugi ljudi ili je komunikacija sa višim sferama.

Kao što rekoh, sva tela postoje istovremeno, povezana su medjusobno i suptilinim prelivanjima utiču jedna na druga.

Kako Astralno telo utiče na fizičko telo?

Fizičko telo se oblikuje i regeneriše prema modelu Astralnog tela, koje je izabrano prilikom odluke Duha da se materijalizuje reinkarnacijom. Svaki čovek u svojoj svesti nosi model svog fizičkog izgleda. To bi u stvari predstavljalo Astralno telo, mada je retko kada potpuno svestan toga. Medjutim i mnogi drugi procesi se odvijaju mimo fokusa svesti, koju nazivamo razum, tako da čovek uglavnom nije svestan svoje Astralne matrice. Dovodjenjem Astralne matrice u fokus, čovek može voljom da je promeni, mada je to proces koji zahteva vreme. Osoba koja je debela na primer, duži vremenski period posmatrala je sebe u ogledalu i prateći proces fizičkog uvećavanja tela, istovremeno je menjala i svoju Astralnu matricu. Debeli obično, negoduju u sebi zbog svog izgleda, ali negodovanje je takodje unošenje emocija u sliku, što samo pojačava njeno delovanje. Ako takva osoba želi da oslabi, potrebno je da svesno stvara novu sliku svog tela i umesto u ogledalu sebe treba da posmatra na fotografiji. Čak može da uzme bilo čije telo, fotografija cele figure iz novina je dovoljna i da umesto glave osobe sa slike stavi svoju fotografiju. Dužim posmatranjem i uživljavanjem u sliku i Astralna matrica će se na kraju promeniti, u skladu sa željenim. Dijeta deluje po sličnom principu. Osoba koja drži dijetu odredjenim načinom ishrane, u svojoj svesti neprekidno ima sliku sebe kao vitke osobe i njeno telo na kraju izgleda vitko.

Isto se dešava sa starenjem. Ljudi se mire da TREBA da ostare, pa im se to i dogadja. Preko Astralnog tela dobija se vitalna energija potrebna za funkcionisanje života. Smanjenjem priliva energije dolazi do smanjenja aktivnosti. Stari ljudi uglavnom nemaju dovoljno energije u sebi i zbog toga su vrlo malo ili ni malo aktivni. Smanjen priliv energije takodje dovodi do smanjenog funkcionisanja ćelija, odnosno tela, a sve to udruženo sa slikom sebe kao stare i oronule osobe, dovodi i do takvog izgleda. Starost vidljiva na prvi pogled je kategorija vezana isključivo za čoveka. Kod životinja je to već redji slučaj, jer životinje nemaju svest o svojoj svesti i samim tim ne mogu voljom da utiču na nju, što čovek već može, svesno ili nesvesno, ali može.

Zašto je onda nastala starost?

Kada se prvi čovek umorio od ispoljavanja, rešio je da prestane da se obnavlja i njegovo telo je počelo da se suši i da stari. Drugi ljudi videvši da je moguće odbiti priliv energije i regeneraciju, uvideli su mogućnost odmora od ispoljenja, te je tako stvorena smrt.

Znači mladost predstavlja neprekidnu želju za obnavljanjem energije?

Upravo tako. Fizičko telo, preko Astralnog tela dobija energiju kojom funkcioniše. Astralno telo predstavlja akumulator energije. Da bi se “istrošeni”, akumulator obnovio, da bi se napunio, potrebno mu je vreme i direktan kontakt sa izvorom energije, preko Mentalnog i Spiritualnog tela. Sva tela funkcionišu istovremeno, ali pošto je dnevna svest dominantna i troši veliki deo energije za pokretanje fizičkog tela, čoveku je potreban san kao mirovanje. Za vreme sna dnevna svest se, figurativno rečeno, pomera u stranu i na scenu, kao dominantna svest, stupa svest Astralnog tela. Suptilnim prelivanjima Astralno telo se puni energijom, koju zatim predaje dnevnoj svesti i fizičkom telu.

Objasni mi logiku snova. Kako sanjamo i kako se sećamo snova ako budna svest spava?

Za vreme sna budna svest je privremeno odstranjena, ali zato je Astralna svest dominantna. Astralni svet je svet mogućnosti ispoljenja. Zbog toga je u snu moguće da recimo vidiš lik nepoznate osobe, a to je u stvari osoba koju poznaješ. Astralni svet u sebi sadrži sve mogućnosti ispoljavanja, od koji se samo neke, čak veoma mali broj, ispolji na materijalnom planu. Sanjanje je jednostavno boravak u Astralnom svetu.

Pamćenje snova moguće je zbog veze izmedju budne svesti i Astralne svesti. Pošto su sva tela sadržana medjusobno, medju njima postoje komunikacione veze. Ko želi da se seti svojih snova, može voljom da ojača komunikacioni kanal izmedju budne i Astralne svesti i da se seti svih detalja.
Znači spavanje je neophodno, radi akumuliranja životne energije koja je neophodna za dnevne aktivnosti.

Šta je sa onim prvim čovekom koji nije hteo da se ispoljava? Šta ako neko to hoće mnogo rano, ne želi da bude dnevno aktivan, recimo zbog lenjosti?

Vitalna - životna energija je svakome data. Čovek može da odluči da se ne regeneriše, ali postoji odredjena količina energije koja je svakome data na početku i koja može da se potroši tek protokom odredjenog broja godina ili preteranom aktivnošću. Ljudi koji su hiperaktivni, a malo ili nimalo se svesno regenerišu, veoma brzo ostare. Tačnije, veoma brzo potroše bonus koji im je dat. Ostaje im na kraju mala količina energije, tek toliko da vegetiraju, ili umiru mladi. Oni koji ostanu u životu sa malom količinom vitalne energije, u duši su zapravo mrtvi. Nemaju volje za životom, a ipak žive čekajući u stvari smrt. Količina lične energije jasno se vidi u čovekovim očima.

Ono što odlikuje mladost je energija koja vrca unaokolo. Težnja da se život proživi što više, sakupljanje iskustava, jer svest je stvorena upravo zbog sticanja iskustava, radi obogaćivanja sebe same.

Količina energije koja je data na rodjenju i koja u prvim godinama života služi za rast i uvećavanje fizičkog tela, u mladosti služi za prikupljanje iskustava. Energija u ispoljenju teži da se ostvari u svim formama. Sa pubertetom počinje nagli rast fizičkog tela, a sa postepenim prestankom ispoljenja energije kroz materiju tela, počinje ispoljenje enerije kroz emocije. Zato su mladalačke emocije tako burne. Po završetku puberteta energija kulminira kroz strast, aktivira se njeno seksualno ispoljavanje i to u stvari predstavlja vrhunac nematerijalnog ispoljenja energije. Strast se “materijalizuje” začećem, a onda se ostatak životne energije troši na podizanje podmlatka.

Vitalna - životna energija koristi se za stvaranje materije tela i jednim delom, akumulira se u tkivu. U doba mladosti pojačan priliv energije dovodi do ubrzanog rasta tela i do razbuktavanja emocija, jer se sa pubertetom kanali za dovod energije naglo povećavaju. Često se dešava da je priliv energije veći nego što telo može da ga primi, odnosno, veći je priliv energije, nego što je rast tela. Akumulirana energija tako pritiskom stvara bol, sve dok se ne pretvori u novo tkivo.

Kod odraslog čoveka takodje se vrši regeneracija ćelija organizma, putem energije koja se prima. U slučaju pojačane fizičke aktivnosti pojačan je i priliv energije, radi obavljanja datog posla. Na primer, u slučaju sportskog treninga dolazi do povećanja mase mišića, odnosno tkiva, zbog kontinuirano pojačanog napora. Bol u mišićima koji se javlja na početku napora, nazvan upalom mišića, u stvari predstavlja pritisak energije u tkivu, odnosno pritisak energije koja teži da se materijalizuje tj. pretvori u mišićnu masu. Kao potvrda tome, dodatna aktivnost mišića i pored bola koji se oseća, umanjuje taj isti bol, jer se deo akumulirane energije troši.

Bonus vitalne energije je dat na rodjenju i on je konstantan. Medjutim, pošto čovek ima “energetski kredit”, on mora svake noći da uzme “novu porciju” energije za sledeći dan. Nemoguće je svu količinu energije dobiti odmah, jer tada bi energija postala statična, odnosno pretvorila bi se u materiju.

Pošto postoje “kanali” za dovod energije, moguće je da se putem tih kanala uzme dodatna energija, koja je na neki način slobodna - raspoloživa. Ta energija može se iskoristiti za dodatne aktivnosti. Takodje, veliki deo energije ostaje vezan u traumama, strahovima, ali i prijatnim uspomenama. Restimulacijom tih delova zarobljene energije u emocijama dobija se dodatna energija.

Šta je sa samoubicama, mladim ljudima koji odluče da sebi oduzmu život. Šta je sa njihovom energijom, ako im je data količina energije za recimo sedamdeset godina života?

Niko se ne ubija zbog prevelike aktivnosti fizičkog tela. Emocije troše dobar deo energije, naročito patnja i sva ona skala raspoloženja koja ide uz patnju. Samoubica je svu raspoloživu energiju akumulirao u negativne emocije, odnosno opterećujuće emocije. Ne kaže se uzalud “pod teretom patnje”. Kada bi patnja mogla materijalno da se ispolji, bila bi izuzetno teška, tj. njena specifična težina bila bi mnogo veća od specifične težine bilo koje materije.

Suze, na primer, predstavljaju materijalizovane emocije, jer suze se javljaju kod graničnih ispoljenja emocija, bilo da je u pitanju tuga ili radost. Pri plakanju se troši ogromna količina energije koja je dostigla kritičnu tačku i materijalizovala se kroz tečnost. Posle plakanja sledi olakšanje.

Šta je sa mojom vitalnom energijom, obzirom da je imam u ogromnoj količini?

Za Eliksirom mladosti počela si da tragaš pre desetak godina. Seti se, to je bilo onda kada si shvatila da si mrtva, a imala si tek 26 godina. Tada se nešto u tebi pobunilo, želja za životom potisnuta na rub svesti. Od tada si počela da širiš kanale za prijem energije, a ulaskom u praksu metafizike ti kanali postali su još prohodniji. Otuda “višak energije” kako kažeš. Ti nemaš višak energije, imaš je onoliko koliko ti treba i koliko je želiš. “Višak” koji osećaš je zapravo pritisak, jer uzimaš više nego što tvoj energetski omotač može da primi. Širenjem Astralnog tela taj pritisak se malo smanjuje, ali ma koliko širila svoju Auru, ti ulivaš još energije i proces ide u beskonačno.

A osećaj od sinoć? Zašto mi se svest sužava u tačku?

Ulaziš u sfere Nesaznajnog, otvorila si svest...

Po tvom savetu.

U redu, po mom savetu. Otvorila si svest i prevelika količina energija uliva se u nju. Budna svest je slaba da odoli tom naletu i sužava se, pomerajući se, potisnuta Primarnom energijom. Ta primarna energija teži da se ispolji. Prvi stepen ispoljenja energije su emocije, zatim zvuk ili vibracija zatim reč kao oblik (slika) zvuka pa tek za tim materija.

Kada se Primarna energija ulije u svest čoveka, ona traži model ispoljenja. Pošto je seksualna energija najjača energija u čoveku, Primarna energija se preliva i ispoljava kroz nju, kao kroz prvi ventil. Svesni prijem Primarne energije zato dovodi do ekstatičnog stanja svesti u seksualnom vidu ili, ako nema seksualne aktivnosti, do stanja visoke inspiracije. Inspiracija i jeste kontakt sa Primarnom energijom, koja po svojoj prirodi želi da se ispolji.

Znači magična reč za transformaciju primarne energije može da bude reč: Inspiracija.

Upravo tako. Kada si već otvorila svoju svest za prijem energije, tada zamisli formu u koju se inspiracija ispoljava i pretoči energiju u tu formu. A zatim poveži inspiraciju i stvaranje, pa poveži stvaranje i realizaciju. Ne zaboravi realizaciju, jer ako ne prizemljiš energiju u odredjenu formu, već sve ostaviš na misaonom planu obogatićeš Mentalni i Astralni plan i postaćeš veoma maštovita, ali bez rezultata.

Rešena je moja dugogodišnja enigma! Ja sam znala da treba da nadjem formu za ispoljenje, ali sam znanje koristila pogrešno, formu sam pokušavala da dam kroz imenovanje osećaja.

Da, ali ko je još imao koristi od “sedenja na mravinjaku” ili “vulkana pred erupcijom”? Sad konačno znaš da ono što uzmeš moraš da ispoljiš. To je univerzalni zakon. Obični ljudi energiju materijalizuju u patnju. Oni uzvišeni materijalizuju je kroz inspiraciju i delo umetničkog stvaranja. Iskoristi gravitaciju energije, koja je Kosmički zakon i stvaraj, materijalizuj na bilo koji način, jer primarna energija tome i služi - da se ostvari, da se ispolji.

Žene imaju mnogo veći energetski rezervoar nego muškarci, jer njihova uloga je da radjaju novu materiju - nove ljude. Žene su bile mnogo srećnije dok su svoj reproduktivni ciklus obavljale do kraja, radjajući decu sve do klimakterijuma. Civilizacijskim promenama u svesti čovečanstva, žene su smanjile broj radjanja ali nisu mogle da smanje energetski rezervoar, a onda se energija materijalizuje kroz patnju, a zatim kroz bolest. Zato muškarci mnogo manje pate i u proseku su zdraviji od žena. Energija MORA da se materijalizuje i ona to čini mimo čovekove volje.

Mislila sam da nemam mnogo pitanja, a ipak se setim ponečeg. Ipak ću još uvek ostati kod teme “Energetsko ispoljenje - čovek”. Kakav je tok energije medju ljudima, jer sva komunikacija se obavlja preko energetskih talasa. Naročito me interesuje cirkulacija energije medju polovima muškarac - žena?

Energija je u večitom kretanju, odnosno u neprekidnom ispoljavanju. Za vreme sna čovek uzima odredjenu količinu Primarne energije, koja mu je potrebna za dnevne aktivnosti tela i svesti. Otprilike polovina primljene energije koristi se za rast i regeneraciju materije, te očuvanje životnih funkcija, a druga polovina data je svesti i njenom ispoljenju. Ljudi su okruženi energetskim omotačem i neprekidno emituju energiju oko sebe. Primarna energija je prošla kroz filter svesti - ali pazi - ne kroz filter razuma, razum je samo jedna od manifestacija svesti, već kroz Čistu svest koja obuhvata svesni i nesvesni, odnosno emotivni i intelektualni deo, da uprostimo analizu. Kao što rekoh, Primarna energija prolazi kroz filter celokupne svesti i već je modifikovana ličnom notom osobe kroz koju se ispoljava. Lična energija je ono što zrači oko čoveka i preko koje čovek saznaje i upoznaje okolinu. Možeš čak vizuelno da predstaviš sebi kako energetski zrak “opipava” okolinu, slično hobotnici.

Pri prvom susretu dve osobe, čije se energije ne uklapaju i dopunjuju medjusobno, veoma oprezno “opipavaju” onu drugu osobu ispitujući joj “kvalitet” energije. Otuda zbunjenost i stidljivost pri prvom susretu.

Zašto se energije ne uklapaju uvek kada sve potiču od iste, primarne energije?

Svako ima svoju ličnu notu. Sazvučje dve note može biti harmonično i neharmonično, baš kao u muzici. Dve osobe koje imaju istovetnu notu istovetno i zvuče, naravno samo u slučaju čistih osoba, energetski - svesno čistih osoba ili da uprostimo, čista je ona osoba koja JESTE, ona koja je svesna sebe i svoje unutrašnje volje, odnosno unutrašnje ličnosti.

Sazvučje dve istovetne note, odnosno osobe, daje vrhunski sklad. One obično imaju ista ili slična razmišljanja ukus i tome slično. I privlačenje dve takve osobe, bez obzira na pol, daje čvrst emotivni odnos, baziran na dubokom prijateljstvu. Komunikacija izmedju njih, bazirana na razmeni energije, je čista i jasna i takve osobe veoma često uspostavljaju telepatski kontakt medju sobom. Razumevanje je apsolutno, konflikti su retki, čak i u slučaju da se mišljenja o nečemu razlikuju.

Dve note mogu da se uklapaju, slično terci u muzici i takve dve osobe mogu da funkcionišu zajedno, ali i ne moraju. Nema one neodoljive privlačnosti i unutrašnje potrebe za društvom te druge osobe. One nemaju potrebu jedna za drugom, ali kada su zajedno dobro se osećaju. Medjutim, mogu da opstanu zajedno samo ako shvate sopstvenu različitost i poštuju različitost onog drugog.

Ja bih rekla da je mnogo upravo takvih medjuljudskih odnosa gde dve osobe daju sazvučje, iako se razlikuju medju sobom, a život upropašćuju trudom da zvuče istovetno.

Upravo tako. I treća varijanta je kakofonija, gde se osobe apsolutno odbijaju. Paradoksalno je, ali ovo je najčistiji odnos. Susret dve osobe koje se nikako ne uklapaju daje obostranu antipatiju i takve osobe se trude da izbegnu prisustvo one druge. Tu je odnos čist i nema konflikta. Konflikt se javlja najčešće kod istovetnih osoba. Zvuči paradoksalno, ali vratimo se na energetski čiste osobe, one osobe koja je svesna sopstvenosti.
Čista volja je retko gde prisutna u apsolutnom vidu, jer uticaj vaspitanja i okoline čini da se čista volja pod uticajem razuma potisne u stranu. Razum je orudje svesti i kao što razumom od malih nogu potiskujete čistu volju u stranu, tako se razumom dolazi do volje u periodu formiranja ličnosti, tačnije civilizacijske ličnosti. Psiholozi su ovu ličnost nazvali “persona”.

Da bi osoba “X” dosla do čiste svesti, potrebno je da razumom odstrani naučene osobine i naučeno razmišljanje i tek tada može da BUDE. Proces vaspitanja je veoma bolan, ali deca ga se jedva sećaju, jer razum je sav usmeren na kreiranje zadovoljavajuće ličnosti, a te “kreacije” skladište se u navike, a ne u sećanja, jer navike imaju, veći značaj u svesti. Proces očišćenja ide u kontra smeru, ali je opet bolan.

Može li to bez bola?

U slučaju civilizovanog čoveka ne može. Tačnije, kada decu ne bi vaspitavali već ih jednostavno pustili da se ispolje, ne bi imalo potrebe za kasnijim čišćenjem svesti. Ovako se vraćate istim putem nazad. I pošto je to bio put bola i povratak je bolan.

Uprljana razumska svest teško može da sagleda sebe u čistom vidu. Uprljana naučenim, naučila je laž o sebi i samim tim i sebe vidi lažno. Poznato je da prosečan čovek ima dobro mišljenje o sebi, a loše o drugima. Čista svest vidi čisto i sebe i oko sebe. Medjutim, izuzetno mali broj ljudi na zemlji ima apsolutno čistu svest. Svest ljudi razlikuje se samo u stepenu čistoće. Figurativno rečeno, Čista svest je kao zlato, a ljudi predstavljaju zlatnu rudu. Zlata ima u tragovima negde više negde manje.
 
Čista svest daje onu unutrašnju notu o kojoj smo govorili maločas.

Razumska svest pak, daje Sekundarnu notu, a upravo ona čini vidljivi deo ličnosti izgradjen vaspitanjem. I dok je Lična nota ono što čovek suštinski jeste, Sekundarna nota je ono što je postao. Prvi utisak koji se o čoveku stvara je utisak pod uticajem Sekundarne note. Sekundarna nota je na prvi pogled Primarna nota, jer prilikom opisivanja neke ličnosti opisuje se njeno mišljenje i ponašanje, a upravo to sačinjava Sekundarnu notu. Ona je prilično stalna i uslovljena je navikama, odnosno vaspitanjem, medjutim voljom se može promeniti. Sve ono što misliš o sebi, pod uticajem razuma, sadržano je u Sekundarnoj noti, stoga je moguća njena promena.

Kako?

Sekundarna nota je modifikacija lične note. Spoznajom odredjenog dela ličnosti koji je društveno ili lično neprihvatljiv, moguća je njegova promena. Čovek obično formira odredjeni šablon osobine ili ličnosti kakav bi želeo da bude i dugotrajnim ulaganjem energije u njega, šablon počinje da deluje kao sastavni deo ličnosti. Tipičan primer za to je formiranje ličnosti u pubertetu, kada adolescent počne da imitira svog idola i vremenom zaista poprimi, ne samo osobine koje mu se dopadaju, već i gestove i mimiku. U periodu izgradjivanja Sekundarne note ponašanje izgleda vestačko onima koji proces posmatraju sa strane, što on zaista i jeste, ali vremenom se savršeno uklopi u model željene ličnosti. Problem je u tome što se osoba tom prilikom udaljava od sopstvene suštine, odnosno od Lične note.

Vratimo se konfliktima. Rekli smo da se najčešće javljaju kod istovetnih nota. Čista svest, makar prisutna u neznatnom tragu, prepoznaje istovetnu notu u drugoj osobi ali takodje oseća i uprljanost one druge osobe. Zato dolazi do pobune. Pošto svoju svest posmatra i procenjuje kroz razumsku svest, ne može sebi da prizna sopstvenu uprljanost, jer time ruši kompletnu konstrukciju ličnosti. Ali jako želi da se Čista svest ispolji u apsolutnom vidu i to kod one druge osobe. Najčešće se kod drugih ljudi vidi ono što ne volimo kod sebe i otuda konflikt. Toliko o svesti.

Dobro, to je u redu, ali šta se dešava sa onim ostatkom čovečanstva koje svet posmatra kroz prizmu razumske svesti?

Oni pate.

A razmena energije? Ne bih rekla da energija traži dozvolu za razmenu, jer da je tako ljudi bi veoma retko komunicirali medjusobno.

Energija ne traži dozvolu da se ispoljava, jer je to njena primarna suština. Ljudi komuniciraju medjusobno, čime vrše energetsku razmenu, a iz te razmene nastaje čitava skala medjuljudskih odnosa.

Čovek dobija dovoljnu količinu energije za svoje ispoljenje, a interna preraspodela je donekle prepuštena njegovoj volji. Neko će energiju koja pripada svesti potrošiti na kreativnost i stvaranje i to je najpozitivniji vid utroška. Dalje, energija svesti može da se utroši na fizičko ispoljenje, bilo kroz rad ili jednostavno fizičke aktivnosti tela koje nisu regeneracija, na sportske aktivnosti recimo, jer već takvo ispoljenje je čin svesti, odnosno čin volje. Energija svesti takodje može da se upotrebi za pamćenje ili maštanje, a najgori i nažalost najčešći vid akumuliranja je kroz nezadovoljstvo, patnju, strahove ili bolest. Već smo govorili o specifičnoj težini patnje i bolesti kao energetskoj neravnoteži.

Energija svesti je raspoloživa u svakom trenutku i spremna na ispoljenje. Energija svesti čini onaj energetski omotač pomoću kojega se ljudi medjusobno prepoznaju, bilo da prepoznaju unutrašnju notu druge osobe sa kojom se tek upoznaju, ili da prepoznaju poznatu energiju poznate osobe.

Oni ljudi koji su akumulirali preveliku količinu energije u patnju, svoju raspoloživu energiju obično i dalje ulažu u patnju. Nedostatak lične energije, energije svesti, osećaju kao nedostatak životne energije, što je tačno, pa pokušavaju da je uzmu po svaku cenu od drugih osoba u svojoj okolini. Takve osobe su “energetski vampiri” i malo ko se u njihovom prisustvu oseća dobro. Ovde više nisu u pitanju lične note, takve osobe odbijaju već samim svojim prisustvom. Jedini mogući zadovoljavajući kontakt je susret izmedju dva energetska vampira i to kada udruže sopstvenu raspoloživu energiju, radi očuvanja patnje. Slikovit primer su čekaonice ambulanti.


Razmena energije

Razmena energije izmedju muškarca i žene zasniva se prvenstveno na njihovom privlačenju, jer da bi uopšte razmenili energiju moraju pre toga da stupe u kontakt. Tada na scenu stupaju lične note i njihovo sazvučje. Susret dve istovetne note muškarca i žene veoma je redak. Najčešći slučaj je susret dve harmonične note. U odnosima ljudi deluje razumska svest, ali čista svest je ta koja oseti naklonost prema osobi suprotnog pola koja harmonično zvuči. Oni retki susreti izmedju istovetnih nota javljaju se samo kod jakih karmičkih veza. Pri takvim susretima privlačnost je trenutna i trenutno i apsolutno potiskuje razumsku svest u stranu. Za takav, par ne postoje nikakve barijere i civilizacijske norme. Narodnim jezikom rečeno, to je “ludi kamen”. Takve veze retko opstaju trajno, jer pošto je u pitanju karmički susret, obe osobe treba da nauče svoju lekciju u odnosu na onu drugu, a pošto je razumska svest već uobiličila neke karakterne crte, u takvom odnosu dolazi do konstantnog sukoba. Od veoma malog broja karmičkih susreta ili susreta istovetnih nota, izuzetno mali broj opstaje. Jer potrebno je proći kroz dvostruku vatru očišćenja: sopstvenu i onog drugog. Ali, ako se to ostvari nastupa apsolutno harmoničan spoj. Ipak takve veze su izuzetno, izuzetno retke.

Šta je sa razmenom energije u onim češćim slučajevima sazvučja polova? Kako oni razmenjuju energiju, obzirom da su brakovi najčešće bazirani na takvim vezama i iz takvih veza radjaju se deca, kao materijalno ispoljenje združene energije?

Muškarac kao oličenje Centrifugalne sile teži da se ispolji kroz ženu. Žena, kao oličenje Centripetalne sile, prima muškarca u sebe i to ne samo u fizičkom vidu, već prima i njegovu energiju. Udružene, te dve energije daju jači “energetski koncentrat” i tako se začećem razmena energije okončava. Žena u trudnoći nema potrebu za energijom muškarca i jedno vreme po rodjenju deteta. U prirodnim odnosima, koje je civilizacija pokvarila, muškarac posle oplodjenja ženi više nije potreban. Kod životinja je taj slučaj još uvek jasno vidljiv. Posle oplodjenja, par mužjak - ženka se razilazi i ženka sama podiže podmladak. Kod ljudi, već sa podelom uloga na mužjak-lovac i ženka-majka, došlo je do disharmonije. Da bi rešili taj problem, koji su sami stvorili, ljudi su počeli da se okupljaju u plemena i medjusobno pomažu jedni drugima. Žene koje su zadovoljile svoju potrebu za energijom muškarca radjanjem, brinule su se o deci. Žene koje tu funkciju nisu ostvarile ili su predale deci količinu energije potrebnu za njihov rast i razvoj, pa ponovo osećaju potrebu za novom energijom i radjanjem novog deteta, bile su spremne na ponovnu razmenu. Muškarci s druge strane, energiju su trošili kroz fizičku aktivnost u lovu ili sakupljanju hrane, odnosno raspoloživu energiju su predavali raspoloživim ženama. I svi su bili zadovoljni. Kasnije je civilizacija sve pokvarila.

Rekla bih da kod jednog para muškarac - žena koji zadovoljavajuće deluje, posle izvesnog vremena dolazi do zasićenja energije, pa teško podnose prisustvo onog drugog. Otkuda to?

Energija teži ispoljenju u svim mogućim vidovima, a jedan par ima odredjeni dijapazon ispoljenja. Kada se ta “skala” ispolji, dolazi do potrebe za novim, različitim ispoljenjem. Takodje za asimilovanjem tudje, nepoznate energije koja će, udružena sa sopstvenom energijom, dati nove oblike ispoljenja kroz nova iskustva. Ne moraju to uvek biti seksualni kontakti, dovoljno je samo prisustvo druge osobe kroz druženje. Dobar način za udruživanje energije je kolektivno okupljanje: utakmice, pozorišta klubovi. Tako udružena energija radja novu - kolektivnu svest i daje duh zajedništva.

Takvi odnosi razmene energije su naravno dozvoljeni.

Čovek je mogao razumom da prekine energetske tokove koji su dovodili do promiskuiteta, ali nije mogao razumom protiv prirode. Neki oblici razmene energije su morali da postoje, pa je civilizacijskim normama odredjeno šta se sme, a šta ne, a da pri tome i čovek i priroda budu zadovoljni.

Promiskuitet je sprečila ljubomora. Reci mi šta ljubomora predstavlja suštinski?

Na prvom mestu ljubomora predstavlja nesigurnost u sebe i sopstveni značaj u svesti voljene osobe. Zatim, sa materijalnim odredjenjem i svojinskim odnosom prema materiji čovek je pokušao da poseduje i duhovno, odnosno emotivno. Ljubomora je nastala iz pokušaja posedovanja ljubavi druge osobe, odnosno njenog voljnog emitovanja emocija, tačnije energije. Muškarac svoju energiju predaje ženi, a ona mu uzvraća svojom energijom emitujući ljubav, kao vid direktno usmerene energije.

Život je manifestacija energije u neprekidnom ispoljenju, a ljubav je konstantno i voljno ispoljenje energije usmereno ka odredjenoj osobi. Prijem i uzvraćanje ljubavi ka odredjenoj osobi suprotnog pola, daje onu idealnu cirkulaciju koja daje novi život ili regeneriše životom davaoce - primaoce.

Kada je prvi čovek odbio da se dalje regeneriše nastala je smrt. Protokom vremena kasniji ljudi su zaboravili primarni izvor energije, te su počeli da energiju uzimaju i primaju od drugih ljudi. Prestanak primanja energije dovodi do smrti, a čovek kao izvor energije vidi samo drugog čoveka, odnosno ženu, kao izvor regenerativne energije. Otuda nesigurnost, kao i strah od gubljenja partnera, nazvan ljubomora.

Ljudi su se ipak kasnije setili iskonskog izvora energije, oni koji su postali sveštenici i kraljevi jer su znali kako da energiju uzimaju sa Izvora. Ipak nisu dostigli besmrtnost. S druge strane, iako su mi poznati drugi izvori energije, osećam potrebu za energijom muškarca. Bez nje se osećam nepotpuno.

Dala si dve konstatacije, koje mogu da se formulišu u pitanja. Prvo besmrtnost.

Besmrtna je samo Apsolutna svest u apsolutnom ispoljenju. Čovek (u smislu ljudsko biće) mora emotivno, intelektualno i duhovno da se ispolji u svim vidovima. Mora da doživi i oseti sve moguće emocije, da nauči sveukupno znanje i da produhovi sve oko sebe. Naučiti sveukupno znanje znači spoznati suštinu ispoljenog, a ne znati sve činjenice u svim oblastima ispoljenog života. Produhoviti sve, znači duhom osetiti, opet spoznati suštinu ispoljenog, spoznati mu zajednički uzrok. Obzirom na zaborav sopstvene suštine, čoveku nije dovoljan jedan život da dostigne Apsolutnu svest.

Što se tiče osećaja nepotpunosti i potrebe za energijom muškarca, radi se prvenstveno o potrebi za ispoljenjem energije kroz njenu razmenu i medjusobno mešanje, radi drugačijeg ispoljenja. Ti sama, kao jedinka, imaš ograničen dijapazon ispoljenja, tako da posle odredjenog vremena zadovoljiš sve moguće forme i imaš potrebu za novim ispoljenjem. Prijateljstvo i druženje sa ženom pomoglo bi ti na neko vreme, jer energija bi se ispoljila na nov način, medjutim, pošto dve žene ne mogu beskonačno da daju energiju onoj drugoj, jer su stvorene da je primaju, vrlo brzo dolazi do zasićenja.

S druge strane, sa ženom ne možeš da udružiš energiju usmerenu jedna prema drugoj, jer ni jedna energiju ne može da daje, već samo da primi. Žene mogu da udruže energiju samo ako je usmere ka zajedničkom cilju.

Šta je sa homoseksualnim vezama?

Hm, vrlo lukavo. U svom ispoljenju kroz dve osnovne sile - Centrifugalnu i Centripetalnu, uspostavlja se blaga neravnoteža u korist jedne od njih i upravo ta neravnoteža dovodi do polnog odredjenja. Kod homoseksualnih osoba ta neravnoteža je skoro neznatna, pa telo dobije polno odredjenje žene, a psiha polno odredjenje muškarca i obrnuto. Osobe koje su svesne tog dispariteta hirurškim putem menjaju pol. Manje svesne osobe upuštaju se u homoseksualne veze koje su im prirodne. Cirkulacija i razmena energije je ponovo uspostavljena, samo što je nemoguća njena materijalizacija. Osim toga, u homoseksualnoj vezi uvek je jedna osoba aktivna i dominantna što je, atribut muškarca, a druga prijemčiva i pasivna, što je artibut žene.

Šta je to strast, jer iako strast nije ljubav ipak ima neke veze izmedju strasti i ljubavi rekla bih?

Strast predstavlja vrhunski energetski spoj izmedju muškarca i žene. Ljubav, s druge strane, takodje u jednom vidu predstavlja spoj muškarca i žene i razmenu energije izmedju njih, ali strast je najviši nivo ispoljenja ljubavi. Teza da strast nije ljubav uopšte nije tačna. Strast je vrhunsko ispoljenje ljubavi. Kao potvrda tome - posle prekida strastvene veze izmedju muškarca i žene koji su je formirali i dalje ostaje neki fluid koji ih vezuje, jer energetski kontakt koji su jednom uspostavili, na pravi način, nastavlja da funkcioniše i posle prekida veze. Jednom rečju, oni više nikada ne moraju da budu zajedno, ali neka veza ipak ostaje.

Ljubav je ispoljenje lične energije usmereno ka odredjenoj osobi ili objektu. Namerno kažem objekat, jer energija se usmereno može uputiti i prema stvarima - knjigama na primer. Dalje, lična energija se može usmeriti ka životinjama, primer su kućni ljubimci. Smrću ili nestankom kućnog ljubimca čovek oseća skoro istu žalost kao pri smrti bliske osobe.

Da bi se uspostavila prava ljubav potrebno je da ispoljenje bude obostrano. Sa životinjama je relativno lako uspostaviti povratnu spregu, jer one automatski uzvraćaju ljubav. Osećaj primljene ljubavi, kao osećaj primanja energije, je izuzetna prijatnost i blagost i životinje sa zahvalnošću šalju isti “emotivni snop” nazad ka pošiljaocu. Obzirom da su veoma senzitivne u tom smislu, istovetno reaguju i na sve druge emocije koje im se emituju. Strah, na primer, izazvaće strah u životinji u tvom neposrednom okruženju i ona će te ili napasti ili pobeći od tebe.

Istovetan emotivni senzor poseduje i čovek. Medjutim, za razliku od životinja čovek ima razum, koji kao štit stoji ispred svih ispoljenja i logikom, koja je njegov instrument, razvrstava utiske. Pokušaj da nekome svesno uputiš osećaj simpatije i ljubavi. Ukoliko je pre toga imao arogantno ponašanje, sigurno će ga promeniti.
Razum je ono što je čovekovu svest uzdiglo na viši nivo ispoljavanja. Razum mu je dao govor i mogućnost preoblikovanja prirode, ali mu je istovremeno postao štit i oružje protiv nje, kao i protiv sopstvene okoline. A naročito protiv drugog čoveka. U čoveku je ukorenjen strah i on sa strahom reaguje na okruženje.

Strah kao tema je veoma zanimljiv, ali nastavimo sa ljubavlju, o strahu ćemo sledeći put.

Dakle, ljubav je usmerenje lične energije ka nekoj osobi. Da ljubav nije samo strast pokazuju prijateljske veze i ljubav prema braći i sestrama, odnosno prema roditeljima i deci. Ljubav je obostrano usmerenje lične energije i njeno uzajamno povezivanje i mešanje razmenom. Emotivne tj. energetske veze jače su sa roditeljima, odnosno sa decom, nego sa drugim osobama prema kojima se lična energija voljno usmerava, jer od roditelja se prima život, kao deo njihove združene energije, a deci se istim putem predaje lična energija. Roditelji ne samo da svojom energijom stvaraju decu, već i kasnije, po rodjenju deteta, ulažu ili daju svoju energiju deci. Proces je inverzan, deca energiju uzimaju od roditelja, naročito od majke kao primarnog davaoca. Emotivna veza sa roditeljima je duboka, trajna i izuzetno teško se kida ali nikada u potpunosti. Prilikom odvajanja deteta od roditelja, pa makar i samo privremeno, roditelji osećaju patnju, a ta patnja je zapravo energetski pritisak, jer naviknuti da emituju energiju, roditelji najednom ostaju bez adekvatnog prijemnika. Energija i dalje teži ispoljenju te stvara pritisak, koji se oseća kao patnja.

Šta je sa decom u tim prilikama i deca pate kada su odvojena od roditelja?

Deca takodje pate, jer i ona uzvraćaju energiju u vidu ljubavi roditeljima, mada je mnogo više uzimaju, nego što je daju. Poznato je da biti roditelj ne zahteva samo preveliku odgovornost, već iziskuje i posebnu snagu. Svi se slažu da je čuvanje dece izuzetno težak posao i roditelj se, posle čuvanja deteta, oseća strašno umoran. Nije u pitanju samo umor zbog skoro neprekidne koncentracije i pažnje šta će mali nestaško da uradi, umor se najčešće javlja zbog neprekidnih pitanja koja deca postavljaju. Svaki odgovor iziskuje veću količinu energije, nego što se potroši u običnom razgovoru, jer potrebno je u svojoj memoriji, gde je akumulirano lično znanje, pronaći adekvatan odgovor i pomoći detetu da shvatanjem izvrši transformaciju lične energije u lično znanje. Kao što rekoh, odrasla osoba nema previše energije za trošenje mimo plana ustaljenog življenja, pa tako i oseća umor pri pokušaju da malim radoznalcima odgovori na pravi način.

Šta suštinski predstavlja nedostatak roditeljske ljubavi, setih se dece bez roditelja u sirotištima?

Nedostatak ljubavi, odnosno nedostatak energije roditelja. Vaspitači mogu da vole svoje štićenike, ali vaspitanika ima mnogo da bi vaspitač svima mogao da daje onu količinu energije koja im treba. Osim toga ta energija je samo surogat, jer nije istovetna sa energijom deteta koje je traži.

Izmedju roditelja i dece postoji ljubav, i to je u redu. Ali kako da objasnimo odnose u porodicama u kojima nema ljubavi?

Dešava se da otac ili majka ne vole svoje dete. Otac - jer je majka, tj. njegova žena, svu svoju raspoloživu energiju usmerila na dete i on ostaje bez energije za koju smatra da je njegova i da ima pravo na nju. Tada se javlja ljubomora i istovremeno uskraćivanje sopstvene energije detetu. Dete oseća da je uskraćeno za ljubav, tj. energiju oca, a pošto prestanak primanja energije znači smrt, počinje da se plaši oca, jer on više nije davalac života, već davalac smrti. Izmedju oca i deteta uspostavlja se konvencionalan odnos, koji se prvom pogodnom prilikom, obično punoletstvom, prekida, jer nije zasnovan na prirodnoj vezi. Veza sa majkom obično se izuzetno retko i veoma teško kida, čak i kod totalno poremećenih medjuljudskih odnosa.

Nešto redje, ali i to se dešava, majka ne voli sopstveno dete, jer oseća da joj ono uzima raspoloživu energiju. Obično se to dešava kod žena koje nisu svojom unutrašnjom voljom bile spremne da postanu majke.

Civilizacija smatra da je osnovna dužnost žene da postane majka.

Tačno i priroda je tako uredila stvar, time što žene imaju mnogo veći energetski rezervoar nego muškarci, jer im je potrebno mnogo više energije da bi mogle da stvaraju život u sebi i da ga radjaju. Ipak, to nije prvi put da se čovek pobunio protiv prirodnog poretka. Samo što ova pobuna, ako preraste u epidemiju, preti da uništi čitavo čovečanstvo. Zbog toga nije samo priroda protiv toga već i čitava ljudska vrsta.

A šta ćemo sa neplodnim ženama?

Po svojoj suštini priroda je veliki rasipnik, jer od ogromne količine svih vrsta semena, kao potencijala života, veoma mali broj se ispolji. Tako, neplodne žene ni malo ne zabrinjavaju prirodu, ipak ih ima veoma malo u odnosu na čitavo čovečanstvo.

Vratimo se temi strast, za sada smo dovoljno objasnili ljubav.

Strast predstavlja vrhunsko ispoljenje ljubavi. Strast je medjusobna magnetska privlačnost izmedju žene i muškarca. Par u strastvenom zagrljaju ne razmenjuje energiju samo putem emitovanja ljubavi, već i u mnogo jačem - fizičkom kontaktu. Energija koju taj par emituje medjusobno veoma je jaka i deca koja se rode iz takve ljubavi, kao odrasle osobe nose veoma jak energetski potencijal.

Doživeti strast je veoma lep osećaj, ali istovremeno i veoma bolan. Čini mi se da je samo umerena ljubav lepa i prijatna. Intenzivna ljubav donosi bol i to baš kada se oseća ljubav prema odredjenoj osobi.

Tačno, intenzivna ljubav donosi bol, jer tom prilikom se nenormalno velike količine energije emituju i primaju istovremeno. Kažem nenormalne količine, jer zaista nisu uobičajene. Energetski rezervoar čoveka nije dovoljno veliki da primi tu količinu, pa se stoga oseća bol, koji je istovremeno i zadovoljstvo. Medjutim, ko jednom oseti strast večito teži za njom i ne zadovoljavaju ga u potpunosti ljubavne veze nižeg energetskog naboja.

Iz dosadašnjeg razgovora možemo da zaključimo sledeće: čovek je materijalno ispoljena energija obdarena razvijenom svešću, transformacija svesti u vrhunsko materijalno ispoljenje. Ljudi komuniciraju medjusobno razmenom lične energije. Ljubav izmedju dve osobe predstavlja obostranu razmenu energije, direktno usmerenu prema drugoj osobi. Prijateljstvo predstavlja isto to, ali u drugoj formi. Hajde da razgovaramo o prijateljstvu, kako se stvara i zašto puca?

Baš lep rezime!

Šalu na stranu. Rezime je lep, zato što sam shvatila materiju. Pričajmo o prijateljstvu.

Prijateljstvo izmedju dve osobe nastaje uklapanjem harmoničnih nota. Pošto je, proporcionalno gledano, broj harmoničnih uklapanja veoma veliki, samim tim postoji mogućnost da čitav svet živi u harmoničnim i prijateljskim odnosima. Medjutim, to često nije tako. Da bi se ostvarila prijateljska veza izmedju dve osobe potrebno je da medju njima postoji poverenje.

Poverenje znači imati veru u onu drugu osobu da apsolutno može da primi sva ispoljenja energije usmerena prema njoj. Čoveku je potreban prijatelj pred kojim može da bude potpuno otvoren, ne samo da bude iskren, kako se reč “otvoren” tumači, već da doslovce bude otvoren za davanje i prijem energije. Medju ljubavnicima postoji otvoren kanal za protok energije, ali oni suptilni kanali kuda prolazi energija u najfinijem vidu su zatvoreni. Ljubavnici često kriju nešto jedan od drugog, zbog straha od kazne od strane one druge osobe, odnosno straha od uskraćivanja energije odabrane osobe suprotnog pola. Razum je ovde umešan u velikoj meri, pa medju ljubavnicima vlada nerazumevanje, u smislu osude ponašanja onog drugog, odnosno osude zbog odliva energije na drugu stranu, odliva energije za koju ljubavnik smatra da pripada samo njemu. Zbog toga je “glavni” kanal otvoren, ali su “pomoćni” kanali zatvoreni da bi služili kao eventualni ventil za neka druga ispoljenja.

Medju prijateljima glavni kanal je delimično otvoren, jer medju prijateljima, ako su pravi, postoji ljubav. Medjutim, prijateljstva se sklapaju uglavnom izmedju osoba istog pola, pa tako glavni kanal i ne može da se otvori u potpunosti, jer bi se tada javila želja za potpunim spajanjem, a to bi odvelo u homoseksualnost. U ovom slučaju razum igra pozitivnu ulogu, sprečavajući takav odnos za koji date osobe nisu rodjene, ali tada nema sprečavanja da se lična energija uputi prema pravom primaocu - osobi suprotnog pola. Pošto ne postoji zabrana potpunog ispoljenja, odnosno nema straha od kazne, prijatelji mogu da budu otvoreni jedan prema drugom i da svoju ličnu energiju usmeravaju jedan prema drugom ili da je usmere ka zajedničkom cilju kroz istovetna interesovanja. U izuzetno retkim slučajevima, kada se prijatelji vole bratskom ljubavlju, dešava se i ljubomora ako neki od njih svoju energiju, odnosno svoju ljubav uputi prema osobi suprotnog pola. Ovde nije u pitanju homoseksualna naklonost, već su energetski kanali otvoreni više nego što je to uobičajeno, pa je ljubomora logičan osećaj.

Zašto odrasle osobe teško ostvaruju prijateljske odnose, za razliku od dece koja to čine veoma lako?

Odrasle osobe odavno su zaboravile na izvore primarne energije, pa tako energiju prikupljaju samo putem hrane i spavanja. Tako prikupljenu energiju razmenjuju (ili ne) sa bračnim, partnerom, a ostatak lične energije troše na prenos energije deci ili na njenu materijalizaciju kroz zaradjivanje novca. Odrasla osoba ima vrlo malo ili ni malo viška energije koju bi razmenila sa nekom trećom osobom van kruga porodice. Konvencionalna druženja sa poznanicima nisu prava prijateljstva, tu se učesnici (energetski) ponašaju veoma uzdržano, a odnos je često konvencionalan, bez emotivnog učešća.

S druge strane, deca svoju energiju troše samo na rast i učenje i u svakom trenutku imaju je na pretek, tako da im nije teško da sklope prijateljstvo, odnosno da svoju energiju usmere prema vršnjacima, koji su takodje spremni da svoju energiju ustupe drugima.

Strah od povredjivanja je najčešći uzrok zbog kojega se prijateljstva ne sklapaju. Objasni mi zašto se ljudi medjusobno povredjuju?

Sumnja u kvalitet sopstvene ličnosti izaziva sumnju u kvalitet ličnosti ostalih ljudi. Razumska svest je izgradila ličnost vaspitanjem i prihvatanjem opšte društvenih normi, koje su često protiv prirodne. Obzirom da je razum dominantan vid dnevne svesti, Čista svest je prisutna ali i pomerena u stranu. Razum je onaj deo svesti koji ima mogućnost da spozna svest i sopstvenost, zbog toga ima dominantnu ulogu. Čista svest, s druge strane, kao čist potencijal, pripada nesvesnom delu ličnosti, koji funkcioniše, paralelno sa svesnim delom. Kompleksi recimo, koje ljudi imaju, u stvari su poruka Čiste svesti dnevnoj - razumskoj svesti da nešto nije u redu. Medjutim, pošto je razum naučio da iskrivljuje pravu sliku, dešava se uglavnom da i ovu poruku iskrivi, odnosno pogrešno prevede, pa neko može imati kompleks zbog krivih nogu. I dok je Čista svest uputila poruku da je iskrivljeno ispoljenje energije i da takvo ispoljenje nije idealno, razum tu poruku prevodi sa: noge su iskrivljene, njihov oblik nije idealan.

Povredjivanje u emotivnom smislu spada u domen razuma, jer povredjuje samo istina. S druge strane, Čista svest šalje poruku koja je apsolutna istina. Ako drugi čovek, pa makar i sa najboljom namerom, uputi čoveku, tj. razumu istinu, razum se pojavi kao blokada za neometan transfer istine i čovek tj. razum biva povredjen. Takodje i kod ljudi koji nisu u prijateljskim odnosima postoji povredjivanje na istoj relaciji. Čista svest uvidja nedostatak kod druge osobe i upućuje joj istinu, mada u zlobnoj i zajedljivoj formi, a primalac biva povredjen istinom posmatranom kroz razum, koji je ne prihvata.

Znači da bi se ostvarilo pravo prijateljstvo potrebna je hrabrost za suočenje sa samim sobom.

Baš tako. Samo dve osobe čiste svesti mogu da funkcionišu neometano.

Meni se više puta u životu dešavalo da prijateljsk zavolim neku osobu, ali se posle, obično dužeg vremena razočaram u nju. Budem povredjena nekim njenim gestom. Šta se to dešava sa mojim razumom i mojom Čistom svešću?

Loša procena. Ti si za prijatelje uglavnom odabirala osobe kod kojih je dominantna razumska svest. Pod tvojim uticajem, takve osobe dolazile su delimično do Čiste svesti i otvarale se prema tebi, ali razumska svest je kod njih ipak dominantna i posle nekog vremena ta ista svest preuzme komandu, pa se dogode neprijatnosti. Loša procena je u tome što nemaš hrabrosti da svoje prijatelje povedeš ka Čistoj svesti, njihovoj naravno, već stvar ostaviš nedovršenu. S druge strane, ne želiš da budeš duhovni učitelj svima koji ti se nadju na putu, a možeš da razmenjuješ energiju sa njima. Od običnog smrtnika za trenutak napraviš Čoveka i misliš da je delo dovršeno, a kada čovek ponovo bude običan smrtnik, što je i bio svo vreme van tebe, kada se i pred tobom pokaže kao takav, sledi razočarenje. Ipak bi svojom energijom mogla pametnije da raspolažeš, umesto što je traćiš na beznačajne osobe.

Za mene je prijateljstvo sveta stvar!

Ali ne traži svetinje u svinjcu!

Zlo je u velikoj meri prisutno medju ljudima. Čovek koji voli ljude najviše liči na svetionik, a svetionici su obično usamljeni na ostrvima. Sve svetske religije imaju neko božanstvo kao oličenje zla. Otkuda zlo? Zašto je zlo potrebno, jer da nije tako ne bi ga ni bilo?

Zlo po svojoj suštini nije negativno. Neprijatno je kada se oseti zbog toga ga ljudi ne vole. Inače zlo je sasvim prirodna pojava, isto kao i ljubav. Zlo takodje predstavlja ličnu energiju usmerenu ka drugoj osobi, ali u razarajućem vidu. Zlo je produkt Centripetalne sile. Ljubav je težnja Centripetalne sile da se materijalizuje kroz novi život, kao ispoljenje Centrifugalne sile. Zato je ljubav energetski prijem koji uliva novi život, bilo da se život radja začećem, bilo oživljavanjem Duha.

Zlo s druge strane predstavlja razaranje, a mržnja kao najčistije ispoljenje zla predstavlja jaku želju za uništenjem i razaranjem druge osobe. Mržnja je, samim tim težnja Centrifugalne sile da postane Centripetalna.

Ljudi kažu da su ljubav i mržnja dve strane iste medalje, očigledno je da su u pravu. Isto kažu da zlo postoji da bi smo znali šta je ljubav. Da li su i tu u pravu, obzirom da je čitav svet postavljen po principu parova suprotnosti?

E, pa nisu u pravu. Ljubav i mržnja jesu na neki način jedno isto, ali ipak mogu jedno bez drugog. Da nema mržnje medju ljudima, ljubav bi ipak postojala. Ljubav predstavlja stvaranje, ljubav predstavlja život. Kad ne bi bilo mržnje koja razara život, onda bi jedino smrt bila regulator transformacije sila. Mržnja može da se tretira kao apsolutno prirodna i potrebna stvar, kao erozija na primer. Takodje, mržnja je jedan od osnovnih vidova ispoljenja energije, te je samim tim i potrebna.

Religija, barem hrišćanska, uči nas ljubavi, voleti bližnjega svoga kao samog sebe, što znači voleti i sebe. S druge strane izvesni filozofi (A. Vots) tvrde da je mržnja samo protivteža ljubavi i da svaki novi svetac kao protivtežu radja zlo u nekom drugom čoveku. Šta misliš o tome?

Sto ljudi, sto ćudi ili sto mišljenja. Verovatno će se naći neko ko će osporiti i tvoje mišljenje. Čovečanstvo je još uvek daleko od Apsolutne istine i Apsolutne svesnosti.

Mržnja često izaziva ratove: nacionalne, verske, političke. Ratovi su prisutni od kako je nastalo čovečanstvo, ponekad mi se čini da bi istorija bila manje zanimljiva da nije bilo ratova, jer istorija bez ratova je u stvari arheologija. Zašto ljudi ratuju medju sobom?

Ratovi predstavljaju ispoljenje emocija koje se inače, u mirnodopsko vreme, ne bi ispoljavale. Rat proizvodi užas, histeriju, razaranje doma kao kumulativne energije, daje agresivnost, bes i osvetoljubivost. Sve su to emocije koje postoje u čoveku, a nemaju prilike da se ispolje. Naravno, nemaju svi ljudi potrebu da se ispolje na taj način, te ne učestvuju baš svi u ratnim strahotama, ali te osobe koje ne dožive rat u životu koji trenutno žive, već su doživele rat u nekom od prethodnih života i iskustva koja sobom rat donosi, zabeležena su negde u njihovoj svesti. Rat je ljudima potreban, da bi se emotivno - energetski ispoljili.

To, znači da je i patnja potrebna, jer i patnja predstavlja emotivno - energetsko ispoljenje.

Napravimo razliku izmedju patnje i nelagodnih emocija. Ne mogu se sva neprijatna stanja svesti nazvati patnjom. Patnja je stanje svesti koje traje. Takodje, patnja predstavlja akumuliranu energiju koja se ne ispoljava, već se odražava na čoveku neprijatan način, kroz konstantno trajanje u vidu unutrasnjeg pritiska ili bola. Patnja je statična energija, uslovno rečeno. Žalost, bes, strah i tome slično su relativno trenutna stanja svesti, kao emotivna ispoljenja. Ali, ako takva stanja postanu konstantna, traju više dana, onda postaju patnja.

Ratovi se najćešće izazivaju zbog sukoba mišljenja. Zašto je čoveku toliko važno da odbrani sopstveno mišljenje, počevši od vodja nacija koji sukob mišljenja rešavaju oružjem, gde veliki broj pristalica s obe strane, pristaje da ratuje protiv tudjeg mišljenja, pa do sukoba mišljenja medju običnim ljudima. Zašto je to tako?

Suština problema u sukobima je lična svest, pretočena u ego kao centar delovanja. Svaki sukob dva mišljenja je u stvari sukob dva ega ili dveju ličnih svesti. Psihologija je tek u ovom veku uočila ego kao centar razuma, a hinduizam i njemu slične religije poznaju ga odavno, trudeći se da ga odstrane. Ego predstavlja ličnost čoveka, odnosno ličnu svest posmatranu kroz prizmu razuma. Ego često daje lažnu sliku o sebi i svetu uopšte, ali to je samo zbog pogrešne upotrebe. Neophodan je, jer on čini centar razuma i centar svesti istovremeno. Ego je taj koji omogućava spoznaju, jer ego posmatra sam sebe. Figurativno, možemo ego da predstavimo kao tačku, kružnica oko tačke je razum, a beskrajno prostranstvo oko kružnice je svest. Razum je ograničena svest, a ego je centar razuma.

Čudno je to kako je skoro čitavo čovečanstvo krenulo u pobunu protiv ega, a nikome nije palo na pamet da životinje nemaju ego, ima ga samo čovek. Čovek se sa njim radja, sa centralnom svešću o sopstvenosti. Ono protiv čega čovečanstvo u stvari treba da se pobuni je iskrivljena slika o sopstvenosti, falš ego. Falš ego se formira vaspitanjem, tačnije pristajanjem, često zbog nasilnih metoda koje se primenjuju, na lažno ispoljenje sopstvenosti. Čoveka od malih nogu vaspitavaju, ne samo roditelji i rodjaci, već i okolina, odnosno čitavo okruženje. Za uspostavljanje poželjnog ponašanja svih pojedinaca civilizacija je propisala moral i tabue, ograničavajući time apsolutno ispoljenje lične svesti. Čovek se ograničeno ispoljava, onoliko koliko mu je dozvoljeno, a okviri su u njemu samom, u njegovom razumu i verovanjima.

Prihvatanjem normi ponašanja stvara se odredjeni šablon ispoljenja svesti, odnosno energije, model po kome čovek živi. Ego u ovom slučaju preuzima centralnu ulogu, koje i jeste njegova i čovek se ponaša i misli prema šablonu ega. Povredjivanje i sukobi medju ljudima u suštini su sukobi okvira ega. Promena mišljenja znači promenu okvira ispoljenja razuma, često predstavlja njegovo sužavanje i zbog toga se javlja pobuna čoveka protiv čoveka. Promena mišljenja zbog novog učenja ili novog saznavanja ne izaziva otpor, jer okviri se proširuju, ali prvenstveno ako čovek voljno uči. Učenik nikada ne mrzi svog učitelja, ako ga je voljno odabrao. Izmedju učenika i učitelja uvek je ljubav, jer otvorenom razmenom informacija vrši se otvorena razmena energije.

Ovo bi bilo o sukobima na mikro nivou, ratovi već predstavljaju sukobe na makro nivou. Već sam pomenuo da su ratovi neophodni radi ispoljenje svesti, medjutim suštinski razlog za izbijanje ratova leži u još jednom razlogu, a to je ostatak degradirane svesti. Čovek u sebi nosi animalne funkcije, ali i deo animalne svesti. Osećaj pripadnosti čoporu navodi ga da se okuplja u organizacije različitog tipa. Čak i civilizacija podržava ovaj način ponašanja formirajući škole, religije, političke, partije i slično. “Čopor” je neophodan s druge strane, jer ljudi u medjusobnom kontaktu razmenjuju ličnu energiju i ispoljavaju se u medjusobnim odnosima.

Ono što izaziva ratove je osećaj za teritoriju koja pripada čoporu, a zbog tog osećaja fomirane su države. Prvobitno okupljanje u plemenske zajednice, radi razmene energije i pomaganja jednih drugima, na kraju je dovelo do ogradjenih dvorišta i carinskih prelaza.

Rat predstavlja proširenje teritorije s jedne strane i akumuliranje energije mase s druge.

Kako to?

Vojsku u rat vodi jedan čovek - vojskovodja. Ratnici svog vojskovodju poštuju, dive mu se i vole ga, što sve zajedno predstavlja masovno usmerenje lične energije prema jednom čoveku. Velike vojskovodje zabeležene u istoriji imale su ogroman broj sledbenika, koji su svoju ličnu energiju akumulirali u njega, dajući mu moć i besmrtnost. Njihova fizička tela više ne postoje, ali energija akumulirana u njih još uvek deluje i oni žive u svesti narednih generacija. Uzmi Julija Cezara kao primer.

A mržnja potlačenih i porobljenih?

Ipak je takvih pojedinaca, koji mrze vodju, veoma malo u odnosu na broj onih koji ga obožavaju. Mržnja usmerena prema vodji je kratkotrajna, uglavnom se za nevolje okrivljuje rat, kao apstraktna kategorija. Osim toga, u potrazi za vodjom, obični ljudi se vrlo brzo pomire sa promenom na vrhu i vrlo rado će zavoleti novog vodju, ako ih ovaj ne sputava previše u ličnom ispoljenu.

Okruženi vidovnjacima i prorocima, koji kao da imaju monopol nad tumačenjem, često čujemo pojam negativna energija. Šta je negativna energija?

Ne postoji negativna energija, reč je samo o leksičkoj zabludi. Reći “negativna energija” je isto kao i reći “negativna struja”. Električna struja, kao vid usmerene energije, je ili jednosmerna ili naizmenična, nikako ne može biti negativna. Negativna može biti njena upotreba. Ona se koristi za električnu peć, ali i za električnu stolicu. 

Kad je u pitanju lična ili psihička energija, gde se pojam negativne energije smešta, ona može biti usmerena ili potisnuta. Prirodna osobina energije je kretanje, a u slučaju lične energije njeno kretanje je orijentisano u više pravaca: kretanje samog tela, kretanje misli, odnosno usmerenje ka nekoj osobi. Energija okruženja, koja je neophodna za život, dolazi od drugih ljudi. “Negativna energija” takodje dolazi od drugih ljudi, a ono što je čini negativnom je njen zastoj u protoku.

Kako?

Odredjena osoba šalje ti svoju energiju u vidu koji nećeš ili ne možeš da primiš, te se u tebi stvara otpor. Taj otpor stvara osećaj ili kategorizaciju lošeg, odnosno negativnog.

Pojasni to malo bolje. Uzmimo slučaj osobe iz mog okruženja koja je neprekidno ogorčena. Ona oko sebe širi negativnu energiju, prema opštoj proceni.

Ono što ti osećaš kao ogorčenje je sadržina njenih reči. Ona je u govoru jetka i zlurada, besna na čitav svet. Suština je u ličnom nezadovoljstvu sopstvenošću i dubokim unutrašnjim shvatanjem, koje nikako neće sebi da prizna, da joj je život totalno promašen. To dalje znači da je ličnu energiju u ispoljenju prilagodila civilizacijskim normama življenja, umesto da sopstvenu svest obogaćuje ličnim iskustvima, koja su joj neophodna. Zbog toga ona pati, a patnja je pritisak potisnute energije. Taj pritisak mora negde da se ispolji, a ventil za pražnjenje su najčešće reči. Lični osećaj neprijatnog je negativno, odnosno loše, zato ona svoja loša osećanja iskazuje kroz zlurade komentare na račun okoline. Zašto bi, uostalom, vama bilo dobro kada njoj nije. Odnosno, ako ona ispravno postupa, u skladu sa civilizacijskim normama, pri čemu se loše oseća zbog potisnutih ispoljenja, tada se i ti moraš osećati loše, da bi bila u redu u njenoj svesti. Jer, ako ti nisi u redu, onda ona ne može da se druži sa tobom, odnosno ne može da razmenjuje svoju energiju sa tobom, jer tako pravila nalažu.

Sve je to lepo, ali objašnjeno je funkcionisanje date osobe. Kakve to veze ima sa mojom procenom da ona oko sebe širi negativnu energiju?

Radi se o indukciji. Svest ima elektromagnetsku prirodu, što u praksi znači da ljudi uvek reaguju na raspoloženje osobe u svom prisustvu. Ako je u pitanju veća grupa ljudi tada će svi reagovati na energetski najjače emocije jedne od osoba. Društvo ne voli tmurne, depresivne ili nervozne osobe, jer one indukcijom izazivaju isto ili slično raspoloženje u ostalima, u zavisnosti od ličnog nivoa raspoloženja. Masovna histerija je dobar primer za indukciju svesti u masi.

Znači svojim ispoljavanjem emocija, ona aktivira istovetne emocije u tebi i stoga se i ti osećaš loše u njenom prisustvu.

Šta bi smo rekli za zavist? Smatram da nisam zavidna osoba, a ipak mi je zasmetalo kada sam osetila zavist svoje bivše prijateljice, usmerenu ka meni. Kako je indukcija delovala u ovom slučaju?

Razmena energije je kompleksan problem, a shvatićeš ga samo ako sve ljudske odnose podvedeš pod odnos razmene energije. U slučaju prijateljstva dve osobe povezuje netelesna ljubav. Stepen naklonosti prema drugoj osobi odredjuje i jačinu uzajamne razmene. Vas dve ste bile prijateljice i protok energije je bio veoma jak, jer bilo je ljubavi izmedju vas dve, kao izmedju dve sestre, što je podazumevalo razmenu (ili deobu) emocija i ličnih iskustava kroz poveravanja. Zavist se javila kada si kupila skupu stvar, koju ona sebi nije mogla da priušti. Ti si njoj uputila osećaj lične radosti da ga “podelite”, kao i ranije, a one je taj osećaj “uzela”, ne uzvrativši istom merom. Stoga si ostala uskraćena za ono što si smatrala da ti pripada, a to je njena povratna energija i stoga se osećala loše. Uostalom, ta sitnica je i bila razlog prekida druženja, jer pokazala je pravi stepen otvorenosti medju vama. Da je ona otvoreno pokazala svoje emocije tipa: “žao mi je što to sebi ne mogu da priuštim, ali ipak se radujem što ti to imaš”, stvar bi bila rešena relativno bezbolno, a prijateljstvo ne bi bilo prekinuto.

Ne volim kada neko viče na mene, to je takodje ispoljenje negativne energije.

Bes je eruptivno i samim tim nekontrolisano ispoljenje lične energije. Eksplozija besa obično je praćena vikom, kroz jak izliv emocija, a često je povezana i sa agresijom. U ovom slučaju ćemo zanemariti agresiju, koja je kinetičko ispoljenje lične energije. U slučaju da neko besni na tebe, sasvim sigurno je da si provalu besa ti lično izazvala.

Ja?

Da ti. Osoba koja besni na tebe, mora da ti bude važna, odnosno moraš eneregetski da budeš otvorena prema njoj, da bi uopšte reagovala. Znači prethodno je morala da postoji energetska razmena izmedju vas, koja je iz nekog razloga prekinuta ignorisanjem od strane te osobe. Ti tu energiju želiš, a pošto ne možeš da je dobiješ na uobičajen način, izazivanjem besa skrećeš pažnju na sebe. Adolescenti to često rade, mada ni odrasle osobe ne izbegavaju ovaj metod.

Ja ne volim besne osobe. Čak i kada čujem svadju nepoznatih osoba sva se uznemirim.

Ono što te zapravo uznemirava nije njihov bes, već tvoje lično iskustvo doživljenog besa, znači lično sećanje. Bes je, kao što rekoh, eruptivno ispoljenje lične energije pod veoma visokim naponom, što razara i pošiljaoca i primaoca. Opet ništa nije negativno, samo je neprijatno jer je neumereno. Topla voda je prijatna, ali vrela svakako nije.

Kad smo već kod razmene energije, medju ljudima često postoji veštačka razmena, neka vrsta trgovine energijom. Ljude često stupaju u neodgovarajuće odnose sa drugim ljudima, zbog lične koristi. Pričaj mi malo o tome.

Sa pojavom plemena, koje je osnovano radi pomaganja jednih drugima, čovekova lična energija udruživana je sa energijom drugih članova plemena. Vremenom je energija u ispoljenju stvarala neharmonične note, ali ekonomska zajednica prisiljavala je članove da ostanu zajedno, iako im to malo odgovara. Jesi li sigurna da te ova tema interesuje?

Pa malo. Delovala mi je simpatično.

Dobro, da nastavimo. Ekonomski motivi su prevashodni da bi ljudi ostajali zajedno. Do danas se ništa suštinski nije promenilo. Uzmi kao primer grupu ljudi koja radi na istom zadatku. Ako je novac, odnosno zarada jedini cilj njihovog okupljanja i zajedničkog rada, onda tu nema mnogo harmonije. Njihova energija je samo delimično usmerena na obavljanje zadatka, a veoma malo ukoliko su samo mali točkić u velikom mehanizmu. Pokretna traka u fabrici je dobar primer, ili što je još gore, u administraciji. Monotonija posla vrlo brzo dovodi do zasićenja, a ta monotonija prenosi se i na okruženje, pa često izgleda da im posao uzima previše energije. Naprotiv, u uhodanom poslu, koji se obavlja mehanički, utrošak energije je veoma mali, a umor se javlja jer su iscrpli oblike ispoljenja energije, pa samim tim nema dodatnog priliva, koji bi im ulio dodatno raspoloženje.

Nasuprot tome, grupa ljudi koja svesno usmerava energiju ka zajedničkom cilju stvara duh zajedništva, sazvučje nota koje, ako je postavljeni cilj važan, daje simfoniju. Primer su naučno - istraživački timovi.

U prvom slučaju energija se materijalizuje isključivo kroz novac, a u drugom energija se materijalizuje kroz naučno otkriće i pošto je polje nauke beskonačno, jer je deo Univerzalnog znanja, i oblici ispoljenja su beskonačni.

Ljudi su često licemerni, ulaguju se nadredjenima radi sticanja boljeg položaja ili statusa, što već predstavlja pravu trgovinu ličnom energijom.

Licemerje je već domen razumske svesti. I primalac i davalac posmatraju odnos kroz prizmu razuma. A licemerni su i jedan i drugi. Vratimo se ipak suštini, varijacijama razumske svesti bavi se psihologija.

A kolektivni duh i kolektivna svest?

I to su produkti razuma, odnosno produkti materijalnog. Kolektivni duh nastao je radi zaštite kolektivnog dobra. Kolektivna svest nastala je kao posledica kolektivnog vaspitanja. Rodoljublje je tipičan primer za to. Čovek će zaista braniti samo svoju okućnicu, ali ide u rat da brani tudju zemlju, iako može da se radi o istoj državi, samo da bi sprečio neprijatelje da stignu do njegove sopstvene kuće. Nacionalna svest i patriotizam su vestačke kategorije. I prestani sa budalastim pitanjima!

Dobro, dobro. Vratimo se na onu raskrsnicu razgovora kada smo sa teme “LJubav i strast” skrenuli na temu “Strah”. Otkuda strah, koji je prisutan ne samo kod čoveka već i životinja, pa i biljaka?


Strah

Strah je veza koja život vezuje za život. Tačnije veza koja život, odnosno vitalnu energiju (koja je manifestacija Čiste svesti), vezuje za materiju. Energija u večitom kretanju traži stalno nove oblike ispoljavanja, a materijalno ispoljenje je vezivanje energije za konstantan oblik. Da bi energija i dalje mogla da se ispoljava u izvesnom obliku kretanja, data joj je mogućnost rasta kao stalno novog ispoljavanja, ali u obliku stare forme. Počnimo od onoga što nazivamo neživom materijom, od stena na primer. Stene i planine izgledaju neprekidno isto, kao da se uopšte ne menjaju. Medjutim, vreme njihovog rasta i promene je duže nego jedan ljudski vek, tako da čovek neće uočiti promenu na toj “neživoj” materiji. Ipak, ono što je vidno je da stene pucaju i razdvajaju se, kamenje se pretvara u kamenčiće, a ovi u pesak.

Strah celu prirodu drži na okupu. Zašto bi biljke osećale strah, ako to nije strah od gubljenja materijalne forme? Misliš li da se drvo ne boji kada ga seku ili trava kada je kose? Priroda se bori da održi svoju egzistenciju, omogućavajući Centripetalnoj sili da se centrifugalno ispolji kroz poznatu formu ćelije.
Iskonski uzrok straha kod čoveka i životinja, pa i biljaka, je nagon za samoodržanjem. Materija je produkt Centrifugalne sile. Smrt, sa druge strane, je produkt Centripetalne sile. Smrt je transformacija Centrifugalne sile u Centripetalnu, vitalna energije više se ne ispoljava u formi materije fizičkog tela, već u formi duhovnog tela.

Strah od smrti je primaran strah svih živih bića. Otkuda to, kad su obe sile podjednako važne za ispoljenje?

Obe sile deluju istovremeno, a njihovo najjače ispoljenje je kroz čoveka, odnosno kroz čovekovu svest, kao vrhunski oblik ispoljenja svesti. Čovek je zbog preobimnosti celokupnog ispoljenja suzio svoju svest na razum i logiku, a zaboravio je u velikoj meri na intuiciju.

Smrt po svojoj suštini predstavlja prelazak, odnosno povratak primarne energije iz materijalne forme ispoljavanja u svetlosnu formu ispoljavanja. Gravitacija duha, odnosno Centrifugalna sila, privlači energiju na ispoljavanje kroz materiju, odnosno kroz svest, kao produkt Centripetalne sile, koja deluje istovremeno. Ceo tok je kružnog oblika. Da banalizujem, vrhunski domet energije je da postane materija. Vrhunski domet materije je da postane energija. Smrt je prelaz jedne forme ispoljenja u drugu. Strah je sila koja sprečava neometanu transformaciju.


Ljudi celog života žive u strahu od nečeg i jedan deo strahova je osnovan, kao na primer strah od vode ili strah od grmljavine. Jasno je da u korenu oba straha leži strah od smrti, odnosno želja za životom. Ali čovek se ponekad plaši iracionalnih stvari, koje ga ne mogu ugroziti, miševa na primer.

Strah od, kako kažeš, iracionalnih stari ipak ima svoju osnovu u ljudskoj svesti. Ako se traumatičan doživljaj vezan za odredjenu životinju nije dogodio u detinjstvu, a zatim potisnut zaboravom, tada uzrok leži u sećanju na neki prošli život. Obično onaj život čija se karma odradjuje u ovom životu, mada strah od sitnih životinja uglavnom potiče od potisnute seksualnosti.

U jednom od predjašnjih razgovora pomenuo si da čovek sa strahom reaguje na svoje okruženje, boji se prirode i drugog čoveka. Kao da su ti strahovi usadjeni u svest svim ljudima. Otkuda to?

Suočen sa prirodom čovek se oseća nemoćno i slabo, ne shvatajući da su sile koje stvaraju prirodu stvorile i njega kao vrhunac ispoljenja. Posmatrajući oluju, čovek oseća strah od sila koje se ispoljavaju kroz jak vetar i grmljavinu, ali ne pomišlja na to kolika sila se pokrenula, a stvara se samo voda, odnosno kiša. Ako to uspeš da pojmiš, biće ti valjda jasno kolika je sila bila potrebna da bi se stvorio život i ljudsko biće. S druge strane, čovek direktno izložen delovanju sila rizikuje da ga u ispoljenju zahvati Centripetalna sila, što onda znači njegovu fizičku smrt. U osnovi svih strahova uglavnom leži strah od smrti.

Čovek se često plaši drugog čoveka.

Čovek se plaši čoveka, ali taj strah naziva se nepoverenje. Nepoverenjem, koje je izgradio razum, čovek postavlja štit ispred sebe, braneći se na taj način od energije drugog čoveka, koja mu ne odgovara ili što je češći slučaj, sprečava drugog čoveka da mu uzima energiju koja mu je potrebna. Gubitak energije znači smrt, pa je strah od smrti opet prisutan.

A strah od kazne?

Sustinski uzrok je opet isti. Kazna za sobom povlači bol. Bol je skoncentrisana energija u odredjenom regionu tela. Kod izuzetno jakog bola čovek gubi svest, jer je celokupna vitalna energija, koja je trenutno na raspolaganju, skoncentrisana na jednu uzanu oblast i razumska svest gubi energiju potrebnu za ispoljavanje. Usled prevelikog bola takodje može doći do smrti.

Kod kazne, gde je izvesno da neće biti fizičkog bola, sankcija je obično patnja koja je takodje veoma bolna. Roditelji koji ne kažnjavaju svoju decu batinama, obično ih kažnjavaju ignorisanjem, a to znači uskraćivanjem lične energije. Onog trenutka kada shvatiš da priliv lične energije ne zavisi od raspoloženja drugih osoba oko tebe, tada ćeš prestati da se plašiš psiholoških kazni. Jer onaj ko ti uskraćuje svoju ličnu energiju ignorisanjem, u nameri da te kazni na taj način, u stvari kažnjava i sebe. Zatvara se za prijem tvoje energije, koje je i njemu neophodna.

Kazne zatvorom, recimo, predstavljaju fizičku izolaciju kažnjenika od osoba koje ga vole i samim tim izolaciju od njihove energije. A kazna samicom znači potpuno izolovanje od priliva energije drugih ljudi. Zato se samica tako teško podnosi.


Mnogi strahovi su stečeni u ovom životu. Decu često plaše mrakom i čudovištima koja vrebaju iz mraka. Otkuda takvo uverenje?

Deca se plaše mraka, ali i mnoge odrasle osobe plaše se mraka takodje. Doduše, taj strah nose od detinjstva i nisu ga se oslobodili odrastanjem. Evo u čemu je stvar: dečja svest, govorim o sasvim maloj deci, predstavlja ispoljenje Čiste svesti, odnosno Apsolutne svesti, u čistom vidu. Deca u sebi nose znanje o sveukupnosti ispoljenja, ali ne poseduju logiku ili ono što se naziva zdrav razum. Logika i razum su nešto što se uči odrastanjem, a u velikoj meri zavisi od sredine u kojoj dete raste i razvija se. Bebe veći deo ispoljenog, odnosno veći deo dana, provode u snu. San je njihovo prirodno stanje svesti, jer njihova svest, bliskija Apsolutnoj svesti nego svesti roditelja, obitava na Astralnom planu. U prvoj godini života čak se i budna svest malo razlikuje od Astralne svesti i deca uče, prepoznaju i razumevaju emocijama, koje su deo Astralne svesti. Astralna svest poseduje odredjenu frekvenciju, ali istovremeno predstavlja svet ispoljenih formi u nematerijalnom vidu, odnosno nivo do kojega mogu da se ispolje nematerijalna bića. Obzirom da je svest male dece na Astralnom nivou, mogućnost kontakta sa nematerijalnim bićima, koja predstavljaju odredjeni vid nematerijalizovane svesti, je velika i kontakt se često dešava. U zavisnosti od prirode bića koje se ispoljilo, deca se ili plaše ili raduju. Ukoliko je nematerijalno biće neprijatne prirode, da ne kažem zle, jer to ne bi bilo ispravno, dete reaguje sa strahom i vriskom. Zagrljaj majke pomaže u tom slučaju, jer dete ne samo da oseća ljubav, koja ga smiruje i štiti, već svoju svest pretapa u svest majke, koja takva bića ne oseća, pa samim tim i dete prestaje da oseća njegov uticaj.

Slične situacije i kontakt sa nematerijalnim bićima, dešavaju se i odraslim osobama. Takvi kontakti dešavaju se uglavnom noću, jer tada budna svest menja nivo frekvencije, uskladjujući se sa frekvencijama Astralnog plana - pripremajući se za san. Čovek koji je budan noću, u vreme kada je navikao da spava, nalazi se na prelazu izmedju dva sveta i realnost snolike svesti meša se sa realnošću budne svesti.

Obično se prvo oseti prisustvo nečeg nepoznatog, ali se to “nešto” ne vidi. Spoznaja prisustva na koje nije naviknut, kod čoveka izaziva strah. Aktiviranje straha, kao barijere transformacije dveju sila aktivira ih istovremeno, pa u trenucima straha čovek oseti izuzetan priliv energije. Ta neuobičajena količina energije može da materijalizuje nematerijalno biće do tačke vidljivosti, što u čoveku izazove još veći strah. Na raspolaganju su dve mogućnosti: ili će čovek, pod uticajem povećane energije izazvane strahom, tu istu energiju pretvoriti u kinetičku energiju, što bi značilo “pobeći glavom bez obzira”, ili će ta energija slomiti barijeru straha i čovek umire, jer nema prepreke za transformaciju energije.

U narodnim verovanjima pominju se vampiri vile, veštice i slično, kao imena bića koja noću opsedaju čoveka. Šta je to?

Uglavnom se radi o kolektivnom duhu, odnosno kolektivnoj svesti životne zajednice nižeg vida ispoljenja. Vodene vile predstavljaju duh vode i to su one pojave koje se javljaju oko vodenica. Šumske vile su duh ujedinjene svesti biljaka i slično. Sva ta stvorenja pripadaju Astralnom planu i predstavljaju neku vrstu učitelja za ispoljenje, vodiča u naredna ispoljenja. Sve ispoljene forme svesti pre čoveka, u snu uče naredna ispoljenja i forme u kojima će se ispoljiti posle smrti svog fizičkog tela, kao nosioca ispoljene svesti. 

Kontakt čoveka sa ovakvim bićima moguć je samo u izmenjenom stanju svesti, odnosno izmenjenim vibracijama, ali u suštini takav kontakt je besmislen, jer ovi stvorovi čoveka ne mogu ničemu da nauče, što on već ne zna. Doduše, čovek je zaboravio kako da komunicira sa biljkama i životinjama, ali to je samo zato što je razumom ograničio sopstvenu svest i komunikaciju sveo isključivo na govor.

A zbog čega se javlja strah pri susretu sa ovim bićima?

Susret sa ovakvim bićima protivi se razumu i razumskoj slici sveta. Nasilno slamanje barijere razuma može da odvede u ludilo, koje bi u ovom slučaju predstavljalo neometano komuniciranje, ali bez mogućnosti kontrole frekvencije svesti. Strah je u ovom slučaju barijera koja odvaja planove ispoljenja svesti.

Nematerijalna bića spadaju u oblast nepoznatog. Medjutim čovek se plaši svega nepoznatog što mu se nadje na putu. Neizvesnost je strah od nepoznatog. Otkuda taj strah?

Nepoznato, u ljudskom smislu, predstavlja nov oblik ispoljenja lične energije. Da bi se lična energija ispoljavala potreban je odredjeni (nematerijalni) šablon. Ispoljenje lične energije se odvija kroz emocije, a one su šablonizirane poznatim ispoljenjem. Strah od bola, prilikom primanja injekcije recimo, je strah baziran na poznatom osećaju. Medjutim, strah od nepoznatog dogadjaja je strah od gubljenja energije, jer ako šablon nije uspostavljen energija se odliva u beskraj, a to vodi smrti. Naravno, to se nikada ne dešava. Ne poznavanje šablona ne znači da on ne postoji.

Neki ljudi su od straha napravili igru i uživanje, uzmimo alpinizam kao primer.

Strah od opasnosti zaista može da donose uživanje, ali ne uživa se tu u strahu, već u pojačanom prilivu energije koju strah donosi. Svesno upuštanje u rizičan poduhvat omogućava kontrolu barijere koja sprečava transformaciju sila, tako da se ta barijera ne lomi, već postaje propustljiva. Naravno, opasnost da se barijera ipak slomi uvek postoji, ali češći je slučaj da njena propustljivost omogući povećan priliv energije, što onome ko se upušta u strah, ipak prija.

Strah od buke, naročito od iznenadnog zvuka zajednički je svim ljudima. Otkuda taj strah?

Buka po svojoj prirodi predstavlja zvuk, odnosno vibracije. Čovek takodje predstavlja skup energetskih vibracija odredjene frekvencije. Zvuk koji se uklapa u čovekove vibracije je prijatan, onaj koji se ne uklapa je neprijatan. Uzmimo na primer hevi-metal muziku ili klasičnu muziku. Ova prva prija jednom krugu ljudi, ova druga drugom, ali zajednička odlika im je da ne prijaju istim osobama. Sve zavisi od njihovih ličnih vibracija.
Kontinuirana buka utiče na zdravlje ljudi, jer nevoljno menja frekvenciju njihove svesti. Pokušaji razumske svesti da zadrži nivo prethodnih ličnih vibracija dovodi do nervoze, a kasnije i do poremećaja energetskog balansa, odnosno do bolesti.

Iznenadni zvuk donosi trenutni strah, jer za trenutak zaustavlja vibracije i izaziva prekid dotoka energije. Kontinuirani prekid vibracija dovodi do smrti, pa možemo reći da iznenadni zvuk predstavlja trenutni udar smrti. Medjutim, smrt se u ovim situacijama izuzetno retko dešava, jer u čoveku postoji odbrambeni mehanizam koji trenutno popravlja prekinuti tok vibracija, tako da je i strah trenutan.

Medjutim, dugotrajna izloženost isuviše jakom zvuku trajno remeti ustaljene vibracije i zaista dovodi do smrti. Tonovi odredjene frekvencije dovode do pucanja stakla, odnosno razaraju materiju, isto tako tonovi odredjene frekvencije mogu da razore bilo koju drugu materiju, pa i samog čoveka.

Šta možemo reći o iracionalno-racionalnim strahovima kao što su strah od starosti, bolesti i slični strahovi koji pritajeno ili jasno muče ljude?

Strah od starosti predstavlja strah od smrti, ali ne samo to. Starost predstavlja lagani gubitak energije i samim tim gubitak života, ali i gubitak moći.

Biti moćan, znači imati u sebi veću količinu energije od proseka. Energija uvek teži da se materijalizuje, pa tako su moćni ljudi uvek okruženi skupim materijalnim dobrima. Moć takodje donosi upravljanje drugim ljudima, ali sve se ipak svodi na sticanje materijalnih dobara. Medjutim, u tom smislu moćnih ljudi ipak je malo pojedinaca, u odnosu na ukupnu populaciju. Moć, kod svakog muškarca ponaosob, ogleda se u njegovoj seksualnoj potenciji, a kod žena moć je u njihovoj lepoti. Iz toga jasno proizilazi da je strah od starosti u stvari strah od gubitka potencije, odnosno gubitka lepote.

Pojasnimo to malo.

Uzdignuti falus predstavlja tačku oko koje se vrti ceo materijalni svet. Takodje, on predstavlja simbol snage stvaranja. Prehrišćanske civilizacije slavile su kult falusa i to s pravom, jer njihova svest bila je bliža Apsolutnom nego svest današnjeg čoveka. Falus je simbol plodnosti, napretka i razvoja.

U svesti današnjeg muškarca zadržao se taj iskonski kult, ali u modifikovanom, odnosno zaboravljenom vidu. Današnjem muškarcu bitna je njegova potencija, ali retko koji može da objasni zašto je to tako.

Potenciju kod muškarca izaziva aktiviranje Primarnih sila, a uzrokovano je prisustvom lepe žene. Primarne sile su davaoci života i životne energije uopšte. U svom silaznom vidu, vitalna energija se u čovekovoj svesti manifestuje na prvom mestu kao seksualna energija, koja teži za ispoljenjem. Akumulirana seksualna energija čak može da dovede do izmenjenih stanja svesti, a kod vrhunski istreniranog uma i do duhovnog uzdizanja svesti, što bi čak značilo odradjivanje nekoliko karmičkih zadataka u jednom životu.

Seksualna energija, koja je modalitet vitalne energije, u stvari predstavlja simbol mladosti, odnosno moći. Gubitak moći znači gubitak života, što se opet svodi na strah od smrti.

Žene nemaju ovih problema, ali suštinski problem je isti. Za ženu strah od starosti je strah od gubitka lepote, a lepota žene ima samo jednu svrhu: da privuče muškarca. Moć žene je u njenom zavodjenju, pa gubitak lepote za nju takodje znači gubitak moći. Dalje se obrazac ponavlja.

Zašto je muškarcu toliko važno da bude najbolji ljubavnik?

Muškarčeva moć ogleda se i u lepoti žene koja je pored njega. Ako nije najbolji, tada će mu drugi muškarac, koji je bolji od njega, preoteti ženu kao sekundarni izvor energije.

Muškarac može da ima moć u smislu bogatstva ili političku moć, ali uvek će zaviditi mladom muškarcu koji ima samo seksualnu moć. I rekla bih, da bi se vrlo rado menjao sa njim.

Mlad muškarac je oličenje mladosti, oličenje života, bez obzira na materijalnu situaciju. Star muškarac je oličenje bliske smrti. Radi se samo o energetskom bogatstvu, jer ono i čini život. Materijalno bogatstvo ne može se sa sobom poneti u smrt, to je poznato od davnina. Ipak je, kao što vidiš, u suštini problema strah od smrti.

A strah od bolesti?

Bolest znači neravnotežu energije i vrlo često nedostatak lične energije, koji vodi ili gubitku moći ili gubitku lepote, a često su oba faktora zastupljena. Nedostatak energije nas vraća na prethodno rečeno.

Strah od siromaštva?

Siromaštva može da se boji samo onaj koji ga je jednom doživeo. Situacija se opet svodi na nedostatak energije. Siromaštvo se odlikuje gladju, a hrana je izvor energije. Znači siromaštvo je nedostatak energije. A znamo da nedostatak energije dovodi do smrti i priča se ponavlja. Treba li ti još neki dokaz da u osnovi svih strahova leži strah od smrti?

Ne, dovoljno je.


Smrt

Kroz celu temu “Strah” provlači se tema “Smrt”, kao dominantan uzrok straha. Zbog čega se čovek plaši smrti ako je ona već neminovna?

Strah od smrti je prirodna barijera transformacije Centrifugalne sile u Centripetalnu. U korenu straha od smrti leži želja za životom, odnosno želja za ispoljenjem svesti, kroz sticanje iskustava. Čovek je tu želju nazvao nagon za samoodržanjem, jer uočio je da je taj nagon prisutan kod svih živih bića.

Zašto onda strah?

Taj strah ipak nije neprekidno prisutan u svesti. Oseća se jedino u situacijama kada je smrt izvesna ili moguća, u trenucima opasnosti. Da je strah od smrti jasnije prisutan u čovekovoj dnevnoj svesti, tada bi i njegov život bio ispunjeniji, jer znao bi da nema vremena za gubljenje, dosadjujući se. Dosada u stvari predstavlja potpuni zaborav na smrt, kao okončanje postojanja u datom obliku, ali s druge strane, dosada kao osećaj praznine, navodi čoveka na aktivnost, u smislu ispoljenja emocija bilo koje vrste.

Istovremeno, zaboravivši na postojanje smrti, čoveku je lakše da živi, jer nije svestan opasnosti koje vrebaju na svakom koraku, a sa kojima se retko suočava. Naročito danas, u moderno vreme, opasnost od smrti je nebrojeno puta veća nego pre stotinak godina. Savremena kuća, sa gomilom električnih aparata u njoj, pravi je izvor neprekidnih opasnosti od strujnog udara, a i od požara koji ti aparati mogu da izazovu. Zahvaljujući električnoj energiji čovek je znatno sebi olakšao život, a rizik je ipak mali i izuzetno retko se dogadjaju nesreće u kući. Da ne govorimo o razvijenom saobraćaju u kome ginu milioni ljudi, a ipak je saobraćaj doneo brži prevoz sa mesta na mesto.

Šta se zapravo dešava u trenutku smrti?

Za početak ništa. Čovekova svest nastavlja da funkcioniše i dalje, jer svest je ono što je nepromenljivo i večito. U prvom trenutku nastaje zbunjenost, jer svest nije svesna da je promenila formu ispoljavanja. Jedino čega u narednim trenucima biva svesna je lakoća postojanja. Fizičko telo jeste primarni nosilac čovekove svesti, ali u velikoj meri predstavlja ograničavajuči faktor - čega već svest, gledano kroz prizmu razuma - nije svesna. Stoga odvajanje od fizičkog tela donosi lakoću. Ono što je za života bila intuicija, sada postaje osnovno čulo doživljavanja sveta i duša neometano doživljava svet, još uvek onaj svet koji poznaje, ali sagledava ga jasno i bez iluzija. Smrt je u stvari prekidanje veze izmedju Fizičkog tela i Astralnog tela.
Postoji jedan odredjeni period, obično traje šest nedelja, kada se duša navikava na nov oblik bivstvovanja, ali još uvek je privržena materijalnom svetu, jer to je svet koji poznaje. Svest tada obitava na Astralnom planu, kao najnižem obliku mogućeg ispoljenja. Medjutim, pošto više nije vezana za fizičko telo koje bi je držalo prikovanom za materiju, lagano prelazi u više planove, kao balon punjen helijumom koji stremi naviše.

Znači, posle smrti čovekova duša, odnosno čovekova svest, napušta dnevnu - razumsku svest i počinje da funkcioniše isključivo kao Astralna svest. Tada se oslobadja ograničenja prostora i vremena, naročito ograničenja fizičkog tela i osećaja protoka vremena, te stupa u bezprostorni i bezvremeni svet Astrala. Običan smrtnik u prostore Astrala stupa svake noći sanjanjem, ali tu svest doživljava kao nešto strano, što mu je takoreći slučajno dato. Smrću, spajaju se razumska - budna svest i Astralna - snolika svest u jedno. Čovek je svesniji novog okruženja nego u snovima i na tom polju se sreće sa svojom sveukupnošću. U Astralni svet spadaju ne samo snovi već i emocije, mašta, želje. Ukratko, svi misaoni produkti nastali su i ostali u Astralnom svetu. Svesna predstava, odnosno predubedjenje o smrti takodje je realnost Astralnog sveta i ako je čovek za vreme života o smrti razmišljao kao o Strašnom sudu, strašni sud će ga i dočekati. Isto tako, ako veruje u rajsko blaženstvo tamo će se i naći. Pored toga apsolutno sve misli i želje, koje je sačinila budna svest, otisnute su u Astralu. Običan čovek svoje loše misli, kao i sliku o sebi i drugima, potiskuje u nesvesni deo psihe, ali otisak ostaje na Astralnom planu. Sve ono zbog čega se nije pokajao u životu, čeka ga na suočenje posle smrti. Onaj deo ličnosti koji sebi nije hteo da osvesti - takodje. Pa tako se može desiti da dospe na Strašni sud već samim uočavanjem onog dela sebe sa kojim nije hteo da se suoči za života.
Ispovest svešteniku pred smrt deo je Svete tajne. Ispovedanjem samrtnik se pri budnoj svesti suočava, prvi i poslednji put, sa pravom istinom o sebi. Oprost greha koji sveštenik izgovara u stvari je oprost koji duša daje samoj sebi, suočavanjem sa samom sobom. Tako dospeva očišćena u Astralni svet.

Duša materijalno orijentisana, koja je za vreme življenja bila poistovećena sa fizičkim telom i za koju je materija vrhunsko ispoljenje, tačnije duša koja nije osvešćena u zemaljskom životu, stvaraće u Astralnom svetu nove slike materije i privučena materijom rodiće se ponovo.

Duša na višem stepenu, ona koja je osvešćena i koja se ispoljila kroz odredjen zadatak koji joj je dat za taj život, dospeva u više spiritualne svetove i preuzimanjem novog zadatka radja se ponovo, radi njegovog ispunjenja. Duša koja ne postigne svesnost i ne proživi život u svim manifestacijama koje su joj dodeljene, radja se ponovo sa istim zadatkom, dok ga ne obavi.

Šta u stvari predstavljaju karmička zaduženja?

Karmička zaduženja, odnosno karmički zadatak, predstavlja odredjenu oblast života, odnosno svesti, koja treba da se proživi i osvesti. Duša koja se radja prvi put u obliku čoveka recimo, ima kao osnovni zadatak osvešćenje sopstvene ličnosti. Obzirom da je svest progresirala iz forme životinje, u formu svesti čoveka, ovo je jedan od težih zadataka, jer predstavlja generalno novo ispoljenje. Takav čovek u sebi još uvek nosi zakon čopora, pa stoga teži ka organizovanom okupljanju i pripadanju nekoj zajednici. Duh divljine još uvek živi u njegovom sećanju, pa takva osoba pokazuje neumerenu crtu agresivnosti. Ono što takva svest treba da nauči je življenje u zajednici uz toleranciju i razumevanje, a na prvom mestu treba da spozna i iskusi osnovne osobine čoveka, kao što su tolerancija, komunikacija i na prvom mestu spoznaja sebe, kao izdvojen entitet u odnosu na ostale.

Progresirana svest neke od domaćih životinja s druge strane, daje jednu prilično miroljubivu osobu, sklonu da svima popusti i ugodi, takoreći osobu bez karaktera. Ovakav čovek takodje traži organizaciju kao zaštitu i rado se prepušta tudjem vodjstvu. Zadatak je opet isti: spoznaja sebe kao izdvojen entitet i samim tim spoznaja sopstvene volje i sopstvene ličnosti.

Sledeća karma je viši stepen osvešćenja Duha, odnosno ličnosti. Ono što čoveka odvaja od životinje su materijalna dobra i spoznaja njihove vrednosti. Novac je idealna forma za vrednost materije i svest na ovom stepenu treba da se usmeri ka spoznaji vrednosti materijalnog. Istovremeno, treba da spozna sopstvenu odvojenost od čopora ili krda tačnije od pripadnosti bilo kome ili bilo čemu, ali ne kao potpuna izolovanost od ljudi, već kao sticanje lične slobode i lične vrednosti medju ljudima.

Svaki sledeći karmički zadatak podrazumeva obnavljanje prethodnih iskustava i obogaćivanje svesti.

Pojam “karma” uglavnom se shvata kao nešto opterećujuće, kao otplata duga.

Pojam karma bi trebalo podeliti na dva značenja: zadatak i dug. Opterećujuće jeste u oba slučaja. Zadatak je nešto što treba naučiti, nešto u čemu svest nema iskustva pa je stoga težak. A dug je takodje deo karme, kao karmička otplata. O čemu se ovde, radi: lična svest pojedinca, koju možemo nazvati Duh u ovom slučaju, tokom svojih ispoljenja u raznim životima nosi odredjena iskustva u odnosu sa drugim ljudima. Tako naučena iskustva prenose se, kao deo ličnosti, u naredni život. Ličnost se ponaša isto kao i u prethodnom životu, medjutim ako je takvo ponašanje nanosilo zlo drugim ljudima u ovom životu, ona mora da iskusi i drugu stranu medalje, pa će se u ovom životu ponašati isto, ali će sretati osobe koje joj to neće dozvoliti, te će i sama iskusiti šta su osećali drugi. To je kao lice i naličje medalje. Osvešćenjem oba iskustva dolazi do ravnoteže, lekcija je naučena i nema potrebe za obnavljanjem. Duh u svom sećanju nosi pomenuta iskustva, ali ona nisu dostupna razumskoj svesti.

Da li to znači da žrtva u prethodnom životu treba da postane ubica u aktuelnom životu?

Ne, naprotiv. Žrtva u prethodnom životu radja se sa osećajem ugroženosti, koji je zabeležen u sećanju Duha, ali upravo taj osećaj sprečiće je da postane ubica. Ono što je karmički zadatak žrtve, izmedju ostalog, je spoznaja suštine smrti, razumevanje smrti. Takva osoba je često izložena vidjanju smrtnih slučajeva, često se time i profesionalno bavi, a ono što je najčešće nagoni na razmišljanje o smrti je nagon za samoubistvom, kao nagon ka smrti.

Šta se dešava sa samoubicama posle smrti? Verovanje je da takva duša luta Astralom, ponovo proživljavajući stuacije koje su je navele da sebi oduzme život.

Verovanje je delimično tačno. Odmah nakon prekida veze sa fizičkim telom, u nižim sferama Astralnog plana, duša zaista nastavlja da preživljava emocije i situacije koje su je dovele do toga da prekine sebi život. I sve dok Duh pokušava da stupi u kontakt sa okrivljenim osobama, stvarajući im grižu savesti, situacija je teška. Medjutim, takva duša vremenom napušta zemaljske okvire i upućuje se u više sfere, nastavljajući svoje obitavanje, kao i ostali koji su umrli prirodnom smrću.

Jedan od uzroka samoubistva je nesrećna ljubav. Da li je ona uzrok karmičkih susreta izmedju muškarca i žene?

Ponekad, mada karmički susret izmedju muškarca i žene predstavlja zbir mnogih drugih okolnosti i situacija.
Ono što generalno čini karmičke susrete je ljubav, kao veza izmedju dve duše. Muškarac i žena, ako su pravi par koji istovetno zvuči, čine spoj dve komplementarne polovine. Takvi susreti nastaju ako je jaka ljubav koju su osećali prekinuta civilizacijskim normama, kao Romeo i Julija na primer. Dalje, ako je jedan od partnera bio grub prema drugome i pored ljubavi koju je osećao, a za to su opet krive norme ponašanja, takve dve duše spojiće se ponovo, da bi greška bila ispravljena.

Imam pitanje iz života na ovu temu. Poznajem muškarca koga kroz život prate pokušaji samoubistava nekoliko njegovih devojaka. Da li će morati da se u narednim životima sretne sa svakom ponaosob, da bi ispravio karmičko opterećenje?

Ako se neka od njih ubije onda će morati svakako. Medjutim, sa onima koje su samo pokušale, a ipak to nisu učinile, još uvek može da ispravi grešku. Ono što je sporno u celoj situaciji je njegova lična energija koju su one želele za sebe. Da bi se karmički čvor, stvoren u ovom životu, razrešio potrebno je da im upućuje ljubav kao svoju ličnu energiju i da mu svaka ponaosob oprosti na sebičnom ponašanju.

Slučaj je malo neuobičajen, veći broj pokušaja samoubistava je u stvari podsećanje na smrt. Ako bi se ovakvi slučajevi prekinuli, pojavile bi se nove situacije. Ili bi otišao u rat, gde bi se direktno suočio sa tudjom smrću ili bi često prisustvovao nesrećnim slučajevima. Prioritetno u svemu je podsećanje na sopstvenu ulogu žrtve u nekom od prethodnih života, sećanje koje još uvek obitava u svesti Duha i razrešenje spoznajom suštine smrti.

Šta je sa ljudima koji se profesionalno bave smrću, mislim na dželate i mesare?

Varijacija na temu. To su takodje žrtve u prethodnom životu, a profesionalno bavljenje smrću treba da ih podseti da treba da se suoče sa suštinom.

Ima li tu karmičke otplate?

Nema, jer oni to rade bez emocija i bez ličnog razloga. Da bi se uspostavila karmička veza potrebne su emocije izmedju učesnika i to veoma jake emocije.

Da li duša u svom materijalnom ispoljenju menja pol?

Menja ga, jer iskustvo Duha - biti žena, je različito od iskustva - biti muškarac. Opet su u pitanju civilizacijske norme. Čista svest pojedinca, odnosno njegov Duh nema polno odredjenje i suštinski muškarca ništa ne ometa da iskusi emocije i ispoljenja koja su odredjena ženama. Za žene važi isto. Ono što uslovljava rodjenje u telu muškarca, odnosno žene je karmički zadatak. Duša može da odluči da promeni pol prilikom rodjenja, ako smatra da će tako lakše odraditi karmu koju nije uspela da izvrši u prethodnom životu. Ono što odredjuje ponašanje tipično za muškarca ili ženu je razumska svest, suština baš tog ispoljenja već je u domenu Duha.

Zašto čovek nije svestan svoje karme i prethodnih života?

Opet se vraćamo na već rečeno. Znanje o karmi podrazumeva i znanje o reinkarnaciji, odnosno ponovnom rodjenju. Svako novo iskustvo predstavlja ulaganje energije u novo ispoljenje svesti. Prvo, ljudi nisu voljni da svoju energiju ulažu tek tako, jer ulaganje znači izvestan gubitak, a energija je život. Ulaganje u nepoznato, što novo iskustvo suštinski predstavlja, izaziva odredjeni strah, opet zbog gubitka energije. Da bi se svest ipak ispoljila kroz iskustvo, koje joj je dato kao zadatak, svest o potrebi ispoljenja nalazi se u domenu Duha, ali ne i razumske svesti. Osim toga, čovek se nikada svesno neće upustiti u neprijatna iskustva koja treba da doživi. Tako da je jedino moguće ostvariti odredjenu karmu isključivo uz neznanje o datom zadatku. Medjutim, čoveku je data volja, koja je već u domenu razuma, pa se vrlo često dešava da se karmički zadatak nesvesno izbegava i da se jedna karma odradjuje u nekoliko života.

Osoba koja je svesna sopstvene karme, a to je moguće dubokim promišljanjem i spoznajom suštine sopstvenog života, ima mogućnost da u jednom životu započne i čak odradi nekoliko sledećih zadataka, ali uz stalno ispoljenje aktuelne karme. Karmički zadatak je dat za ceo život, i ako odredjena osoba spozna i izvršava karmu, može da nastavi sa sledećom. Medjutim, ako u jednom trenutku odustane od aktuelne karme i prestane sa ispoljenjem do kraja života, opet se radja sa istim zadatkom, a naredni karmički zadaci, započeti u prethodnom životu, ostaće zabeleženi u pamćenju Duha. U sledećem životu, osoba će pokazivati interesovanje za te oblasti života, a stečena iskustva u prethodnim životima će pomoći olakšanim ispoljenjem karmičkog zadatka, kada dodje na red.

Dalje, ukoliko bi ljudi bili svesni reinkarnacije, kao ponovljene mogućnosti života, retko ko bi usavršavao svoju svest i evolucija Duha bila bi znatno usporena. Zbog toga ne samo što je realnost reinkarnacije zaboravljena, već razum uvek ima početni otpor prema toj temi. O reinkarnaciji se već zna i to hiljadama godina. A ljudi i dalje veruju ili ne veruju u nju. Isto kao vera u Boga, neko veruje, neko ne, a suštinski se ništa ne menja.

Šta je sa porodičnim prokletstvom, zla kob koja se prenosi sa kolena na koleno zbog greha nekog daljeg predaka?

U pitanju je samo sabiranje duša sa odredjenom karmom ili, što se redje dešava, ponovljeno rodjenje u istoj porodici radi ispunjenja zadatka ravnoteže, odnosno ostvarenja druge strane medalje. Duh, koji u sebi sadrži ličnost, svesno bira porodicu u kojoj se radja, da bi se karma odradila u potpunosti.

Vratimo se temi “Smrt”, reinkarnaciju su dosta obradjivali drugi.

I smrt je tema o kojoj se mnogo govorilo i pisalo, samo tebi nisu došle do ruku takve knjige.

A “Tibetanska knjiga mrtvih”?

Da, ali samo to.

Čime je odredjena dužina života čoveka?

Sve zavisi. Ako govorimo o prosečnim osobama, onda je njihova dužina života uslovljena verovanjem tipa: moji su preci živeli toliko i toliko, pa ću verovatno i ja živeti toliko dugo. Teoretski, čovek može da živi beskonačno dugo, pod uslovom da se ispoljava u svim oblastima života, sa potpunom svešću. Dalje, potrebno je da ima svest o beskonačnosti življenja i da za to redovno obezbedjuje odredjenu količinu energije, što podrazumeva prohodne energetske kanale. Trošenje lične energije može da bude neumereno samo u kraćem periodu, mislim na iscrpljenost svih vrsta, ali posle toga treba da sledi isti ili duži period regeneracije, uz akumuliranje izgubljene energije. Čovek ima dva energetska kredita: jedan u Neispoljenom, odakle ga svake noći uzima i drugi u materijalnom, odnosno u sopstvenom tkivu.

Preraspodela lične energije je takodje bitna. Akumuliranje energije u nezadovoljstva dovodi do patnje, umesto da se ta energija upotrebi na rešavanje problema. Patnja vodi u bolest, materijalizacijom takve energije, a bolest kao energetska neravnoteža, dovodi do blokiranja neometanog protoka energije. Umanjen dotok energije vodi u opštu slabost, a zatim i u smrt.

U slučaju da su svi napred navedeni elementi ispunjeni, onda samo verovanje u dužinu sopstvenog života ga ograničava.

Mislim da je civilizacija u velikoj meri uslovila dužinu života ljudi.

Uslovila jeste, ali dvosmerno. S jedne strane, napredak medicine produžava ljudski vek, ali s druge strane postalo je pomalo nepristojno živeti predugo. Čovek od stotinak godina je na izvesnoj smetnji svojim potomcima. Materijalni motiv je prevashodan, imovina se posle smrti deli naslednicima, pa oni često priželjkuju, nesvesno ili svesno, smrt svog roditelja da bi tom imovinom neometano raspolagali. Javno mišljenje je čak otišlo dotle, da i oni koji nemaju lične koristi od nečije smrti smatraju da je jednostavno nepristojno živeti toliko dugo.

Dosada ili gubljenje smisla života je još jedan od faktora koji skraćuju život. Star čovek veruje kako je završio svoj život, time što je odgajio decu, pa čak i unučiće. Druženje sa vršnjacima uverava ga u to da biti star obavezno znači i biti bolestan, a ako se odupre ovakvom uverenju onda ostaje sam, jer oni umiru. Druženje je neophodno zbog razmene energije sa drugim ljudima i star čovek mora da bude izuzetno fleksibilan, tačnije spreman na nova ispoljenja, da bi mogao da se druži sa znatno mladjim osobama od sebe. Ako savlada sve ove prepreke, uz istovremeno konstantno očišćenje svesti, onda mu je besmrtnost zagarantovana, naravno do odradjivanja poslednjeg karmičkog zadatka: spoznaja Apsolutne svesti.

Zašto se dešava nasilna smrt, nesrećni slučajevi ili ubistva?

Nasilna smrt može da se desi iz više razloga. Uobičajen razlog je zbog ispunjenja drugog dela karmičkog duga.

Dobro, to je kod ubistava, ali šta je sa nesrećnim slučajevima?

I nesrećni slučajevi dogadjaju se iz više razloga, nisi mi dozvolila da završim. Prvo, nesrećan slučaj ne mora da bude slučajan, to je svima poznato.

Drugo, izgubljena želja za životom je najčešći uzrok. Nesrećni slučajevi dešavaju se usled trenutnog gubitka razumske svesti, odnosno trenutnog gubitka kontrole nad situacijom. Unutrašnja želja za prekidom života koji je nepodnošljiv, a koja nije toliko jaka da bi čovek svesno sebi oduzeo život, dovodi do odsustva razumske svesti u presudnom trenutku i tako dolazi do nesrećnog slučaja, koji prouzrokuje smrt.

A zašto se dešavaju ubistva i šta se dešava tom prilikom?

Ubistva se dešavaju iz više razloga, a osnovni uzrok ubistva je nagon za samoodržanjem ili aktiviranje dela svesti koji je ostao iz predevolutivne faze razvoja Duha. Svest ubice je na posebnom nivou, ali tek pošto počini ubistvo. Prilikom ubistva čoveka u neposrednom kontaktu, bilo davljenjem, bilo oštrim oružjem, dolazi do energetskog kontakta izmedju dva čoveka. Isto se dešava i pri vodjenju ljubavi, samo je razmena energije voljna i donekle slabija. U slučaju borbe na život i smrt izmedju dva protivnika dolazi do maksimalnog ispoljenja energije i proboja svih zatvorenih kanala. Medicina bi to nazvala dotokom adrenalina, ja ću se ipak zadržati na terminu “energija”. Pojačan priliv i emitovanje energije dovodi do otvaranja svih energetskih kanala i maksimalnog ispoljenje volje. Volje za pobedom, odnosno volje za održanjem sopstvenog života. U trenutku smrti pobedjenog, fizički kontakt izmedju protivnika je najčešće prisutan, mada je već prethodno uspostavljen energetski kontakt. Smrt je prekidanje veze Astralnog tela sa fizičkim telom i prelaz svesti u drugu sferu postojanja. Trenutak smrti i kidanje veze oseća i ubica i to kao jak udarac u pleksus, koji obično dovodi do povraćanja. Medjutim, razlivena energija dovodi do osećaja blaženstva, probudjena čista volja do osećaja svemoći i to je motiv višestrukih ubica. Isti efekat postiže se izlaganjem smrtnoj opasnosti, bilo nehotičnim dešavanjem, bilo voljom. Alpinisti su dobar primer.

Ono što ljude sprečava da se medjusobno ubijaju je strah od kazne, ovozemaljske ili Božje, svejedno.

Šta se dešava kod ritualnih ubistava ili žrtvovanja?

Žrtvovanja ljudi ili ritualna ubistva dešavaju se usmerenom voljom prema nekom cilju ili nekom božanstvu. Sustinski su besmislena. Božanstva predstavljaju modifikovano ispoljenje Primarne svesti, ali nemaju mnogo veze sa ljudskim. Bogovi su u stvari primarne sile, modifikacije Centripetalne sile i kao takvi nemaju svest o sopstvenom postojanju, svrsi i ulozi. Čovek ne može da dosegne ova božanstva jer ona se, kao neispoljena svest, nalaze na sasvim suprotnom kraju skale. Kontakt sa božanstvima, koji se sprovodi u nekim magijskim organizacijama, predstavlja jedino iskustvo odredjene sile u njenom primarnom vidu, s tim što tu samo čovek dobija, ako uspe da izdrži kontakt, a da pri tome njegova svest ne bude razneta. Božanstva ne mogu da se osveste kroz čoveka, jer njihova evolucija je formiranje sopstvene svesti kroz vid nematerijalnih bića, andjela, arhandjela i slično.

Ritualna ubistva su besmislena, jer suština čovekovog življenja je osvešćenje sopstvene svesti, a ne dostizanje smrti. Smrt predstavlja voljni čin, uz osećaj da je aktuelni život završen, i samo tada je svrsishodna. Svako nasilno prekidanje života vodi samo ponovnom radjanju i ponovnom učenju nekih, već ranije naučenih iskustava, kao što su govor, hodanje i slično.

Postoji li mogućnost spoja duša, odnosno spoja svesti ubice i žrtve?

Postoji samo u slučaju da žrtva pre smrti voljno odluči da se priključi svesti ubice, s tim što to ovome ipak neće doneti ništa dobro.

Da, često se kaže da ubica žrtvu “nosi na duši”.

Ipak, takvi slučajevi se skoro uopšte ne dešavaju, svest ima svoj tok i svoj put koji sledi. Uglavnom nije zainteresovana da bude nečiji “podstanar”.

Šta je sa smrtnošću beba ili sasvim male dece.

U oba slučaja je isti razlog: nesnalaženje u ispoljenju. Malo je nelogično kada se kaže da se svest ne snalazi dobro u datoj ulozi, ali to je najpribližnije objašnjenje. Naravno, Duh time ništa ne dobija, posle rodjenja nema promene odluke, ali ipak postoji mogućnost povratka nazad. Naravno ponovno rodjenje je izvesno. Ovaj slučaj se dešava kod prvog ispoljenja svesti u vidu čoveka.

Deca rodjena od strane energetski slabih roditelja, imaju u potencijalu vrlo malo energije, pa ili su slaba i bolešljiva ili umiru rano, jer nemaju adekvatne energetske kanale. Ono što stvara energetski jaku decu je strast izmedju roditelja. Svako rutinsko pravljenje dece stvara slabu decu, odnosno slabe osobe.

Zašto se radjaju mentalno poremećena deca?

Opet je u pitanju nesnalaženje u ispoljenju svesti. Svest je inkarnirana na viši nivo, ali nije uspela da se odvoji od nesvesne svesti prethodnog stepena ispoljenja. Obično se takvi slučajevi javljaju u porodicama gde je takvo dete otplata karmičkog duga prethodnog života. Radjanje degeneričnog deteta predstavlja isto.


Snovi

Prethodnih nekoliko noći sanjala sam vrlo živopisne i realne snove. Jedan san je bio da kupujem zlatnu narukvicu. Prema narodnom verovanju, to bi trebalo da bude pozitivan simbol. Reci mi zašto čovek sanja i kako snovi mogu da predskažu budućnost?

Čovek, kao energetski svesno ispoljenje, ima potrebu za povratkom Iskonskom izvoru. Taj povratak dešava se upravo u stanju spavanja, odnosno sanjanja. Već smo govorili o tome da je čovek ispoljen kao svest u materijalnom vidu, mada je jedino čovek, kao energetsko ispoljenje, sposoban da spozna sopstvenu svest.

San je potreban svim ispoljenim entitetima u fizičkom obliku. Spavaju ne samo ljudi, već i životinje i biljke. I svima im je zajedničko upravo povratak Iskonskom u toku sna. Osim toga, za rast i razvoj materije tela potrebna je energija, a ona se dobija direktnim kontaktom sa izvorom energije. Pošto je materija energija zgusnuta do tačke vidljivosti i čvrstine, direktan kontakt izmedju materije i izvora energije je nemoguć. Primarna energije, asimilovala bi materiju nazad, pretvarajući je u energiju i tako bi nestao nosilac svesti. Zbog toga su potrebni provodnici.

Moraću opet da ponovim neke činjenice, po cenu da budem dosadan. Neispoljeno se ispoljilo voljom za ispoljavanje i tako je nastao Mentalni svet, svet volje, ideja i misli. Zgušnjavanjem energetskih formi na Mentalnom planu stvarane su forme ispoljenja, to je energija zgusnuta do tačke vidljivosti. Tako je stvoren Astralni plan, svet slika i mogućnosti. Ispoljene forme u sebi sadrže ideje ispoljavanja, odnosno Astralni plan sadrži u sebi Mentalni plan. Dalje zgušnjavanje materije vrši se prema formama Astralnog plana u energiju zgusnutu do tačke čvrstine, materije u današnjem vidu. Primarna svest prelazi put od Apsolutnog –Neispoljenog, kroz planove, sve do fizičkog - materijalnog plana, gde počinje gradacija i uzdizanje svesti u sve više nivoe svesnosti, do čoveka.

San je potreban svima. Život i živa bića uopšte, čini energija u neprekidnom kretanju, neprekidnom ispoljenju. Zbog evolucije svesti potrebna je smrt fizičkog tela, da bi svest zarobljena u jednom telu mogla da promeni nosioca ispoljenja. Isto važi i za minerale od kojih nastaju biljke. Životni vek svakog ispoljenog bića je konačan, ali za život je potrebna energija. Kada bi sva količina energije bila data odjednom, ne bi bilo života, sva bi energija bila pretvorena u materiju, jer ne bi bilo omogućeno njeno kretanje. Zbog toga sva ispoljena svest mora periodično da obnavlja energiju, da bi protok života bio moguć.

Za spavanje je odredjena noć, kada svi treba da krenu na izvor energije, radi dodatnog napajanja. Tada tela miruju, jer kretanje je trošenje energije, a dnevna svest - ona koja prikuplja iskustva, transformiše se u snenu svest. Sa dnevne svetlosti konkretnih i relativno nepromenljivih oblika, prelazi u Astralnu svest, u svest misaonih oblika i nebrojenih mogućnosti ispoljenja. Astralni svet u sebi sadrži Mentalni svet, a ovaj je, preko Spiritualnog sveta u direktnoj vezi sa Primarnom svešću i Primarnom energijom. Svaki svet ima svoje telo ispoljenja, a svako telo ima svest odredjenog plana, s tim što svako naredno sadrži ono prethodno u sebi. To su oni kanali preko kojih se vrši suptilno prelivanje energije iz oblika Primarne energije u životnu energiju, koja je data za rast i razvoj u cilju ispoljenja svesti. 

Za razliku od fizičkog plana, gde su dimenzije prostora i vremena pojmovi racionalne svesti, u Astralnom i ostalim svetovima nema pojma vremena, ni prostora. Za vreme boravka u tim svetovima, za vreme spavanja na primer, čovek ne može da oceni koliko je vremena, mereno racionalnom svešću, proveo u stanju sna. I da nije časovnika, kao merača vremena, nikada ne bi mogao da oceni koliko je vremena proveo u snu.

Dnevna ili razumska svest (mada ovaj izraz važi samo za čoveka) najčvršće je vezana za Astralnu svest, ona joj je najkonkretnija i najbliža. Astralna svest je prisutna paralelno sa dnevnom svešću, kao i Mentalna svest. Mentalna svest deluje tokom razmišljanja, a naročito tokom stvaranja ideja. Astralna svest je tu da ideje pretvori u misaono - slikovite forme. Tačnije, sve što je po svojoj suštini slika pripada Astralnoj svesti. Sećanja i uspomene, pamćenje bilo kakvih slika ili vizija pripada Astralnoj svesti. I sve je to divno ukomponovano u vrhunac svesnog ispoljenja - u čoveka.

Tokom sna dnevna svest, koja prima utiske okoline, miruje i Astralna svest postaje dominantna. Čoveku se obično spava kada je umoran, odnosno kada je potrošio odredjenu količinu energije za taj dan, ili ako prethodne noći nije dovoljno spavao, te nije tako uzeo dovoljnu količinu energije. U prvoj fazi sna, neposredno po ulasku u san, obično nema snova, a izričito nema ako je spavač umoran. Tada se vrši jedino prenos energije, radi obnavljanja istrošenog. U sledećoj etapi lična energija počinje da se oblikuje kroz odredjene forme, vrši se njeno prelivanje iz Mentalnog u Astralni plan i tada počinje sanjanje.

Astralni plan je prebogat slikama i Astralna svest spavača i bira i stvara slike koje odgovaraju njegovom unutrašnjem, osnovnom raspoloženju. Čovek ima na raspolaganju slike koje odgovaraju njegovoj svesti, ali san nije samo čovekova privilegija. Sanjaju svi spavači, svako svoje snove. Biljke sanjaju svoje okruženje, a one čija je svest okončala svoju evoluciju, sanjaju nov oblik u kome će se ispoljiti i uče na Astralnom planu novu svest kroz koju treba da se ispolje. Isto važi i za životinje. Urodjeni instinkti životinja naučeni su na Astralnom planu u prethodnoj fazi ispoljenja.

Čovek, kao najviša ispoljena forma svesti ne može da sanja sledeći oblik, osim da sanja o povratku Apsolutnom, što se ipak retko dešava, jer sprečava ga strah od nepoznatog. Osim toga Apsolutno je nemoguće pojmiti, te ono ostaje nepoznato.

Čoveku je tako ostavljeno da sanja poznate i nepoznate predele, poznata i nepoznata lica. A pošto je čovek najviši oblik ispoljene svesti i stvoren je upravo zbog ispoljenja u svim vidovima, često se neka od ispoljenja svesti dogadjaju upravo u snovima. Civilizacijske norme uspostavile su mnogo barijera, kao ustaljenih pravila ponašanja, koja moraju svi da poštuju. Zbog toga se često dešava da odredjena osoba ne čini neke stvari i odbacuje neke emocije koje bi trebalo da ispolji, jer je njena svest upravo na tom stepenu kada bi to trebalo da učini. Recimo, avanturistički duh onemogućen da se ispolji, jer je rodjen u patrijarhalnoj porodici gde je takvo ispoljenje nezamislivo. Ovo je samo jedan od mnogobrojnih primera. Takvoj osobi preostaje ili da sruši norme, uz potrebu da sruši vaspitanje u sebi ili ako već pristaje na pravila igre, da sanja snove prepune avantura. U ovom slučaju snovi su samo surogat, jer osoba ipak ne ispunjava svoj karmički zadatak.

Ovo bi bio odgovor na tvoje prvo pitanje - zašto čovek sanja. Možda sam bio preopširan, ali da bi me razumela morao sam da krenem iz početka i objasnim ti sve. Drugo pitanje bilo je kako snovi predskazuju.

Za razliku od dnevne svesti, koja je uglavnom Čista svest uprljana razumom i u velikom broju slučajeva reflektuje lažne slike, Astralna svest, kao deo Čiste svesti reflektuje samo istinu. U Astralu ne postoji negacija, sve jeste. Pošto je Astralna svest samo deo dnevne svesti, uz isključivanje razuma koji često krivo prenosi informacije, protok energije i njena preraspodela jasno se vidi. Energetska neravnoteža koja preti da preraste u bolest jasno je vidljiva na Astralnom planu. A pošto ovaj “govori” na svoj način, odnosno simbolima, do razumske svesti dopreće simboli kao jezik energije. Simbol ima svoje unutrašnje značenje, a ako snevač već ima odredjeni pojam za odredjeni simbol, sanjaće upravo taj simbol kao odredjenu poruku. Recimo, sanjati prljavu vodu znači bolest. Analogija je jasna. Voda označava protok, prljava voda označava protok “prljave”, odnosno nepravilno rasporedjene energije, a to dovodi do bolesti. 

Zlato, koje si ti sanjala, je opšte prihvaćeni simbol blagostanja. Narukvica je zatvoren krug. Znači blagostanje koje neometano teče po krugu. Vrlo je jednostavno tumačiti snove, potrebno je samo slediti asocijacije koje su vezane za odredjene simbole. Naravno, simbol i njegovo tumačenje zavisi isključivo od snevača i tumačenje je isključivo njegovo. Sanovnik može da koristi samo osoba koja ga je prethodno proučila i prihvatila njegovu simboliku. Mislim, da bi to bilo sve. Imaš li još neko pitanje?

Kako da ne, kako je moguće primati poruke od umrlih ljudi za vreme sna?

Svest umrlih ljudi obitava na višim planovima Astrala, dok se snovi dešavaju uglavnom na nižem planu. Svetovi su sadržani jedni u drugima i njihova granica ako se tako može reći je kao polupropustljiva membrana. Naravno, ovo je objašnjeno najslikovitijim primerom fizičkog plana, objašnjenje je prilično “materijalizovano”, a na Astralnom planu nema materije. Svest umrlog čoveka neko vreme obitava na Astralnom planu i moguće je, ako pokaže volju, da stupi u kontakt sa svešću spavača, da se pojavi u njegovoj svesti i prenese mu odgovarajuću poruku.

Kako je moguće doći u kontakt sa neorganskim bićima, što se meni desilo? Šta su uopšte neorganska bića?

Neorganska bića predstavljaju svest ispoljenu kroz odredjenu formu, ali koja se još nije materijalizovala. Oni predstavljaju svet za sebe, isto kao što fizički svet predstavlja svet za sebe. Da bi do materijalizacije došlo, potrebna je volja svesti u tom pravcu. Kada se svest ostvari u materiji, put povratka nazad, preko čoveka, je automatski, svest teži povratku u Apsolutno, a povratak je moguć jedino evolucijom kroz materiju.

Da bi se neko sreo sa takvim bićima potrebno je da bude pristupačan, a to znači potrebno je da veruje u mogućnost takvog postojanja. Verovati znači razmišljati o nečemu, a to je već dat pristanak na kontakt.

Kontakt je moguć samo u snovima ili u stanju izuzetno povišene svesti koje i liči na stanje sna, osim što je i budna svest prisutna. Svi svetovi sadržani su jedni u drugima i svi postoje istovremeno. Svet koji okružuje neko biće ograničen je njegovom voljom i verovanjem gde su mu granice. Proširenjem svesti šire se i granice ispoljenog, a jedino prihvatanje novih granica ih učvršćuje.

Šta su energetske larve, termin koji sam srela u okultnoj literaturi?

Energetske larve su misaoni koncentrati, akumulirana misaona energija čoveka ili grupe ljudi koja im i daje energiju potrebnu za ispoljenje. One su obično koncentrati jakih emocija, najčešće straha, ljubavi i mržnje. Osoba koja intenzivira svoje emocije, iz bilo kog razloga, širi granice svoje percepcije i emitujući odredjene emocije privlači i energetske larve, koje se dodatno hrane tim emocijama. Jednostavno je otresti ih se, treba samo pokazati volju da nestanu i nestaće. Čak će pri tome odneti sa sobom onaj “višak” emocija koji ih je prizvao.

Valjda sam ti sve objasnio.


Zašto je nastao čovek?

Dosta dugo razgovaramo o čoveku kao materijalno - energetskom ispoljenju. Medjutim, zanima me zbog čega je bio potreban čovek kao ispoljenje. Zašto se uopšte radjamo kao takvi?

Čovek je ispoljen kao najviši vid svesnosti i materije istovremeno. Primarna energija u potencijalu ispoljila se u odredjenom momentu voljom za ispoljenjem. Već sam ti rekao da je volja prvi Kosmički ili prvi Božanski zakon ili uzrok, svejedno. Već zalazimo u oblast, gde je teško definisati pojmove.

Prvobitna volja (za ispoljenjem) ispoljila se istovremeno kao Centrifugalna i Centripetalna sila. Centrifugalna sila sakupljala je energije do tačke vidljivosti, zatim do tačke čvrstine i stvarala materiju. Centripetalna sila delovala je istovremeno rastvarajući ili razarajući tu istu materiju i pretvarala je u energiju, vraćajući proces u prvobitno stanje. Tako je nastalo ciklično kretanje ispoljenja. Jedan deo cikličnog čovek je uočio, nazivajući ga godišnjim dobima i pripisivao ih odredjenim božanstvima.

Volja za ispoljenjem je istovremeno predstavljala i svest Primarne energije. Obe sile u sebi sadrže svest prema kojoj se ispoljavaju, ali to nije svest u vidu u kome čovek poznaje svest. Svest koju dve sile poseduju nije znanje o zadatku koji im je poveren, to je svest bez uzroka i posledice, ta svest je jednostavno delovanje.
Za nastanak čoveka odgovorne su obe sile. U stvari za nastanak celokupnog ispoljenog i neispoljenog Univerzuma, odnosno vidljivog i nevidljivog Univerzuma zaslužne su dve sile.

U prvobitnom ispoljenju Centrifugalna sila sabijala je energiju do tačke vidljivog, te je počelo stvaranje formi. Te energetske forme Centrifugalna sila uobličavala je ispoljenjem onog što bi se danas zvalo duhovni život. Prva ispoljena forma u sebi je sadržavala prvobitno i svaka sledeća nastala forma u sebi sadrži sve prethodne forme od kojih je nastala, od Neispoljenog pa do konačnog oblika u kome se trenutno nalazi. Volja energetske forme za postojanjem, već je bilo delovanje Centripetalne sile. Umnožavanje je bilo dejstvo Centrifugalne sile. Vremenom, ako se tako može reći, jer protok vremena je kategorija ljudske svesti, energetske forme su se umnožavale jednostavnim spajanjem i uvećavanjem sopstvene gustine, a samim tim i vidljivosti, da opet upotrebimo termin iz domena čovekove svesti. Dalje pojavila se svest o sopstvenom postojanju, sopstvenom ispoljenju i mogućnosti za beskonačnim oblicima ispoljavanja. 

Ispoljenje primarnih sila kroz formu bilo je prvo u obliku trougla, najjednostavnijeg oblika koji ima najmanji broj strana. Simbolično gledano vrh trougla, koji je tačka, predstavlja volju u njenom najčistijem vidu. Krak, koji se spušta odnosno uzdiže, predstavlja delovanje dveju sila. Trougao, kao prvobitni oblik ispoljene forme, predstavlja istovremeno prvo ispoljeno - dovršeno stvaranje. Takodje, kao prva ispoljena forma u sebi sadrži i višeznačnu simboliku. Na prvom mestu predstavlja ispoljenje prostora, jer Neispoljeno je sebe ispoljilo kroz ograničenu površinu trougla, a takodje i vremena, jer da bi se prostor obuhvatio potrebno je vreme. Ovo je prvobitno delovanje Centrifugalne sile. 

Centripetalna sila delovala je istovremeno, stvarajući nematerijalna ispoljenja na nivou duhovnog života. Pojavila se ljubav, kao centrifugalni vid Centripetalne sile i mržnja kao centripetalni vid Centripetalne sile. Ljubav je nastala već sa prvim centrifugalnim ispoljenjem u vidu energetskih formi. Tako ispoljeni oblici umnožavali su se jednostavnim spajanjem i uvećavanjem sopstvene gustine. Ono što ih je navodilo na medjusobno spajanje bila je upravo snaga privlačnosti, nazvana ljubav. Ljubav i inače u ljudima izaziva osećaj privlačnosti i potrebu za prisustvom druge osobe. Apsolutno ista stvar se ponavlja, što je i logično, jer te prve energetske forme ispoljene svesti duhovnom evolucijom stvorile su čoveka, a čovek sve stepene duhovne evolucije nosi u sebi.

Mržnja koju ljudi ponekad osećaju u sebi potiče iz istog izvora, samo je suprotnog smera. Mržnja je želja za razaranjem ili uništenjem nekoga ili nečega i samim tim predstavlja centripetalni vid Centripetalne sile, koja deluje na centrifugalni vid Centrifugalne sile, odnosno na ispoljenu formu.

Čovek, kao najviši stupanj ispoljene svesti, u sebi sadrži sve vidove evolutivnog ispoljenja, pa tako su i trouglovi, kao prva ispoljena forma, sadržani u svakom čoveku. Naravno, ne može se očekivati da je taj trougao vidljiv, on spada tek u Spiritualno telo, ni na Astralnom planu nije vidljiv. Anatomski smešten je u oblasti pleksus solarisa, gde se i odvija sav emotivni život čoveka.

Dalje, pojavila se svest o sopstvenom postojanju, sopstvenom ispoljenju i mogućnostima za beskonačnim oblicima ispoljavanja. Volja i svest pripadaju Mentalnom planu, forme ispoljavanja Astralnom, a konačno ispoljenje materijalnom planu. Celokupan Univerzum nastao je i nastajao je istovremeno. Energetske forme Astralnog plana formirale su se na materijalnom planu prema Astralnoj matrici. Broj mogućnosti ispoljenja je beskonačan, ali se samo konačan broj oblika ispoljio, medjutim, u beskonačnim varijacijama. Ne postoje dva apsolutno identična ispoljenja, odnosno dva identična bića.

Od čega je zavisilo koja forma će se materijalno ispoljiti?

Uobličavanjem čvrstih formi stvoren je prostor, recimo u današnjem vidu. Prva materija uobličena u opipljivoj formi bila je voda. Voda predstavlja prvu ispoljenu materiju koja ima odredjenu čvrstinu, a pri tome u sebi sadrži oba ispoljenja. Voda može biti čvrsta kao najčvršća materija ili pak samo zgusnuta do tačke vidljivosti, što bi bila njena para. Očvršćenjem vode nastala je zemlja i minerali. Živa bića, da opet upotrebim opšti termin, nastajala su skoro istovremeno sa nastajanjem prvobitnih materija.

Da li je Darvin bio u pravu sa svojom teorijom evolucije?

Darvin je naslutio suštinu, ali logika ga je odvela drugim putem. On je naslutio da prvobitno ispoljenje života u materiji, zvano živa bića, potiče istovremeno iz istog izvora, ali je jednostavnu klasifikaciju ispoljenog nazvao evolucija.

Šta je u stvari život?

Život je svest ispoljena u materiji. Ne postoji neživa materija, sva materija koja je ispoljena poseduje svest, ali materija koja ima svest o sopstvenoj svesti je vrhunsko ispoljenje energije kroz svest, a to je upravo čovek. Minerali imaju svest, ali nemaju mogućnost da spoznaju i posmatraju svest, te su stoga nesvesni na neki način.

Šta je sa životinjama? One imaju svest, ali ne bi se reklo da posmatraju sebe?

Svest životinja osvešćena je u vidu nagona i instinkta. U zavisnosti od stepena ispoljenja i životinje poseduju odredjeni razum i odredjenu logiku, mada bi se za njihovu svest pre moglo reći da je to svest Astralnog plana, jer razum i logika životinja svode se na prijem i emitovanje slika i emocija. Životinje ne posmatraju svest na način na koji to čini čovek, ali u njihovoj svesti zabeležena su iskustva prema kojima se rukovode, ne razmišljajući pri tome zašto to čine.

A čovek?

Čovek je vrhunsko ispoljenje svesti. Manifestacija svesti kroz Centrifugalnu silu je ispoljenje svesti u svim mogućim oblicima materijalnog plana. Manifestacija Centripetalne sile je ispoljenje svesti u svim mogućim oblicima kroz emocije, znanje, razum, logiku i slično.

Čovek je ispoljen u svim svetovima istovremeno i svi su mu svetovi dostupni u svakom trenutku, ali malo ko od ljudi zna ovu jednostavnu istinu. Čovekova svest jeste iznad svesti životinja, ali svoje odvajanje od životinja i stvaranje civilizacije i njenih tekovina duguje malobrojnim pojedincima, koji su spoznali istinu da su energetsko ispoljenje kroz svest. Samim tim i Univerzalno znanje, koje nije ništa drugo do lepeza mogućnosti ispoljenja svesti, bilo im je dostupno. Ti pojedinci birani su za sveštenike i kraljeve, a danas su ti ljudi uglavnom naučnici. Oni su jedini medju ljudima zaslužni za preokrete, a ostatak čovečanstva jednostavno oponaša ili koristi njihovo znanje.

Zašto čovek ne koristi celokupnu svest koja mu je data?

Da bi postojao život na zemlji potrebni su nosioci života, u smislu fizičkog tela. Centrifugalna sila, stvaranjem materije, stvorila je i fizička tela kao nosioce Duha, odnosno Centripetalne sile. Da su prvi ljudi odmah imali znanje o cikličnom delovanju Sila, odmah bi se iz materije vraćali u energiju. Sa čovekovog, aspekta energija je mnogo udobniji aspekt bivstovanja nego materija, jer fizički bol koji telo oseća ne bi postojao da nema tela. Bolest takodje. Zbog toga je sa formiranjem fizičkog tela stvoren i nagon za samoodržanjem, da bi se sačuvalo telo. Telo je potrebno kao nosilac Duha, a ovaj je potreban radi svesnog ispoljenja i prikupljanja iskustava.

Na energetski redjim svetovima, kao što su Astralni i Mentalni svet, sa svojim medjufazama višeg i nižeg vida, koji se jedan od drugog razlikuju po svojoj frekvenciji, ispoljenje je moguće u bilo kom obliku, ali delo nije dovršeno, jer ti oblici moraju da se materijalizuju, takoreći spuste na zemlju. Čovek je vrhunsko energetsko ispoljenje, ali zatvoreno u materijalnu formu. Najjači oblik tog zatvaranja je čovekovo poistovećenje sa sopstvenim telom i sopstvenim predmetima koji ga okružuju.

Kada ne bi bilo tako, već prvi ispoljeni ljudi vratili bi se u energetski oblik bivstvovanja, jer kao što rekoh, sa čovekovog aspekta tako je udobnije, a ne bi se moglo na taj način ispoljiti sve ono što je neophodno, tačnije ne bi bilo ispoljenja kroz iskustva svesti. Obzirom na volju, kao univerzalni zakon, čovek bi jednostavno trebao da iskaže unutrašnju volju za prestankom ispoljenja i već bi prešao u drugu formu, što bi na materijalnom planu za njega značilo smrt. Zato je usadjen strah od smrti, kao prva prepreka i nepoznavanje mogućnosti odricanja od ispoljenja, odnosno spajanje sa Apsolutnim, kao druga. Ne osvešćena svest ne može u potpunosti da se pretopi u Apsolutnu svest, već se iznova vraća na nova iskustva i nova osvešćenja - novim radjanjem. Kada ne bi postojale ove prepreke, koje su uslov ispoljenja svesti u materijalnom vidu, čovek bi okončao svoje postojanje. 

Prvo, razmnožavanje kao takvo bilo bi odbačeno, jer postalo bi nepotrebno. Životna energija pretvara se u seksualnu energiju, koja je najjača energija u svim živim bićima, upravo radi nastavljanja ispoljenja. Drugo, ljudi koji su već ispoljeni na zemlji živeli bi beskonačno dugo, gledano sa aspekta čoveka, jer bi svoju energiju neiscrpno obnavljali. Tako bi se točak evolucije zaustavio, jer niži oblici ispoljene svesti ne bi mogli da evoluiraju do čoveka, što je opet nemoguće. Svest evoluira od Neispoljene svesti, koja je svest u potencijalu, do svesti minerala. To je involutivna faza. Evolutivna faza je tok od materijalizovane svesti u mineralima do osvešćene svesti čoveka i teče ka Apsolutnom, koje predstavlja apsolutno ispoljenu svest u svim vidovima. Novi ljudi koji se radjaju predstavljaju nosioce evoluirane svesti životinja. Jesi li primetila da svaki čovek nosi oblik neke životinje u sebi?

Primetila sam odavno.

To je jednostavno ispoljenje svesti koje je evoluiralo iz nižeg u viši oblik. Nosioci odredjene svesti odredjene životinje, mislim na ljude, obično osećaju prirodnu sklonost ka toj životinji. Ljudi u svojoj svesti nose čak i odredjenu biljku kao predevolutivni stepen, ali tu je već teško odrediti pripadnost. Isto tako, životinje nose sklonost ka odredjenim biljkama, situacija koja je još složenija za uočavanje, sa ljudskog aspekta, jer je nivo frekvencije svesti sasvim drugaciji od frekvencije na relaciji životinja - biljka. Pa, možemo reći da je zec nastao od kupusa, jer prema njemu ima izvesnu naklonost. Biljojedi su nastali od biljaka kojima se kasnije hrane, a mesožderi predstavljaju zbir energija biljojeda kojima se hrane.

Čovek prema tim kriterijumima ipak ne može da se odredi, jer civilizacijskim normama tačno je odredjeno šta je za ljudsku ishranu a šta ne, tako da čovek nije svestan svoje prirodne naklonosti da jede, recimo vukove. Pošto prirodna sklonosti postoji od životinja koje se ne jedu, stvoreni su kućni ljubimci ili čovek jednostavno oseća naklonost prema odredjenoj životinji, tako da se veza ipak nastavlja.

Potvrda da je čovek nastao od minerala, odnosno da je svest minerala evoluirala do svesti čoveka, su elementi koji su neophodni za njegovo normalno funkcionisanje kao gvoždje, fosfor, magnezijum i slično. Nedostatak bilo kojeg od ovih elemenata, koji su u izvornom vidu minerali, izaziva poremećaj energetske ravnoteže u čoveku i dovodi do bolesti.

Dalje, simbol evolutivnog preobražaja Duha kroz telesnu formu, odnosno evolucija biljaka u životinje, je rep. Rep, koji životinje imaju, predstavlja ostatak korena biljke i dok se biljke korenom drže za zemlju i minerale, te su samim tim nepomične, životinje nisu vezane i pokretne su. U suštini rep im je potpuno nepotreban, mada su neke vrste našle način da ga iskoriste. Stoga čovek, kao najviši ispoljeni vid svesti u materiji, nema rep jer mu i nije neophodan, mada se duhovno vezuje za odredjeno mesto, “pušta koren” i teško mu je kada mora da se preseli, recimo. 

Sve ovo bi bile potvrde vrhunskog ispoljenja svesti kroz čoveka, odnosno svest o sopstvenom postojanju. I zbog toga, kada bi ljudi svesno odbili da se ispoljavaju, ali celokupno čovečanstvo odjednom, ne bi bilo konačnih nosilaca evoluirane svesti i došlo bi do prekida ciklusa, što je po prirodi stvari nemoguće.

Taj proces može beskonačno da traje?

Proces je ipak konačan, ali je sa aspekta čoveka beskonačan. Dugim protokom vremena na zemlji će se radjati sve manji broj ljudi, biće sve manje životinja i malo biljaka, sve dok jednog trena na zemlji ne ostane jedan čovek, koji će se konačno ispoljiti u Apsolutnom.

Zvuči pomalo suludo!

Čudi me da nisi postavila pitanje ishrane tih bića, koja će tada bivstvovati na zemlji.

Toliko sam začudjena da se u trenutku toga nisam setila. Zaista kako će se tada hraniti, kada će hrane u današnjem vidu biti malo?

U medjuvremenu će svest celokupnog čovečanstva evoluirati do te mere da će energiju za obnavljanje života uzimati direktno iz Univerzuma. Tada neće biti ratova, jer sve ispoljene svesti već su u nekoj od prethodnih inkarnacija iskusile rat i nastupiće ono što religija naziva rajem na zemlji, ali do tog trenutka, odnosno do tog perioda, proteći će više hiljada godina.

Vratimo se onim trouglovima, kao prvobitnoj formi ispoljenja. Rekao si da su u Spiritualnom telu čoveka, da su smešteni u oblasti pleksus solarisa i da se u njima odvija emotivni život čoveka. Pojasni mi to malo.

Nasuprot ustaljenom verovanju da se ljubav nalazi u oblasti srca, odnosno glave ili mozga, čitav emotivni život čoveka odvija se u oblasti pleksusa. Sama reč i znači splet, tu se nalazi fizički splet nerava. Pleksus je centralni deo tela, obično se nalazi na sredini, mada nije uslov srazmere fizičkog tela. Kao što rekoh, čitav emotivni život odvija se upravo tu.

Zašto baš tu?

Prva ispoljena forma bila je trougao, volja obdarena svešću ili svest obdarena voljom. Prva materijalna forma - atom vodonika u sebi sadrži tri činilaca: proton, neutron i elektron, a od vodonika je nastao materijalni svet, da ne ulazimo u područje nuklearne fizike, mada upravo nuklearna fizika pokazuje proces pretvaranja energije u materiju i obrnuto. Već nuklearne čestice, koje su i energija i materija istovremeno, odredjenim ponašanjem pokazuju volju za kretanjem i odredjenu pravilnost u kretanju, zbog čega su naučnici i uspeli da ih definišu i razlikuju. 

Sve kasnije ispoljene forme nose u sebi prethodnu formu ispoljenja, kao i sve prethodne zajedno, ukoliko je ispoljena svest na višem nivou. Spajanje dveju prvobitnih formi u novu varijaciju moglo je da bude samo spajanje dva trougla. Heksagram je zvezda sa šest krakova, simboliše prvobitno spajanje i predstavlja plodnost. Broj šest je broj plodnosti u arhetipskom vidu. Voda kristališe po modelu od šest, uzmi pahulje snega kao primer. Ne postoje dve identične pahuljice po obliku, ta teza je i naučno dokazana, a zajednički im je jedino model kristalizacije, svaka ima po šest krakova. Na ekstremno niskim temperaturama, sa čovekovog aspekta posmatrano, voda kristališe u tri pravca, odnosno tri kraka.

Prema tome, broj šest predstavlja broj okončanog stvaranja, odnosno broj ujedinjene plodnosti. Da bi spajanje moglo da se dešava, odnosno da bi se dešavalo razmnožavanje kao nova forma ispoljenja, svaka ispoljena jedinka nosi u sebi trougao, koji teži da se spoji sa komplementarnim trouglom. Tako su nastali polovi, muški i ženski, koji teže da se ujedine, a ono što ih spaja je Primarna energija transformisana u seksualnu energiju. Ispoljena seksualna energija pretvara se u strast, kao težnju za apsolutnim spajanjem, a takvo spajanje je ljubav koja je energetska razmena i daje život.

Šta je sa hermafroditskim bićima?

Takva bića su u ispoljenom svetu veoma retka, nazovimo ih ćorsokakom evolucije, mada su i ona bila potrebna kao forma ispoljenja. Hermafroditi u sebi, tj. u jednom telu, nose oba trougla, odnosno oba pola. Kod nižih ili ranijih evolutivnih ispoljenja taj oblik još funkcioniše. Medjutim, retki primerci koji se radjaju u vidu čoveka, pošto u sebi nose obe mogućnosti, nisu sposobne za razmnožavanje, jer su sa aspekta energije dovršeni. Dominantniji pol, tj. dominantniji trougao, oblikuje fizičku spoljašnjošt, ali suštinski takva osoba nije ni žensko ni muško, već oba istovremeno.

Sa psihološkog aspekta gledano, svaki muškarac nosi ženski deo psihe u sebi nazvan Anima i obrnuto, Animus kod žena. Kako to objasniti sa aspekta energije?

Animus, odnosno Anima predstavlja model onog drugog trougla koji treba da se uklopi da bi spajanje bilo dovršeno. Uklapanje treba da bude na svim planovima da bi bilo potpuno.

Kad smo već kod čoveka, kako uočiti trouglove i kako oni uopšte funkcionišu?

Trougao, za onoga koji može da vidi unutrašnjim okom, je srebrno-zlatne boje i svojim blještavim izgledom najviše podseća na sunce. Kod muškaraca vrh trougla je okrenut na gore, kod žene situacija je obrnuta, vrh trougla okrenut je na dole. Spajanje trouglova u ljubavnom zagrljaju muškarca i žene, koji se vole, donosi apsolutni vrhunac, odnosno ekstatično poimanje Apsolutnog.

Takvo iskustvo se retko dešava, barem meni nije poznato da je neko doživeo ista slično. Kako doći do toga?

Ljubavni par oseća potrebu za fizičkim spajanjem, uživajući kada su priljubljeni licem u lice. Jednostavno je. Treba se spojiti baš delom pleksusa i uživati u istovremenom postojanju i sopstvenom i voljene osobe. To što o tome nisi čula ili čitala nije slučajno. Takav doživljaj se zaista izuzetno retko dešava. Uzrok tome su, pogodi: civilizacijske norme. U civilizovanom svetu muškarac mora da bude viši od žene, inače to deluje nepristojno. Dugim protokom vremena muškarci su u proseku i postali viši nego žene. Nesklad anatomija i njihovo ne uklapanje dovodi do toga da solarni predeo nije uskladjen i do tog iskonskog doživljaja ne dolazi. Osim kod onih retkih parova koji su iste visine, ali to nije osnovni uslov. Oboje moraju da budu elastične svesti, spremne da prihvati iskustva van domena razuma. Ipak je takvo iskustvo rezervisano samo za izuzetne ljude.

Trougao vrhom okrenut na dole simboliše ženu, Centripetalna sila teži Centrifugalnom ispoljenju. Već smo rekli da je žena po svojoj suštini centripetalna, ali u sebi nosi mogućnost materijalnog ispoljenja kroz radjanje. Ta težnja za materijalizacijom ogleda se i u sklonosti žena ka materijalnom. Žene su te koje traže dom u materijalnom vidu i njima je neophodna gomila sitnica i materijalnih stvari da taj dom opreme. Ovo je samo jedan od primera težnje za materijalnim. 

Suštinski duhovna, žena je obdarena intuitivnim znanjem, te ona nema istinsku potrebu za duhovnim, u smislu religioznog i slično.

Muškarac, s druge strane, po prirodi je centrifugalan i teži centripetalnom. Materijalan po svojoj suštini, on nema potrebu za materijalnim dobrima zbog njih samih. Pre bi se moglo reći da posedovanje materijalnih dobara za muškarca predstavlja statusni simbol i simbol moći. Moć pak pripada sferi Duha i težnja ka moći je težnja ka duhovnom. Muškarci više teže duhovnom i religioznom, jer to predstavlja njihovu dopunu. Mnogo je više muškaraca - svetaca nego žena. Žene koje su religiozne u suštini kriju materijalni motiv. Mnoge kaludjerice postale su to jedino zbog materijalnog utočišta, koje im manastir pruža, mada ima onih retkih koje su spoznale sopstvenu duhovnu suštinu i stoga je stavile u službu religije kojoj pripadaju.

Vratimo se oblasti pleksusa i pojedinačnim trouglovima. Zašto se nalaze baš tu, zašto nisu, recimo, u glavi?

Pleksus predstavlja centralni deo tela, svi nervni nadražaji slivaju se pravo u njega kao u centar. Situacija je potpuno jasna. Čovek je ispoljen kao svest koja se ispoljava kroz sva moguća emotivna iskustva. Energija - svest je krenula iz jednog centra i vraća se nazad u centar, koji je prikuplja. Tako i kod čoveka sva emotivna ispoljenja sabiraju se u centru. Tuga, bes, radost, sreća nervoza... pokušaj da pronadješ neko emotivno iskustvo koje nije vezano za pleksus, odnosno koje se ne oseća u pleksusu.

Bol tkiva.

Da, bol se oseća na odredjenom mestu tela, u odredjenom tkivu, ali takav bol se ipak oseća ukoliko je dosta jak, kao blaga mučnina u oblasti pleksusa ili ako je slab, a konstantan, kao neprijatna dosada, opet u oblasti pleksusa.

Čemu onda služi glava, odnosno mozak? Obzirom da je imaju sve životinje i ljudi, tačnije samo se kod biljaka ne vidi glava, ili su to možda cvetovi? Čemu služi glava?

Glava služi kao sabirni centar za preradu i skladištenje iskustava. Da bi iskustva mogla da egzistiraju potrebna im je stalna forma ispoljenja, a to su sećanja utisci, navike, znanje. Da bi do iskustava uopšte došlo potrebno je nešto što će ih uočiti, registrovati. Zato su stvorena čula kao organi iskustava. Osim čula dodira, koje je rastrto po celom telu, sva ostala čula smeštena su u oblasti glave. Mozak, kao veoma bitan organ, predstavlja riznicu iskustava, jer prikuplja sva ispoljenja na jedno mesto. Celokupna ispoljena svest, koja je svesna sopstvenog postojanja, locirana je u predelu glave. Reci “Svest” u sebi i pokušaj da lociraš osećaj gde se svest nalazi. Shvatićeš da je u oblasti glave, tačnije unutar nje. Ispoljenja kao što su razum, logika, volja, takodje su locirana u glavi. Predeo glave po svojoj suštini pripada Mentalnom planu, jer ispoljenja svesti Mentalnog plana locirana su u glavi. Emocije, shodno tome, pripadaju Astralnom planu, jer osećaju se u solarnom predelu.

Pored toga što služi kao sabirni centar iskustava, glava služi i kao neka vrsta antene za odašiljanje i prijem energije. Obzirom da pripada predelu Mentalnog plana možemo reći i da je prva stanica Duha, druga stanica je pleksus. Naročito su oči te koje emituju ličnu energiju. U očima svakog čoveka može se “pročitati” informacija koliko života, odnosno energije ima u njemu. Mladi ljudi i oni koji imaju puno vitalne energije, u očima nose odraz života. Ljudi koji tek vegetiraju imaju prazne, umorne oči. Kontakt medju poznatim, ali i nepoznatim osobama, odvija se prvenstveno preko pogleda, verbalna komunikacija nalazi se tek na drugom mestu. Očima se može razgovarati i bez reči - telepatski. A telepatija je čista energetska razmena informacija. Da bi dve osobe ostvarile telepatsku vezu moraju da imaju otvorene kanale jedna prema drugoj, što istovremeno znači i da se vole. 

Energija se istovremeno razmenjuje i govorom. Centar za govor takodje je smešten u glavi.

Na neki način čovek je podeljen na razum i emocije, za razliku od životinja koje imaju samo emocije. Ljudi slabije razvijene svesti, a to su oni ljudi koji su identifikovani sa sopstvenim telom i čija je jedina briga u životu egzistencija, odnosno održavanje života tela, takvi ljudi žive pretežno emotivnim životom, kod njih je funkcija razuma slabije razvijena. Oni emotivno, takoreći instiktivno reaguju. Ljudi razvijenog razuma više koriste ovu funkciju svesti, medjutim najčešće čine grešku time što skoro potpuno potiskuju emocije. To su tipovi intelektualaca, kod kojih je sve podredjeno razumu. Greše i jedni i drugi. Čista svest, koja teži ispoljenju u svim varijantama, sadrži u sebi i razum i emocije. Zadatak za sve ljude, ako se tako može reći, je da osveste i ispolje sve emocije koje nose u sebi, a razumevanje emocija upravo im omogućava razum, koji ne treba koristiti samo na način logike.

Na zemlji živi oko šest milijardi ljudi u ovom trenutku. Životinja u ukupnom broju ima mnogo više. Zašto je svesti bilo potrebno toliko jedinki za ispoljenje?

Zamisli svest kao ogledalo. Ako ogledalo razbiješ na bezbroj komadića dobićeš isti toliki broj novih, pojedinačnih ogledala. A sve je to ipak jedno jedino ogledalo. Tako je i sa ispoljenom svešću u najvišem vidu - sa čovekom. Čovek je delić sveukupne svesti, a ipak predstavlja - on sam - celokupnu svest. Sa aspekta čovekove svesti postoji samo jedna svest: njegova svest. On zna da drugi ljudi poseduju svest, ali je ne oseća kao takvu - kao svest. On može da komunicira sa drugim ljudima, može da čuje i razmeni mišljenje sa njima, ali njihovu svest ne oseća kao svest. Jer sopstvenu svest doživljava kao nešto lično, kao Ja, tudja svest je nešto odvojeno od njega. Tudj bol nije njegov i on ga ne oseća zaista, ma koliko se trudi da saoseća sa drugim čovekom, ipak ne može da oseti njegove osećaje.

Iz toga proizilazi da je svest u najvišem vidu - ispoljena kroz čoveka - jedna jedina svest, jer svaki čovek pojedinačno mora da se ispolji kroz svest u svim mogućim vidovima, da bi se konačno spojio sa Apsolutnim.

Da li je spajanje sa Apsolutnim direktno ili opet postoje neke medjufaze ispoljenja, tipa andjeoskih bića?

Spoj apsolutno ostvarene svesti sa Apsolutnim je doslovce direktno. Ispoljenja tipa duhova ili andjeoskih bića je pred faza ili involutivna faza ispoljenja na zemlji. Evolucija nematerijalnih bića usmerena je prema materijalnom ispoljenju i, suprotno tvojim očekivanjima, nematerijalna bića materijalno se ispoljavaju, ne kroz čoveka već kroz minerale. To je okončanje evolucije nematerijalnog življenja, odnosno nematerijalnog ispoljenja svesti. Govorim o nematerijalnim bićima koja se prvi put ispoljavaju. Ispoljena svest koja se materijalizovala u čoveku, do te tačke ispoljenja prešla je dugačak ciklus transformacija. Ispoljena svest čoveka koji je promenio formu ispoljenja, tačnije svest umrlog čoveka, takodje spada u nematerijalna bića, ali sasvim druge vrste, jer njegova svest funkcioniše na sasvim drugoj frenkvenciji. To su već duše. One se ponovo ostvaruju, odnosno materijalizuju u vidu čoveka do okončanja evolucije. Zapamti: evolucija nikada ne ide unazad. Svest životinje će sasvim sigurno evoluirati u svest čoveka, ali svest čoveka nikada neće evoluirati u svest životinje, ma kakve grehe na zemlji činio. Rodiće se ponovo kao čovek, samo sa drugom ulogom i opterećenom karmom. Ubica će se u sledećem životu roditi kao žrtva, jer svest mora da se ispolji u oba vida.


Religija

Ljudi su oduvek bili religiozni, pripisujući Božanskom sve ono što nisu umeli da objasne razumom. Hajde da razgovaramo o religiji, zašto je ljudima potrebna religija?

Čovek, kao najviša ispoljena manifestacija svesti, ima za osnovni zadatak ispoljenje, odnosno osvešćenje svesti. Ono što ljudi nazivaju i nazivali su Bogom je Apsolutna svest u svom najvišem vidu. Sve Božanske manifestacije su u stvari vidovi ispoljenja Apsolutne svesti.

Vratimo se opet pred-civilizacijskom čoveku. Svest u tom biću bila je iznad svesti životinje, ali ne mnogo ispred nje. Za razliku od životinja, tadašnji čovek je razlikovao sopstvenu odvojenost od ispoljenog tj. od prirodnog okruženja. Osećao je, slično životinjama, delovanje iskonskih sila, plašio se grmljavina i poplava, ali se prvi usudio da te pojave posmatra i kasnije da ih koristi. Ne razumevajući suštinu ispoljenog, a osećajući njegovu silinu, čovek je to pripisao Bogovima. Nedaće koje su ga snalazile pripisivao je Božjoj kazni, a blagodeti Božjem daru. Udarac groma mogao je da bude Božja kazna ili jednostavno opomena, ali vatra koja se tom prilikom, palila bila je Božji dar.

Apsolutna svest je jedinstvena, ali su njene manifestacije i ispoljenja brojne. Posmatrajući efekte uočenog, ljudi su zapazili njihovu pravilnost i različitost, što su pripisivali višim silama, odnosno Bogovima. Vremenom nastala je čitava plejada Božanstava, a ta klasifikacija javila se tek u vreme formiranja plemenskih zajednica. Uočivši da su i ljudi u plemenu po karakteru različiti, isto kao i Bogovi, a da ljude vodi jedan čovek - poglavica ili starešina, dodjoše i do vrhovnog Boga koji upravlja ostalim bogovima. Da bi bolje mladima objasnili Božanstva i njihove uticaje, stariji počeše da raspredaju priče o njihovim doživljajima, istovremeno se trudeći da ih tako bolje i sami shvate i približe sebi. Tako su nastali mitovi i legende. Taj pokušaj približavanja Bogova sebi je i pokušaj približavanja sebe Bogovima, a što je konačni i krajnji cilj evolucije svesti - povratak Apsolutnom.

Religioznost, koja je duboko ukorenjena u svakom čoveku, predstavlja onaj krajnji i konačni cilj svesti, koji ispoljena svest nosi u sebi kao zadatak. Čovek ne mora da bude svestan tog zadatka da bi ga izvršavao, on je jednostavno tako programiran.

Šta je sa ateizmom, koji negira postojanje Boga?

Ateizam je bio potreban da bi se duhovna evolucija usmerila ka pravom cilju. Organizovana religija donosila je njenim primarnim nosiocima - sveštenicima odredjenu moć. Prvi sveštenici bivali su oni čija je svest bila naprednija od svesti ostalih ljudi, odnosno čija je razumska svest, koja je bila već uveliko formirana, postala elastičnija i samim tim prijemčiva za kontakt sa drugim, nematerijalnim svetovima. U početku proroci i duhovne vodje svog naroda, sveštenici su kasnije počeli time da se bave profesionalno. Danas je sveštenstvo naučeno da razmišlja na odredjeni način i u odredjenom pravcu i samim tim smanjena je mogućnost različitih ispoljenja. Vera je ušla u odredjene dogme i sve ono što je van ustaljenog šablona pripisuje se iskušenju kome se treba odupreti po svaku cenu. 

Organizovana religija, u bilo kom vidu ili nazivu, ipak ima svojih prednosti. Prednost za visoko sveštenstvo je moć i udobnost. Zbog očuvanja takvih pozicija vernicima se serviraju bajke, uz moralnu prinudu verovanja u njih. Ljudi veruju, uglavnom ne trudeći se da shvate, a i kako bi. Jer ono što im je ponudjeno može da se shvati samo u stanju izuzetno povišene svesti, do koje malo ko stiže, jer Univerzalno znanje dato je kroz alegoriju. Većina običnih smrtnika prihvata priče zdravo za gotovo, ne trudeći se da dopre do suštine. Onim malobrojnima, koji naslućuju istinu zavijenu u formu metafore, pružena je mogućnost da i sami postanu sveštenici. Neki sveštenici pokušavaju da vernicima prenesu pravu istinu, medjutim nju mogu da shvate samo oni koji su i sami spremni da postanu sveštenici, odnosno ljudi čija je svest evoluirala dovoljno da mogu da dotaknu delić Univerzalnog znanja.

Vremenom, bivalo je sve manje onih koji su Duhom razumevali materiju. Zvuči paradoksalno, obzirom na prirodnu evoluciju Duha, ali da bi potencijalno produhovljen čovek zaista postao produhovljen mora da aktivira svoju volju. Da bi krenuo ka Univerzalnom mora da ispolji prvi univerzalni zakon, ali pošto se volja protivi lenjosti, koja je duboko ukorenjena u svim živim bićima, koja su aktivna samo kada to moraju, čovečanstvo je sve više prihvatalo veru bez sadržine. To je pretilo da uspori evoluciju i prividno je povuče unazad. Ateizam, koji se pojavio, samo je vratio duhovnu evoluciju na pravu stranu. Ateisti su takodje religiozni ljudi, ali istinski religiozni. Oni ne prihvataju priče onako kako im se serviraju i negirajući ih oni upravo pokušavaju da sami, bez verskog vodje, pronadju odgovore na pitanja o suštini življenja.

Šta u stvari predstavlja lenjost, kad smo se već dotakli teme koju sam nameravala da aktiviram?

Lenjost je produkt Centrifugalne sile. Lenjost je tromost i mirovanje. Glupost je proizvod lenjosti razuma. Ona postoji kao protivteža volji i akciji, koje su Centripetalna sila. Već sam rekao da obe sile deluju istovremeno i bilo koja neravnoteža jedne dovodi do aktiviranja druge.

Hrišćanka po okruženju, mogu da postavljam pitanja samo u vezi hrišćanstva. Nastavimo sa temom “Religija”, zašto se javila inkvizicija u srednjem veku?

Svojevremena prevaga Centripetalne sile, razvojem većeg broja produhovljenih ljudi, koji su shvatali suštinu ispoljenog, uspostavljena je mogućnost progresivnijeg napretka čovečanstva. Medjutim, Crkva je odigrala ulogu Centrifugalne sile suzbijajući taj napredak, jer joj to nije odgovaralo. Da bi čovek bio religiozan nije mu potrebna ni crkva, ni sveštenik. Crkva, odnosno hram je on sam, a sveštenik je opet on sam, prateći onaj zov koji oseća u sebi. Osmatranjem sopstvene svesti i unutrašnjeg života doći će jednog trenutka u stanje povišene svesti, kada će mu se otvoriti novi svetovi i nova saznanja. Ponekad je dovoljna jedna rečenica, koja je svima beznačajna osim njemu, pa da u njemu za trenutak zablista Čista svest, koja će mu dalje biti zvezda vodilja.

To bi bila Gnoza.

Da to bi bila Gnoza, čisto unutrašnje znanje. To je neka vrsta prosvetljenja, jer i tu postoji čitava gradacija, trenutak oslobodjenja Čiste svesti. Pošto gnosticima crkva nije potrebna, epidemija gnosticizma pretila je da uništi crkvu koja živi od dobrovoljnih priloga vernika. Zato su počeli progoni protiv jeretika koji su proglašavani za vešce i veštice. Medjutim, tu nisu stradali samo gnostici već i vernici koji nisu mogli da dokažu da su zaista vernici, jer vera nije nešto opipljivo, što bi poslužilo kao dokaz verovanja.

Religija ipak ima i pozitivnih strana, ne bi se održala ovoliko dugo.

Tačno, religija ima čak mnogo prednosti. Na prvom mestu ona uči ljude veri. Istinska vera predstavlja usmerenje svesti prema odredjenom cilju. Konačni i krajnji cilj je Apsolutna svest, što bi bio Bog za vernike. Da bi se do Apsolutne svesti došlo potrebno je ispoljenje svesti u svim vidovima, radi potpunog osvešćenja. Zatim, istinska vera predstavlja svesno usmerenje lične energije ka odredjenom cilju i ostvarenje željenog. Isus je hodao po vodi, jer je apsolutno verovao da to može.

Dalje, istinski sveštenici, ne oni koji se time bave profesionalno, verom su stekli moć upravljanja ličnom energijom, a samim tim i energijom drugih ljudi. Zbog toga je molitva, koju očita pravi sveštenik, delotovorna i može da izleči bolest, odnosno da povrati harmoniju lične energije pojedinca i samim tim dovede do ozdravljenja. Naravno, potrebna je i vera bolesne osobe, da bi proces ozdravljenja bio moguć, vera kao volja za uspostavljanje ravnoteže.

Molitva kao usmerenje misli ka jednom cilju dovodi do discipline nemirnog duha i samim tim pruža mogućnost za prodor u viša stanja svesti. Dugotrajnom molitvom, odnosno dugotrajnom predanom koncentracijom, nivo frekvencije svesti je znatno izmenjen u odnosu na uobičajenu - dnevnu svest, zato je molitva delotvorna. Molitva može da bude usmerena u dva pravca: molba za ostvarenje željenog ili obraćanje božanstvu.

Većina vernika obraća se molitvom Bogu u želji za ostvarenjem odredjenog cilja. Ukoliko je molitva upućena ili odradjena na pravi način, želja biva uslišena što se pripisuje blagotvornom delovanju samog Boga i sopstvenom pravednom življenju. Medjutim, to je samo spoljašnji okvir dešavanja, nametnut religijskim normama. Suština je ipak u nečem drugom.

Da bi molitva bila delotvorna vernik prvenstveno treba da bude uvežban i za to su potrebne godine truda. Izuzetak od ovog pravila je u slučaju da je želja izuzetno jaka i dolazi iz dubine samog Bića, tada je podjednako efektna, jer ono što je u molitvi bitno je jasno izražena i skoncentrisana namera, formulisana u vidu želje. Dugogodišnje vežbanje je potrebno da bi se svest apsolutno usmerila samo na jednu stvar. To se vrlo lako postiže ulaskom u viša stanja svesti, jer samo na planu razuma svest je rasuta. Promenom frekvencije svesti, odnosno ulaskom u više sfere, vernik stiže do same suštine Neispoljenog, aktivirajući ga sopstvenom namerom tj. voljom za ispunjenje odredjene želje. Misaonom formulacijom namera se prenosi na Mentalni plan, a zatim kreiranjem željene forme prenosi i na Astralni plan, odakle Centrifugalna sila čini ostalo - materijalizaciju. Da bi se aktivirala Centrifugalna sila, koja je završna karika u lancu, potrebna je čvrsta i nepokolebljiva namera za ostvarenjem ili apsolutna vera u Boga i sopstvenu besprekornost, kako to vernik doživljava. Sve to, pojačano snagom akumulirane energije oltara, dovodi do “Božjeg blagoslova”. To je korišćenje Centripetalno - centrifugalnog principa: spuštanje sa višeg plana na niži.

Molitva kaludjera ili istinskih vernika bazirana je na Centrifugalno-centripetalnom principu. Ta molitva uglavnom se odnosi na “spas duše”, sopstvene ili tudje, odnosno predstavlja direktno obraćanje Bogu. Opet se radi o promeni stanja svesti. Duh se nepokolebljivom namerom upućuje ka Neispoljenom - Apsolutnom. Vernik obično ima motiv i u ovom slučaju obično se radi o osećaju krivice ili greha, koga želi da se oslobodi. Ponovnim preživljavanjem (ne)željene situacije aktivira se Astralni plan, gde je ostao otisak u sećanju i zadržao u sebi odredjenu količinu energije. Namerom da se tegoba odbaci, situacija se sagledava sa svih strana i time se vrši prenos na Mentalni plan. Delovanje Centripetalne sile ogleda se u reaktiviranju, akumulirane energije sadržane u svesti i trenutak oslobadjanja energije doživljava se kao olakšanje ili Božji blagoslov.

Oni posvećeni, koji svojim besprekornim životom ne akumuliraju energiju u grehe, odnosno osećaj krivice, vremenom sve više aktiviraju Centripetalnu silu i osnovno stanje njihove svesti se menja. Dugotrajnim molitvama razumska svest se pretapa u Čistu svest, okviri percepcije se proširuju i takvi ljudi, čiji se razvijeniji duh uklopio u važeće religiozne konvencije, proglašavaju se za svece. Oni, čija saznanja nisu bila u skladu sa dogmom, proglašavani su za jeretike a upravo zahvaljujući jereticima izvršen je pomak unapred. Isus je u svoje vreme bio proglašen za jeretika. Galileo, Kopernik, Djordano Bruno, svi su oni sa aspekta tadašnjeg vremena bili jeretici čija su učenja javno osudjivana, ali koji su svojim Duhom stizali do Univerzalnog znanja.

Rekla bih da ti se, jeretici više dopadaju?

Nije da mi se dopadaju, to su ljudi koji ubrzavaju duhovnu evoluciju čovečanstva.

Sveci su obično bili askete, pa i sam život u manastiru predstavlja odricanje od svetovnog života. Kako je moguće doći do Čiste svesti u takvim uslovima, kada često ističeš potrebu za apsolutnim ispoljenjem svesti u svim vidovima?

U manastir se odlazi u srednjim godinama života, kada je život proživljen u velikoj meri i svest prikupila dovoljno iskustava. Radi se o unutrašnjoj potrebi za monaškim životom. Nema potrebe da govorimo o osobama koje mlade odlaze u manastir, one su obično bile prinudjene na to. Odricanje od svetovnog života i posvećivanje duhovnom životu zaista zahteva askezu, jer da bi se čovek okrenuo unutrašnjem, odnosno sopstvenom biću, potrebno je da prekine dotok utisaka koji dolaze spolja i ometaju ga neprekidno novim dešavanjima. Svest koja teži promenana, u nedostatku spoljašnjih zbivanja okreće se ka unutrašnjim zbivanjima i ego počinje da posmatra sebe. Višečasovnim molitvama, tj. dugotrajnim stanjem izmenjene svesti, vrši se dezintegracija iskustava i samim tim oslobadjanje energije akumulirane u sećanjima. Oćišćenjem se dolazi do unutrašnje harmonije, dubljeg razumevanja svega ispoljenog i potrebe da se drugim ljudima pomogne da i sami dodju do istog. Tako se radjaju sveti ljudi, radjaju se na duhovnom planu.

Otkuda ovoliki broj zvaničnih religija, da ne spominjemo sekte, kada sve potiče iz zajedničkog izvora?

Sve potiče iz zajedničkog izvora i sve religije suštinski govore o istom. Medjutim, objašnjenja ispoljenja su različita, što je dovelo do različitih religija. Na prvi pogled izgleda da svaka religija ima svoj pravac, a u stvari sve vode ka istom cilju. Putevi povratka se znatno razlikuju medju sobom i svaka religija tvrdi da je njen put pravi. I u pravu su, svaki put jeste pravi, ma koliko izgledao pogrešan u odnosu na put druge religije. Jer, kao što su ispoljenja energije mnoga, tako su i putevi povratka mnogi. Svi su u pravu, jer ono što je svima zajedničko su vera i cilj.

Da li to, znači da su i crno magijske organizacije na pravom putu, jer i one imaju veru u ono što rade i cilj?

Crna magija predstavlja kršenje lične volje drugog čoveka, sprečavanje njegove volje i njegove duhovne evolucije. Moglo bi se reći da crno magijske organizacije vrše obrtanje smera unazad. Osim toga, prizivanje demonskih sila u svrhu razaranja, na kraju razori i samog čoveka. Pitanje ti je bilo dobro, i crno magijske organizacije imaju veru da su na pravom putu i cilj. Samo oni ne shvataju da im je pravac dobar, ali je smer pogrešan.

Kažeš da priziv demonskih sila na kraju razori čoveka. Zar spoj sa Apsolutnim nije razaranje integriteta svesti, samim tim što će se dezintegrisati spajanjem?

Tačno je da se svest čoveka, koji je dostigao svoj najviši stupanj razvoja, dezintegriše utapanjem u Apsolutno, ali to je proces okončanja, prirodan proces praćen nekom vrstom radosnog spajanja. Nasuprot tome, priziv demona dovodi do destruktivnog razaranja i jedini izuzetak od pravila - duhovnu involuciju. Demoni bi po pravilu, kao nematerijalna bića trebali materijalno da se ispolje kroz minerale, pa kroz biljke, najčešće otrovne, i tako redom, sve do čoveka. Medjutim, prizivom demona u ritualne svrhe, crni mag pruža svoje telo kao materijalnu bazu ispoljenja i time se evolutivni ciklus demona na izgled skraćuje. Oni deluju kroz čoveka, ali ipak ne mogu tako olako da preskoče stepenice duhovne evolucije, jer ne poseduju lična iskustva prethodnih stepena ispoljenja. Za vreme života crnog maga, demoni služe u njegove lične svrhe medjutim, posle smrti njegova duša ne ide ustaljenim tokovima već, apsorbovana demonskim silama, vraća se na prapočetak, u svet nematerijalnih bića i započinje sopstvenu duhovnu evoluciju iznova. Usluga koju crni mag čini demonu je da ubrza njegovu duhovnu evoluciju, a to plaća sopstvenom involucijom. Kada sam rekao izričito da se evolucija nikada ne kreće unazad, govorio sam o normalnim tokovima svesti, nisam pretpostavio tvoju maštovitost u izboru tema i pitanja, ali u redu je.

Vratimo se ipak svetlijim temama.

Zašto, pa o ovome i hrišćanstvo govori na svoj način? “Tamo će ih čekati mrak i škrgut zuba.”

Reč crna magija ukazuje na nešto mračno, ružno i zlo. Po toj logici bi belo, kao suprotnost, označavalo radost i sreću. Pravoslavni sveštenici nose crne mantije, a propovedaju dobro. Otkuda taj paradoks, koji verovatno nije slučajan?

Paradoks jeste, ali samo na prvi pogled. Zavirimo malo u suštinu boja. I belo i crno nisu boje, ako posmatramo sa aspekta spektra boja, koje svetlost nosi u sebi. Crno i belo sadrže sve boje u sebi, kao lice i naličje svetlosti. I dok belo odašilje svoje boje, razlivene kroz sve boje spektra, crno sve te boje prima u sebe, sadržavajući ih. Kada bi sveštenici nosili belu odeždu, oni bi svu energiju vernika usmerenu prema njima odašiljali oko sebe. Crnom bojom mantija oni tu energiju prikupljaju, koncentrišu i predanom molitvom upućuju Bogu, odnosno Apsolutnom. Tako bi bar trebalo da bude. Sveštenici treba da igraju ulogu posrednika izmedju Boga i čoveka, mada istinskom verniku posrednik nije potreban, jer ništa ga ne sprečava, osim njegovog verovanja, da lično uputi svoju molitvu Bogu.

Crkve i manastiri predstavljaju sveta mesta. Kako to objasniti?

Vekovima vernici dolaze u Hram, verujući u odredjenu stvar i Božji dom u krajnjoj liniji. Ulaganjem lične energije i vere i samo mesto postane moćno, jer je u njemu akumulirana ogromna količina energije vernika koji u nju dolaze. Isto se dešava i sa ikonama, one takodje predstavljaju energetske koncentrate. Krst je izuzetno moćan simbol, obzirom na milione vernika širom zemljine kugle, koji su hrišćani i koji svakodnevno, vekovima, ulažu svoju energiju u njega. Naravno, isto važi za bilo koji drugi simbol drugih religija.

Poznajem osobu koja, kada udje u crkvu i ostane sama u njoj, ima nezadrživ poriv za plakanjem. Otkuda to?

Ta osoba je izuzetan medijum za prijem i materijalizaciju energije, to je očigledno. Već sam govorio da se suze javljaju kod graničnih ispoljenja emocija, suze su materijalizovana energija. Ta osoba bila bi dobar sveštenik ili dobar mag, jer oseća svu silu akumulirane energije, koja se ispoljava kroz nju. Ima prirodno otvoren kanal za dotok energije i mogućnost direktnog kontakta sa njom. Ovo bi trebalo da preneseš dotičnoj osobi, da bi eventualno iskoristila sopstveni potencijal i ličnu snagu, koja se ipak retko javlja u tako čistom vidu.

Na ikonama su sveci prikazani sa zlatnim ili plavim oreolom oko glave, Andjeli i Arhandjeli sa krilima. Pojasni mi malo simboliku i otkuda ideja da čovek može biti sa krilima?

Oreol koji sveci imaju oko glave, u stvari bi trebalo da okružuje čitavu figuru, jer taj oreol predstavlja ličnu energiju koja se emituje oko njega. Ljudi retko imaju priliku da sretnu prave svete ljude, jer oko svetaca energija zrači, dovodeći u energetsku ravnotežu sva ispoljenja oko sebe. Svetac ne poseduje ličnu notu, već Čistu svest, tako da nema mogućnosti da odbije neku osobu svojim prisustvom. Medjutim, takvi ljudi zaista retko hodaju zemljom.

Što se tiče Andjela i Arhandjela, tu je u pitanju čista metafora. Andjeli i Arhandjeli predstavljaju predevolutivna bića, nematerijalna bića oličena u vidu blagodarnih stvorenja. Davanjem oblika čoveka sa krilima, umetnici su preneli njihovo postojanje sa Spiritualnog, preko Mentalnog, na Astralni plan. Unutrašnji osećaj blagoslova, koji vernik doživi kao prosvetljenje, pripisivan je Andjeoskim bićima. Ne hrišćanski gledano, taj unutrašnji blagoslov predstavlja trenutni kontakt svesti sa Čistom svešću. Ne može se reći da Andjeli postoje u vidu u kojem su naslikani, ali ni da ne postoje. Andjeli su samo forma ispoljenja sile u odredjenom obliku i delovanju.

Da si ortodoksni vernik, a sa potencijalom koji imaš, ja bih ti se javio u vidu nekog Arhandjela ili samog Isusa. Tada bi tvoja pitanja bila drugačije formulisana i ovo bi bila još jedna od Isusovih objava vernicima.

Da rezimiramo, da li je čoveku potrebna religija ili ne?

Religija je samo jedan od utvrdjenih puteva duhovne evolucije ili povratka Apsolutnom. Potrebna je onima koji traže vodje i sledbenike. Ostale metode, koje zadnjih godina stupaju na scenu, takodje su dobre jer sve vode ka istom cilju.

Šta bi savetovao vernicima?

Molitvu, potpuno predavanje molitvi koja obuzima čitav Duh i otvara svest prema višim uticajima.

A onima koji to nisu?

Duboka misaona uranjanja u sopstvenu svest. Učinite svoju svest elastičnom, dajte joj mogućnost da primi nove uvide i nova saznanja. Okrenite svoju pažnju ka sebi umesto da, kao do sada, samo posmatrate okolinu. Proživite svoj život u njegovoj punoći, kroz sopstvena iskustva. Ne zadovoljavajte se surogatom tudjeg iskustva, kroz filmove i knjige. Postanite svoji.

Uz veru, kao pojam, veoma je bliska i nada. Šta predstavlja nada kao deo ličnosti svakog ljudskog bića?

Nada po svojoj suštini predstavlja stepenik ispod vere, da figurativno predstavimo spuštanje energije. Vera je ipak mnogo kompleksniji pojam, nego vera u religioznom smislu, o čemu smo govorili u prethodnom izlaganju. U današnje vreme ljudi su religiozni ili nisu, vernici su ili ateisti, ali ono što je svima zajedničko, to je vera. Uglavnom svi veruju u bolje sutra, nadaju se lepšoj budućnosti i upravo je to ono što ih održava u životu. Nedostatak vera i nadanja naziva se očaj i onaj ko izgubi veru u sebe, veru u bolje sutra, zapada u očaj i gubi volju za životom. Sa višeg aspekta gledano, sa aspekta Duha, vera je glavni energetski kanal kojim se jedno ljudsko biće napaja energijom. Ovde takodje leži potvrda čovekove istinske religioznosti. Verovati u Boga znači otvoriti, učiniti prohodnim, kanal za dovod energije, koja se ispoljava od Neispoljenog, znači stupiti u kontakt sa Iskonskim uzrokom, sa Bogom.

Ne volim reč “Bog”, mada sam suštinski duboko religiozna. Ta reč je postala isuviše profana da bi odrazila onu najdublju misteriju Neiskazivog.

Reč jeste postala profana, ne samo zbog vekovne upotrebe, već zato što je čovek uspeo, ako se tako može reći, da je materijalizuje. Bog je spušten iz sfere Neizrecivog do sfere Astralnog plana, najniže sfere do koje je mogao da se uobliči. Hrišćanski ateizam javio se upravo zbog toga što je Bog slikovito prikazan kao “dobri čika sa sedom bradom koji nagradjuje dobre (čitaj: pokorne), a kažnjava loše” (čitaj: neobuzdane). Takva figura na univerzalnom planu realno ne postoji.

Ono što čoveka kažnjava je primanje energije po principu magnetizma. Lična energija jednog čoveka, manifestovana kroz emotivni i intelektualni plan, privlači druge ljude čija je energija slična. Kazna, kako je čovek shvata, koja dolazi od Boga u stvari je samo odraz čovekove lične energije, odražene kroz unutrašnje raspoloženje, koja privlači identične situacije. Izvršioci kazne su u stvari drugi ljudi, a kazna se ne dešava zbog učinjenog greha, ovde izostavljam pravosudje, već zbog dominantne lične energije transformisane u odredjen lični stav, u odnosu na okolinu. Plemenit čovek teško da će doći u situaciju da bude kažnjen.

To, znači da Bog ne brine o nama?

U smislu u kome zvanična religija to objašnjava - ne. Bog nije svest u ljudskom vidu i u “njemu” nema izdiferenciranih stavova i emocija. Jedino što Bog, tj. Neispoljeno čini za ljude je da im šalje i omogućava kontakt sa Primarnom energijom, koja im daje život i svest. Ta energija se preradjuje na neki način kroz osvešćenu svest i vraća nazad Izvoru. Šta će ljudi učiniti sa sobom, o tome se Neizrecivo uopšte ne brine, da sad budem banalan. Sudbina postoji samo u onom vidu da čovekova svest, kroz njegov Duh, odnosno ličnost, treba da se ispolji kroz odredjeno iskustvo. O tome opet ne vodi računa Bog direktno, već lični Duh, svest na višem nivou, kao jedno od ispoljenja Neispoljenog.

Vratimo se nadi. Čovek se nada, što znači da očekuje neka dešavanja. Medjutim, često su ta očekivanja nerealna, ljudi žive u iluzijama otkuda to?

Iluzija je osnovna osobina svesti, odnosno njeno naličje. Prvo ispoljenje svesti kroz materijalnu formu su minerali, a oni sa aspekta čoveka uopšte nemaju svest. Nemaju je, jer nisu svesni sopstvene svesti. Svest minerala je čista iluzija.

Evolucija svesti predstavlja njeno osvešćenje, njeno budjenje kroz transformaciju. Biljke imaju više svesti nego minerali svakako i medju njima postoje stepeni osvešćenja. Čovek kao vrhunsko ispoljenje svesti, koja postaje svesna, još uvek u sebi nosi deo snolikog. Mnogi ljudi “prespavaju” čitav život, nešto zatvorenih, a mnogo veći deo otvorenih očiju. To su ljudi koji nisu duhovno probudjeni, koji žive život, a ne znaju zbog čega. Unutrašnje znanje o tome da treba da se probudi čovek je opet sveo na banalnost, nasilnim jutarnjim budjenjem. Sva živa bića suštinski vole da spavaju, jer san im donosi energiju neophodnu za dnevne aktivnosti i svrhovitost života. Jedino se čovek trudi da ostane budan što više može, smatrajući vreme provedeno u spavanju izgubljenim vremenom.

Iluzija se uglavnom shvata kao nešto loše, što na neki način i jeste. U profanom vidu iluzija je očekivanje da se nešto dogodi, odnosno da neko drugi postupi po tvojoj ličnoj volji. Medjutim, čovekova lična volja uglavnom nije nešto izuzetno jako, osim ako to nije unutrašnja volja Duha. Osim toga, volja se suprotstavlja volji drugog čoveka i od unutrašnje jačine zavisi ishod dogadjaja. Onaj koji ostvari ono što je naumio postaje zadovoljan, jer ispoljio se u odredjenom vidu. Onaj koji gubi je razočaran.

Da nisi možda želela da govorimo o idealima? Osećam da se trudiš da razgovor skreneš na tu temu?

Pa ako si završio sa iluzijama...

Nisam još, ali vratiću se na tvoju temu. Iluzije imaju i svoju pozitivnu stranu, negativne su samo u ličnim kontaktima. U stvari iluzija i nije nešto za svakodnevnu upotrebu, ona pripada Spiritualnoj sferi i svako njeno spuštanje na materijalni plan mora da bude vrlo pažljivo odradjeno, da se njena fina suština ne bi izvitoperila i postala banalna.

Prvobitno ispoljenje iluzije je kroz muziku i slikarstvo, a kasnije kroz sve vidove umetnosti. Muzika, kao harmonija nota, vrlo lako se pretvori u kakofoniju, ako stvaralac ne ume da rukuje njome na pravi način. Isto važi za slikarstvo. Da bi se iluzija iskazala u svom prefinjenom vidu, potreban je kontakt sa Inspiracijom. Inspiracija predstavlja “potrebu” Primarne energije da se ispolji, a iluzija nudi pogodnu formu. Da bi se energija ispoljila u savršenoj harmoniji, potreban je umetnik kao filter i orudje za uobličavanje. Opet sam banalan.

Umetnici, s druge strane, često deluju rasejano i sneno, naročito u trenucima stvaranja. Medjutim, paradoksalno zvuči, njihova budnost je tada na najvišem nivou. Svest jedne umetnički nadarene osobe je elastična i propustljiva za uticaje viših sfera. Svi pravi umetnici će se složiti da njihova dela dolaze negde izvan njih, a oni su samo izvršioci koji to prenose drugim ljudima, na način koji im je blizak.

Ljubitelji i poznavaoci umetnosti su ljudi čija je svest takodje elastična i prijemčiva, ali u manjoj meri nego kod umetnika. Ljubitelji umetnosti osećaju svojim Duhom umetničko delo, ali ne umeju sami da stvaraju ili im nije bilo omogućeno da to neometano pokušaju.

Pravo umetničko delo, kao savršena harmonija Ispoljenog, je izuzetno retko. Ne mora to uvek da bude muzika ili slikarstvo, ispoljenja mogu biti brojna. Ono što odlikuje pravo umetničko delo je utisak koji ostavi na posmatrača, kao učesnika. Prava umetnost čoveka ostavlja bez daha, bez misli i proizvodi veoma jak utisak u njemu. Prava umetnost dovodi čoveka u direktnu vezu sa Neispoljenim, pa možemo reći da je to jedino pravo poimanje Boga.

Da, sećam se, prvi put sam tako reagovala kada sam ugledala slike Salvadora Dalija.

Dali je bio veliki slikar, to je nesumnjivo, ali u tim prizorima ti nisi bila fascinirana Dalijem, već kontaktom sa Iskonskim. Možda bi sam Dali, da si imala prilike da ga upoznaš, za tebe bio težak i neprihvatljiv kao ličnost. Možda bi ti se i svideo, ko zna, ali ono što je bitno je da umetnik nije isto što i njegovo delo. Umetnik je samo orudje za prenošenje iluzija u drugi plan ispoljavanja. Umetnici su duhovno probudjeni ljudi.

Možemo li sada da nastavimo sa temom “Ideali”

Svakako. Ideali su još jedna iskonska osobina ljudskog duha. Ideale svaki čovek nosi u sebi, jer Ideal je savršenstvo ispoljavanja.

Pokušaj da daš definiciju, šta zapravo predstavlja Ideal?

Ideal je besprekorna harmonija energije u ispoljenju. Čitava priroda je idealno ispoljena i čovek, kao vrhunac, je ideal ispoljene svesti. Medjutim, razum koji čovek poseduje i logika kao orudje razuma, upravo razaraju tu idealnu harmoniju. Toliko lošeg sam rekao do sada o razumu, moram da se ispravim, mada sve do sada rečeno je bilo u funkciji. Razum i logika stvoreni su u cilju klasifikacije ispoljenog i spoznaje svesti. Dalje, govor i komunikacija, u širem vidu nego što je to telepatija kao prvobitna komunikacija, takodje su deo razuma. Napredak nauke i tehnike, koji su čoveku uveliko olakšali život, takodje je dao razum. Da ne nabrajam dalje. Medjutim, razum koji prekida kontakt sa iskonskom prirodom, bilo ličnom, bilo okolnom, je ono o čemu ja govorim kada kažem da je razum uprljana svest.

Razum razara idealnu harmoniju ispoljenja energije, jer čovekov razum je neka ispoljenja proglasio lošim i samim tim neprihvatljivim, te se svim silama trudi da ta ispoljenja spreči. Obzirom da on to čini voljom, što znači da koristi prvi kosmički princip, to mu i uspeva. Odvojen tim istim razumom od prirode, čovek (ili njegov razum) ne shvata da odbijanjem odredjenog ispoljenja i njegovim sprečavanjem stvara disharmoniju. Smrt je prva disharmonija koju je čovek učinio svojim odbijanjem da se ispoljava. Smrt je prvobitno bila rezervisana samo za niže oblike ispoljenja zbog transformacije svesti. Čovek je trebalo da bude besmrtno biće, jer njegova svest predstavlja vrhunac ispoljenja. Ono što karma predstavlja u današnjem vidu trebalo je da bude čovekov životni put osvešćenja.

Stvaranje imovine je takodje disharmonija, okupljanje u plemena, ljubomora, materijalne vrednosti kasnije pretvorene u novac, sve su to disharmonična ispoljenja.

Ideali i težnja za idealima u suštini predstavljaju jedan vid težnje za Iskonskim, za apsolutno harmoničnim.

Može li čovečanstvo da ostvari tu svoju težnju?

Može, samo potrebno je dugo, dugo vremena da se pradavna neravnoteža pretvori u ravnotežu. Duhovna evolucija čovečanstva ide neumoljivo napred, jednoga dana će svi ljudi na kugli zemaljskoj biti duhovno probudjeni i povratiće izgubljenu vezu sa iskonskim. Za sada to čine usamljeni pojedinci i oni koji dugotrajnim oponašanjem predjašnjih, na kraju uspevaju da shvate suštinu.

Ideali za sada ne donose ničeg dobrog. Neprekidno okruženi idealnim prizorima preko TV, najčešće kroz filmove, ljudi teže da ostvare ideal i zbog neostvarene težnje često nastupaju razočarenja, koja ponekad mogu da budu katastrofalna. Kako rešiti taj problem?

Start iz disharmonije obično vodi u još veću disharmoniju. Vaspitavanjem čovek se uči da koristi razum na način na koji ga ostali ljudi koriste. To je startna disharmonija. Razum, koji je sve pokvario ipak može sve i da popravi, ali samo pod uslovom da prepusti dominantnu poziciju Čistoj svesti. Jedino je čovekova svest sposobna da spozna sopstvenost i čovekova svest upavo tome i služi: da posmatra i spozna sebe. Jedino čovek koji spozna sebe kao jedinstveno ispoljenje, koji se ne boji odredjenih ličnih osobina, može da uspostavi harmoniju u sebi, a samim tim i harmoniju sa sopstvenim okruženjem i Prirodom uopšte.

Ono što čovečanstvo danas radi opet vodi u disharmoniju. Jer, idealna ljubav ne može da se održi razumom, već čistim emocijama. Idealna porodica podrazumeva ličnu slobodu svih koji joj pripadaju. Idealan posao zahteva potpunu predanost radu. Idealna hijerarhija, nešto o čemu se ne govori ali čemu se teži, podrazumeva osvešćene pojedince, koji tačno znaju gde pripadaju i koji se trude da ličnom duhovnom evolucijom dostignu viši rang, ali zasluženo. U idealnom društvu nema potrebe za lažima i prevarama, pa samim tim ni za kaznama. U idealnom društvu mržnja je nešto čisto, kao i ljubav, ali to je samo susret dveju neharmoničnih nota, mržnja će dovoditi samo do odbijanja, ne i do razaranja. Osvešćeni ljudi nemaju potrebu za svadjom, jer poštuju različitost tudjeg mišljenja, u idealnom društvu nema konflikta. Hoćeš li još?

Nema potrebe, s idealima smo svi upoznati, samo nam još niko nije rekao kako da ih ostvarimo.

Jednostavno, shvatite da ste to što jeste i budite to što jeste. Svest služi da se osvesti, da spozna sebe. Prihvatite sopstvenu odgovornost za sopstveno ispoljenje i ne tražite krivca za vaše greške. Ne tražite od drugih da učine umesto vas ono što vi sami morate da učinite. Shvatite da je vaša svest isključivo vaša i samim tim jedna i jedinstvena. Osetite život u sebi i živite ga. Postignite harmoniju u sebi i postigli ste ideal za kojim težite.

Nadam se da će recept biti jasan.


Magija


U jednom od prethodnih razgovora pomenuli smo crnu magiju. Nasuprot njoj postoji i bela magija. U čemu je razlika?

Magija predstavlja korišćenje osnovnog univerzalnog principa: volje. Razlika izmedju bele i crne magije je zapravo samo u njenoj primeni, jer obe rade na istom principu.

Crna magija je kao pojam poznatija, jer se o njoj mnogo više priča, mada su mišljenja o njenoj verodostojnosti različita. Velika većina čovečanstva ne zna da postoji i neka druga magija osim crne magije. Suštinski, crna magija je voljno uticanje na volju drugog čoveka i samim tim kršenje njegove volje. Najčešće se to čini zbog materijalnog motiva, mada se sreće i slučaj čiste dominacije i vladanja nad drugim čovekom. Magija deluje na principu “zarobljavanja” lične energije osobe na koju se utiče.

Svaki čovek ima svoju ličnu energiju koja ga okružuje i koju razmenjuje sa drugim ljudima. Medjutim, svoju energiju čovek akumulira i u predmete (to se dogodilo pojavom svojine) koji tada sadrže i energiju vlasnika. Udružena lična energija članova porodice i njihovih ličnih nota zajedno, daje odredjenu ličnu notu njihovog doma, odnosno kuće, kao materijalnog nosioca združene energije. Tako kuća predstavlja veliki akumulator energije njehih članova. Zajednički predmeti sadrže tu zajedničku energiju, dok lični predmeti nose ličnu energiju vlasnika. Upravo ta lična energija akumulirana u predmetu, koji je lično vlasništvo neke osobe čini “beleg”, kako se to u narodu zove. Preko “belega”, odnosno predmeta koji nosi ličnu energiju vlasnika, moguće je doći u posredan kontakt sa odredjenom osobom, neposredno preko njene lične energije, akumulirane u datom predmetu. Fotografija, kao nešto vrlo lično, nosi u sebi ne samo energiju osobe koja je na njoj, već i energiju trenutka u kome je snimana.

Znači osnovna postavka za magijsko delovanje je lična energija pojedinca?

Lična energija je vrlo bitna, jer ona i čini osobu koja se tretira. To je suština primenjene magije. Od te postavke razilaze se bela i crna magija. Crni mag čini odredjenu stvar, po ličnoj volji ili volji naručioca, odredjenoj osobi delujući na nju preko nekog predmeta. Najčešće se vrši blokiranje lične energije, čime se blokira delovanje samog čoveka. Crni mag može i da ubija bez ličnog kontakta, jednostavnim blokiranjem dotoka primarne energije, čime nastupa smrt.

Magija može da se uradi celoj porodici, kada se svodi na izazivanje konflikata medju ukućanima. Opet se radi o blokiranju, ovoga puta kanala za razmenu energije.

Bela magija, s druge strane, predstavlja protivtežu crnoj. Bela magija suštinski predstavlja duhovni razvoj pojedinca i ubrzanje duhovne evolucije. Primenjena bela magija je put ljubavi i mira, jer beli mag spaja ono što je crni mag razdvojio. I dok crni mag čini sve što je u njegovoj mogućnosti, bez obzira na posledice, beli mag strogo vodi računa da ne prekrši ličnu volju pojedinca, bilo da se radi o osobi koja traži pomoć ili drugoj osobi u njenom neposrednom okruženju. U primenjenoj magiji razlika izmedju crnog i belog maga je samo u nepoštovanju, odnosno poštovanju volje drugog čoveka.

Šta je osnova magije?

Volja. Jaka i usmerena volja, a već smo mnogo puta ponovili da je volja prvi i univerzalni kosmički princip. Volja je impuls za bilo koja dešavanja, volja je trasiranje pravca materijalizacije energije. Magija je usmeravanje energije u željenom pravcu. Volja = magija = volja.

Iz toga proizilazi da je svaki čovek jake volje mag?

Tako nekako, mada ne u pravom smislu. Čovek jake volje uglavnom dominira nad drugim ljudima i sprovodeći svoje odluke u delo zapravo trasira pravac ispoljenja energije. To je iskonska magija na najnižem nivou i danas su takvi ljudi uglavnom poglavari, odnosno rukovodioci ili direktori. Jednom rečju - vodje. Medjutim, tu nema klasifikacije crne ili bele magije u jasnom vidu, jer ni oni nisu jasno opredeljeni, samim tim što nisu ni svesni svog delovanja. Primena njihove volje uglavnom podseća na crnu magiju, jer sprovode je bez obzira na volju drugih ljudi. Civilizacija je uslovila da to bude skoro jedini put ka uspehu, jer svi se trude da zauzmu mesto vodje. Ako vodja uz dominaciju pokaže i razumevanje za odredjenog pojedinca, koji je ugrožen njegovom voljom, onda se situacija poboljšava. Moglo bi se reći, mada smešno zvuči, da običnim ljudima vlada “šarena” magija. Osim toga, volja običnog čoveka je volja razuma i samim tim slabija je od Čiste volje.

Pravi mag je uglavnom malo ili ni malo zainteresovan za ovozemaljske brige svoje okoline, a poneki čak ni za sopstvene materijalne probleme. Da bi neko postao mag potrebne su mu godine treninga volje, uz kompletnu reorganizaciju razumske svesti. Ta reorganizacija sprovodi se zbog očišćenja svesti i spoznaje Čiste svesti, odnosno Čiste volje u sebi. Blagotvoran uticaj takvog procesa je dovodjenje sopstvene ličnosti u harmoniju i sa samim sobom i sa sopstvenom okolinom.

Očišćenje svesti je neophodno, prvo radi samospoznaje, a zatim zbog očišćenja energetskih kanala. Oba procesa teku istovremeno. Očišćenje kanala je potrebno radi proširenja granica percepcije, odnosno prodora u više sfere svesti ili u druge svetove. Astralni plan je, na primer, svet snova i da bi mag ušao u Astralni plan na pravi način, on mora da zadrži razumsku svest, znači da ostane budan u svetu snova. Istovremeno, njegova svest mora da bude elastična da bi spojila budno i sneno stanje istovremeno. Da bi ostao budan, mora da ima povišenu energiju u samom startu. Inače će ga Astralni plan povući u ustaljenom pravcu - prema izvoru napajanja, što znači zaspaće. S druge strane, njegova volja mora da bude dovoljno jaka i da ne dozvoli spontano mešanje planova. Ulazak u više planove, boravak u njima i povratak nazad su isključivo voljni čin maga. U suprotnom dolazi do šizofrenije. Zbog toga se magija ne preporučuje, čak zabranjuje, nervno labilnim osobama. Osoba latentno sklona šizofreniji sigurno će ispoljiti ovu bolest, ako kojim slučajem počne da se bavi magijom.

Očišćenje svesti je takodje neophodno, jer na Astralnom planu čovek se svesno suočava sa samim sobom, na prvom mestu. Sve ono što ga je razum slagao o njemu samom, pojaviće se jasno na Astralnom planu, a suočenje sa nesvesnim delom sebe obično izaziva užas. Osim toga suočavanje sa samim sobom takodje znači restimulaciju traumatičnih doživljaja i dovodi do ponovnog proživljavanja te iste patnje. Zato je neophodno da se budući mag prvo na planu razumske svesti suoči sa samim sobom, jer to je nivo svesti koji mu je poznat. Tek tada može i sme da se upusti u više sfere.

Mnogi magiju, bez atributa bela ili crna, doživljavaju kao priziv demonskih sila. Kažu da je bilo kakvo bavljenje magijom opasno i radije se okreću misticizmu i religiji.

Neupućen čovek, koji počne da se bavi magijom, spontano započinje procese koji su neophodni na tom putu. To što on izvodi odredjene rituale bez unutrašnjeg razumevanja procesa i sila, uopšte ga ne opravdava. Visak je, recimo, zanimljiva spravica i svako može da ga kupi. Laike privlači njegova jednostavna upotreba i mogućnost dolaženja do odgovora tipa “da” ili “ne”. Medjutim, svojim kružnim kretanjem visak dovodi do uravnoteženja energije osobe koja ga koristi, znala to ona ili ne. Uravnoteženje energije počinje spontano, korišćenjem viska u jednom vremenskom periodu. Uravnoteženje znači i očišćenje: svesti i kanala istovremeno. Nepripremljena osoba sreće se sa samom sobom, a svoje unutrašnje konflikte prenosi na okolinu, pripisujući ih spoljnim uticajima. Drugo, povećan dotok energije doživljava kao razarajući i panično ga pripisuje opsednutosti samim Djavolom. Zbog toga spas najčešće traži u religiji, tražeći u stvari mali mir svog malog života. Crkva rado prihvata takve iskušenike, jer oni to jesu, proglašavajući magiju zlom. A problem je samo u neznanju. Isto se dešava čoveku koji neupućen barata električnom energijom. Divljak afričkih plemena na primer, kontakt sa strujom bi objasnio kao direktan kontakt sa Bogom i to samo zato što ne poznaje suštinu stvari.

I, da li je bavljenje magijom opasno?

Isto kao i baratanje električnom energijom. Ako ne znaš kako da rukuješ njome ubiće te, ali ako znaš doneće ti blagodeti. Ono što treba zapamtiti je: volja. Volja je početak i kraj svega, ali čista volja bez uticaja na volju drugog čoveka.

Kontra pitanje: da li je bavljenje magijom dobro?

Jeste, ako zanemarimo posledice na početku puta, patnju i višak energije koji zna da bude vrlo neprijatan. Bavljenje magijom na prvom mestu dovodi do apsolutne harmonije, što u krajnjoj liniji i jeste cilj čitavog čovečanstva. Dalje, magija dovodi do probudjenja svesti i spoznaje, ne samo suštine ispoljenog, već i spoznaje sopstvene suštine, što je ipak najbitnije. Time se u velikoj meri saznaje i ubrzava sopstvena duhovna evolucija. Skraćivanjem, na neki način, sopstvenog duhovnog puta, mag kao da priziva loše dogadjaje. Mnogi to tumače opet kao priziv demonskog i odustaju. Ponoviću: demoni se prizivaju samo ako ih zaista pozovete, nije svaki loš uticaj delovanje demona. Osim toga, oni koji odustaju pokazuju da su slabi i da nisu dostojni tog uzvišenog puta ka Apsolutnom.

Zbog čega se dešava taj “priziv” loših dogadjaja.

Skraćivanje puta znači sabiranje iskustava u kraćem vremenskom periodu, njihovo intenziviranje i intenzivno ispoljavanje. Čoveku svaki intenzitet teško pada, jer nije navikao da ga podnosi. Primer ledene i vrele vode je veoma dobar pokazatelj. Intenziviranje iskustava znači i manifestaciju lične energije u svim mogućim vidovima ispoljenja što joj je i cilj. Apsolutno Neispoljeno se preko apsolutno Ispoljenog vraća u svoju sopstvenost. Ovo bi bila kraća definicija svrhe postojanja sveukupnog.

Magija je, isto kao i religija, samo jedan od puteva povratka. Svest u svom najvišem vidu - svest čoveka - uspavana je zaboravom sopstvene suštine i svrhe. Magija predstavlja postepeno budjenje svesti. Govorimo o visokoj magiji, koja nema za cilj materijalizaciju energije, već uzdizanje Duha.

U svetu postoje organizacije koje se bave belom magijom. Zašto je neophodno njihovo postojanje?

Udruživanje više pojedinačnih svesti daje kolektivnu svest. Udruživanje osvešćenih svesti pomaže bržem razvoju svakog pojedinca. Čovek može sam da korača Stazom, ali kao što dve baterije udružene daju jaču struju, tako dve udružene svesti zajedno daju čistiju svest. Osim toga, onome koji uči potreban je onaj koji će da ga uči, znači učitelj. Učitelj ne samo što zadaje učeniku propisane mentalne vežbe za proširenje i očišćenje svesti, već prati njegov razvoj i ukazuje mu na suštinu problema koji se na putu javljaju.

Knjige često mogu da pomognu da bi neko krenuo Stazom probudjenja, ali ne mogu uvek da objasne sve efekte, koji se na toj Stazi javljaju, jer ni sam autor ne može tačno da predvidi šta će se sa nekim dešavati.

U mnogim magijskim organizacijama prisutna je zakletva ćutanja. Otkuda to i zbog čega je uspostavljeno?

Zavera ćutanja bila je bitna u vreme inkvizicije, jer magove su proglašavali za vešce i javno ih spaljivali na lomačama. Danas nema lomača, ali ima osude javnog mišljenja. Ono što je takodje bitno u tajnosti jeste zaštita neposvećenih. Magijski rituali, spolja gledano, liče na pozorišne predstave i vrlo lako je oponašati ih. Medjutim ritualom, pa makar ga izvodio neposvećeni, pod uslovom da to čini dovoljno dugo, na kraju se izazivaju efekti zbog kojih je ritual i sačinjen. Obično je u pitanju priziv modifikovane sile, u vidu nematerijalnih bića. Nepoznavanje nikoga ne opravdava, a neistrenirani um neće moći da podnese silinu ispoljenja, te može da dodje do ludila ili do smrti.

Da li sam ja bezbedna u svim stvarima koje, radim, uglavnom na svoju ruku?

Uglavnom jesi... Šalim se, jesi bezbedna, jer imaš istančani osećaj dokle smeš da ideš i nikada do sada nisi prekoračila granicu. Granica percepcije je kao elastična membrana, to je bilo jedno od tvojih prvih zapažanja, a strah od ludila sprečavao te je da je predješ, ponekad i nepotrebno. Koliko je strah doprineo tvojoj bezbednosti, toliko je sprečavao tvoju evoluciju, tačnije usporavao je. Medjutim, sve u svoje vreme. Da si stupila u kontakt sa mnom pre nekoliko godina, kada nisi bila spremna na to, dijalog bi proglasila pomračenim umom i prekinula bi bilo kakav rad na ličnom usavršavanju. Sada kada si spremna, imaš mene kao korisnog savetnika i sagovornika.

Koliko sam ja upućena iz knjiga priziv Svetog Andjela čuvara je vrlo komplikovan. Zašto?

Sveti Andjeo čuvar, nazovimo to tako, je Viša svest ili Više ja, koje svaki čovek poseduje. Rituali priziva rade se pod okriljem neke organizacije i komplikovani su jedino zbog vremena koje je potrebno, da bi se izvršila transformacija svesti maga u stanje u kome je sposoban da primi novo znanje.

Ima slučajeva da se kontakt odvija u stanju transa gde se medijum ničega ne seća.

Ima, tačno je, ali takav medijum je blokiran razumom i za njega je jedino opravdano da nije svestan dogadjanja. Razum mu ne dozvoljava objektivnost, jer smatra takvu pojavu nenormalnom. Medijumi nisu magovi, jer nisu istrenirani. Jednostavno su rodjeni takvi, nešto elastičnije svesti nego što je svest prosečne osobe.

A slučajevi pisanja na nerazumljivom jeziku?

To su rekli šarlatani. Jedini jezik koji je nerazumljiv je jezik simbola, ali nerazumljiv je samo u prvom momentu. Mogući su slučajevi kada medijum govori na nepoznatom jeziku, ali to nije kontakt sa Andjelom čuvarom, već ulazak svesti u sećanje na neku davnu inkarnaciju. Pravi kontakt je uvek čist - jasan i razumljiv.


Proricanje subine

Ljude je odvajkada zanimala njihova lična sudbina. Proricanje je verovatno staro koliko i ljudski rod. Reci mi šta zapravo predstavlja sudbina?

Kao i obično, krenuću od početka. Prošlost, sadašnjost i budućnost su kategorije ljudske svesti, ne predstavljaju objektivnu kategoriju. Istorija doduše beleži činjenice koje su se dešavale u prošlosti, ali istorija predstavlja kolektivnu prošlost i spada u jedan od produkata razumske svesti. Ni jedan pojedinac nema lične koristi od istorije, osim onih koji pokušavaju da dostignu neku slavnu istorijsku ličnost.

Čovekova svest se uglavnom kreće u okvirima prošlost - budućnost, malo ko je svestan sadašnjosti i onoga što mu se trenutno dešava. Prošlost predstavlja ličnu energiju pojedinca akumuliranu u sećanjima. Budućnost je opet akumulirana energija, ali u drugom vidu. Budućnost predstavljaju želje, planovi i htenja pojedinca, a locirana je, ako tako možemo reći, na Astralnom planu. U stvari i prošlost je locirana na Astralnom planu, ali dok prošlost predstavlja mogućnosti koje su se ostvarile, budućnost predstavlja mogućnosti koje mogu da se ostvare. Ukoliko život teče ustaljenim tokom, budućnost će se ostvariti u skladu sa željom i unutrašnjom voljom pojedinca, ali ne u skladu sa Čistom voljom, već voljom razuma. Jaki stresovi mogu dosta da poremete, odnosno promene buduća dogadjanja, ali to je samo zato što stres deluje na razbijanje zabluda i tako dovodi do ostvarenja Čiste volje.

Sudbina nije egzaktno odredjena kategorija. Sudbina po definiciji predstavlja zbir svih dogadjanja u životu jedne osobe. Sudbinom upravlja Čista volja pojedinca, često veoma modifikovana razumom, koji je uglavnom posledica vaspitanja. Ono što je fiksno i nepromenljivo je karma, ova dva pojma se često mešaju. Za razliku od sudbine, karma predstavlja osvešćenje svesti u jednoj odredjenoj oblasti života i samo to. Karma s druge strane, ne mora da bude neminovna, volja pojedinca može da se odupre izvršenju karmičkog zadatka, ali taj zadatak mora jednom da se uradi, nauči. Samo sa aspekta večnosti, odnosno Univerzalne svesti, karma je neminovna. Lični duh ili Čista svest pojedinca je u službi karmičkog zadatka i čovek nesvesno sledi životni put koji ga dovodi do osvešćenja.

Postoji li predodredjen životni put koji neka osoba treba da sledi? Mislim na neminovnost sudbine, kako se inače sudbina shvata?

Već rekoh, neminovnost ne postoji u apsolutnom vidu, sve je prepušteno volji pojedinca da sam odlučuje o tome. Put koji treba slediti predstavlja karmički put, sa svim svojim sastavnim elementima. Karma je konačan cilj, a Put bi bio upravo zbir svih okolnosti i dogadjaja koji prate izvršenje karmičkog zadatka.

Ljudi koji izbegavaju svoju karmu, jednostavno izabiraju put koji im se čini lakšim za življenje, misleći da će na tom putu imati manje problema, umesto da se svesno suoče sa svojim zadatkom. U pitanju je samo privid, neka dešavanja jesu olakšana, ali generalno gledano taj put je samo siguran put ka ponovnom rodjenju sa istim zadatkom. Mnogi čak biraju ustaljene i konvencionalne načine življenja, kao svoj životni put, a kao takav on ima samo jednu prednost: nema pritiska okruženja da se živi na odredjeni način. Inače, takav način života generalno donosi nezadovoljstvo sobom i sopstvenim životom, jer nije svakome data karma osnivanja porodice i rad radi očuvanja egzistencije.

Biti na pogrešnom putu, znači sigurno osudjivanje sebe na večno nezadovoljstvo i neprekidno suočavanje sa problemima, čije rešavanje ne dovodi do olakšanja. Rešavanje jednog problema na lažnom putu dovodi do radjanja novog problema i tako u nedogled.

Pravi put, s druge strane, težak je i trnovit. U pitanju je osvešćenje nove oblasti i ispoljenje kroz nova iskustva. Medjutim rešavanje problema, koji iskrsavaju na ličnom putu, donosi zadovoljstvo i osećaj da je uradjena prava stvar. Problemi se shvataju kao takvi samo u fazi početnog osvešćenja karmičkog zadatka. Kasnije put postaje zadovoljstvo, a problemi koji se javljaju doživljavaju se kao izazov.

Kako je onda moguće proricanje budućnosti?

Rekoh da je budućnost kategorija svesti i da suštinski predstavlja želje, planove i htenja pojedinca. Obzirom da se namere čoveka radjaju na Mentalnom planu i oblikuju na Astralnom planu, vidovitoj osobi je lako da “pročita” informacije sa Astralnog plana i predoči ih pitaocu. Ako je namera povezana sa drugim ljudima, a najčešće je taj slučaj, onda vidovnjak “čita” i namere osoba koje su neposredno vezane za pitaoca, pa se tako dobija kompletnija slika situacije.

Šta možemo reći o proricanjima koja su vezana za čitav budući život?

Vidovita osoba može da predvidja dogadjaje do kraja života, ali takvo proricanje je pod velikim znakom pitanja. Budući dogadjaji nisu nešto što je formirano, kao prošlost, pa ili će pričati o vizijama koje vidi, a koje ne moraju da se ostvare ili će “pročitati” buduće namere pitaoca. Upravo zbog ovog prvog razloga, mogućnosti koje i ne moraju da se ostvare, često se dešava da prognoze nisu tačne, jer sve je ostavljeno ličnoj volji pojedinca, da odabere dogadjanja. Ukoliko se proricanje obistini, onda je to samo pod uticajem ličnog verovanja pitaoca u prorečene dogadjaje, jer čovek sam oblikuje sopstvenu budućnost.

A loši dogadjaji? Ne verujem da čovek veruje i u dogadjanje loših situacija?

Znaš i sama da čovek uglavnom pesimistički posmatra svet, iščekujući loše stvari i loša dešavanja. Negativno razmišljanje je kolektivna bolest i logično je da takvo razmišljanje privlači i odredjene dogadjaje, koji su u skladu sa takvim razmišljanjem.

Tumačenje je uglavnom zasnovano na simbolima. Kako je moguće da se odredjeni broj simbola rasporedi baš na način koji će dati pravi odgovor?

Simbole, pomoću kojih se proriče, rasporedjuje lična energija pitaoca, mada je to tek polaz. Tumačenje zavisi od sposobnosti vidovnjaka, da uz pomoć datih simbola, pročita otiske sa Astralnog plana, koji su takodje slikovito prikazani.

Na koji način deluje Astrologija?

Astrologija pokazuje modifikovane uticaje Univerzalne energije, simbolično prikazane kroz osobine planeta, odnosno Bogova čija su im imena data. Astrologija je višestruki pokazatelj delovanja i može se primeniti bilo na čoveka, bilo na kolektiv, tipa država, grad, porodica.

Planetarna energija je vid ispoljenja lične svesti, modifikovane kroz odredjeno ispoljenje. Duh planete je neka vrsta nematerijalnog bića, koje deluje kroz ljude, ispoljavajući se kroz njih. Isto važi i za astrološke znake. Čovek u stvari predstavlja, astrološki gledano, zbir svih manifestacija svih astroloških znakova i njihovih vladaoca ponaosob. Uticaji znakova i planeta predstavljaju načine ispoljenja Čiste svesti kroz prizmu lične svesti pojedinca. Obzirom da se Čista svest ispoljava u svim mogućim vidovima, ne postoje dve istovetne jedinke koje identično razmišljaju ili reaguju. Natalna karta pojedinca je astrološka mapa koja pokazuje najčistije uticaje modifikovane energije. Naravno i ovde čovekova volja, pod uticajem razuma, može da napravi čudo, pa se ljudi često ponašaju suprotno od onoga što u stvari jesu.

Kako je moguće predvidjati budućnost uz pomoć Astrologije?

Astrolozi često greše kada pokušavaju da striktno odrede budućnost kroz Horoskop date osobe. Kretanje planeta na nebu pokazuje spoljašnje uticaje na odredjenu osobu i moguće promene u odredjenom pravcu, ali oni zaboravljaju ili ne znaju jednu stvar: energija planeta ne deluje pravolinijski. Njihov uticaj nije samo dobar, niti samo loš. Uticaj je istovremeno i dobar i loš, sve zavisi od volje pojedinca i toga kako će upotrebiti odredjenu energiju i u koje svrhe. Jedino što se izvesno može tvrditi je da energija deluje, ali kroz spektar mogućnosti. Na pojedincu je da odabere na koji način će je upotrebiti.

Šta ako neko ima katastrofalno loš horoskop, prepun teških aspekata?

Znači “Božju milost” da upotrebim hrišćanski termin, ali zaista milost. Teški aspekti ukazuju na spremnost lične svesti da se ispolji kroz mnogo više vidova nego osoba čiji je horoskop lak. Osoba sa teškim aspektima ima mogućnost da ubrza svoju duhovnu evoluciju.

Teški aspekti ukazuju na težak život, odnosno, patnju i tragedije. Ovo što si rekao ipak je malo u suprotnosti sa predjašnjim.

Patnja i tragedija dešavaju se jedino ako čovek prizna poraz i pomiri se sa situacijom da njime upravljaju drugi ljudi. Tragedija se ogleda jedino u odustajanju od sopstvene volje i ispoljenja u sopstvenom smeru. Svest koja je svesna nikada neće pristati na ovu varijantu, a osobe čiji je horoskop težak na kraju će se uputiti upravo svojim putem, jer teški aspekti su oni koji pomažu osvešćenju.

Može li se loša budućnost, prorečena uz pomoć Astrologije, promeniti ličnom voljom pojedinca?

Može, naravno. Nepristrasni astrolog, a takvi su retki, treba čoveku da predoči moguća dogadjanja, ali ne sme da tvrdi da će se nešto dogoditi tako i tako. Može reći da nastupa period teškoća u odredjenoj oblasti, da bi se čovek pripremio na moguća ispoljenja, ali nikako ne sme decidirano da tvrdi odredjene stvari. Pa i sama imaš primer predvidjanja budućih dogadjaja, koji se nisu ostvarili na način na koji ti je rečeno.

Teškoće koje će se desiti, u stvari predstavljaju nova ispoljenja svesti sa kojima čovek treba da se suoči i da ih osvesti, ne nešto što neminovno dolazi da ga uništi. Problemi sa okolinom su zapravo lični problemi, odnosno neprilagodjenost Čistoj svesti. Osoba Čiste svesti je apsolutno svesna sopstvenosti, kao skupa svih osobina i njoj se nikada neće desiti da dodje u sukob sa okolinom, tj. sa sobom. Neprijatna dešavanja, koja se tako doživljavaju u prvi mah, samo su nepoznata iskustva i potreba za osvešćenjem, odnosno ispoljenjem u odredjenom vidu.

Koja tehnika predvidjanja je najbolja?

Ne postoji najbolja tehnika, postoji najbolji tehničar. Pravi vidovnjak je onaj koji će pitaocu objasniti poziciju iz koje postavlja pitanje, uticaje okoline i moguće rešenje, ne pokušavajući pri tome da sugeriše svoju volju.




Tajne i istina


Svet je prepun tajni. Već sam život predstavlja veliku misteriju. Nauka služi za otkrivanje tajni, a čovek, pojedinačno gledano, verovatno je najveće skladište tajni, dok neprekidno traga za nekom istinom. Reci mi otkuda dolazi potreba za tajnom. Šta je u stvari tajna, a šta istina?

Univerzalno gledano, tajna je barijera koja odvaja poznato od nepoznatog, znanje od neznanja. Istina, kao jedna od mogućih suprotnosti tajni, je kao svetlost koja obasjava odredjeno područje. Tajna je sve ono što se odvija u mraku, odnosno nije vidljivo. Otkrivanje velikih tajni su naučna ili filozofska otkrića, koja često mogu po značaju da se mere sa naučnim otkrićem. Razlika izmedju nauke i filozofije je samo u pristupu. Ko želi merljive argumente prihvatiće nauku. Ko želi duhovne argumente naći će se u filozofiji. Inače obe oblasti, ako u istraživanju odu daleko, razumljive su samo elitnoj manjini.

Što se tiče čovekove tajnovitosti, tu je stvar već sasvim drugačija. Čovek je na prvom mestu tajna sam za sebe, često drugi ljudi mnogo bolje uočavaju njegove osobine, nego on sam. Uzrok tome je iskrivljena slika sveta, pod dejstvom razuma. Čovek se trudi da sebe sakrije od drugih iz mnogo razloga. Osnovni razlog su neprihvatljive osobine, kako ih je društvo okarakterisalo. Lična energija teži da se ispoljava u svim vidovima a pojedinac se često oseća sputanim odredjenim normama i konvencijama. Neispoljavanje energije u odredjenom pravcu, kroz odredjenu osobinu, stvara unutrašnji pritisak i čovek se trudi da takvo ispoljenje sopstvenosti sakrije od drugih. Dalje, postoji izvesna potreba za intimnošću, naročito kada je razmena energije u ljubavnom odnosu u pitanju. Tom prilikom razmenjuju se velike količine energije i prisustvo treće osobe remeti prenos, jer u tom slučaju i ta treća osoba samim svojim prisustvom učestvuje u razmeni. “Kanali” za prenos energije samo su figurativno dati, svakako da ne izgledaju kao udubljenja ili cevi recimo. Energija se prostire unaokolo, oko osobe koja je emituje, slično zvuku.

Drugo, vremenom zaboravljeni primarni, odnosno prirodni kanali za dotok energije, uzrokovali su pojavu “energetskih vampira”, ljudi koji po svaku cenu dolaze do energije, crpeći je iz drugih ljudi u svojoj neposrednoj okolini. Energetski vampiri svoju ličnu energiju uglavnom akumuliraju u patnju, tako da im ni jedna primljena količina energije nije dovoljna, te je neprekidno kradu od drugih. Da bi se zaštitio, čovek je morao da podigne barijeru izmedju sebe i ostalih ljudi. Rešenje ovog problema je veoma jednostavno, mada sa aspekta uobičajene ljudske svesti veoma teško razumljivo. Treba se otvoriti prema prilivu energije u svim mogućim pravcima, što znači osetiti celokupnu prirodu svojim unutrašnjim Bićem. Ipak, ovo je poruka za ljude daleke budućnosti, jer čovečanstvo uglavnom ne poznaje i ne oseća svoje unutrašnje Biće. Namerno govorim o ovome jer, neka poruka dopre do samo jednog čoveka - to će biti sasvim dovoljno. Evolucija Duha podrazumeva čitavo čovečanstvo, ali se u prvom redu odnosi na pojedinca.

Treće, prvobitna komunikacija bila je zasnovana isključivo na telepatskim osnovama. Telepatija se i danas javlja, ali samo kod osoba koje se vole, što znači kod osoba koje su otvorile svoje energetske kanale i usmerile ih jedna prema drugoj. Takodje, osnovni uslov za telepatski kontakt je pristanak. Ukoliko jedna strana odustane od takvog vida komunikacije, to je isto kao da je prekinula razgovor u verbalnom vidu. U telepatskom kontaktu nema lažnih informacija, obe osobe su potpuno otvorene i spremne da onoj drugoj upute čistu informaciju.

Kod verbalnog prenosa misli, odnosno informacija, stvar je već drugačija. Sagovornici mogu da razgovaraju sa potpuno iskrenim namerama, a da pri tome pogrešno razumeju jedan drugog. Ljudski govor je veoma složena stvar, ali ipak nije ni približno toliko kompleksan koliko bi trebalo da bude, da bi informacije bile adekvatno prenete i shvaćene. Jedino u kombinaciji sa telepatskom razmenom misli moguć je precizan razgovor, koji je tada najčešće suvišan. Medjutim, sa pojavom verbalne komunikacije i pogrešnog shvatanja rečenog, došlo je do mogućnosti laži. U početku je nerazumevanje bilo tome uzrok, a kasnije su laži preuzele samostalnu ulogu. U korenu laži je uvek prikrivanje neke istine, odnosno tajne. Već ovde je veza sa ličnom energijom na mnogo složenijem nivou, jer laži su produkt kolektivnog duha i civilizacije uopšte. 

Pokušaću da uprostim stvar. Lažima se dolazi do lične koristi ili se izbegava kazna. Suštinski ličnu korist čovek dobija osećajem zadovoljstva, koje može da se definiše kao pobeda, sreća, radost i slično. Zadovoljstvo predstavlja priliv energije zbog ispoljenja u odredjenom pravcu i stoga se oseća kao pozitivno delovanje. Čak i lična korist u vidu materijalnih dobara predstavlja samo i jedino osećaj zadovoljstva, jer to je jedina korist koju čovek može da ima. Kazna s druge strane, može da bude u vidu bola, ako je kažnjavanje fizičko, ili uskraćivanje energije, ako je kazna psihološka. U svakom slučaju predstavlja neprijatnost. Uskraćivanje energije, a to se može samo uskraćivanjem energije drugih ljudi, u korenu donosi smrt, odnosno strah od smrti. Kada bi čovek spoznao svoje unutrašnje Biće, spoznao bi i načine primanja energije i tada psihološke kazne ne bi uticale na njega. Doduše ne bi bile ni potrebne, jer za Čistu svesti sva ispoljenja su prihvatljiva, ne postoji ispoljenje koje je zabranjeno i koje treba kažnjavati.

Šta ćemo onda sa ubicama?

Čista svest nema potrebu za uništavanjem drugog bića. Čista volja podrazumeva ispoljenje sopstvenosti, ali i poštovanje volje drugog bića. Osoba čiste svesti nikada neće poželeti da ubije bilo koga.

Zašto čovek ima potrebu da se krije, što je rekla bih osnovni uzrok tajnovitosti?

Pojavom morala, kao uslovljene civilizacijske svesti, pojedinac je došao u konflikt, prvo sa društvenom svešću uslovljenom normama, a pošto je prihvatio norme, sa samim sobom na prvom mestu. Čistoj svesti uskraćene su beskonačne mogućnosti ispoljenja i prinudno je podvrgnuta razumskoj svesti, koja je postala dominantna. Javno, što će reći pod prismotrom okoline, čovek je naučio da se ponaša na poželjan način. Medjutim, ni jedna norma nije mogla apsolutno da ga prisili da se ne ponaša kako hoće kada je sam ili u društvu sebi sličnih osoba. Obzirom da je svestan da je njegovo ponašanje ili njegova suština društveno neprihvatljiva, pojedinac pristaje da javno bude ono što se od njega zahteva, ali zato “neprihvatljivi” deo sebe prikriva čuvajući ga u tajnosti.

Potiskivanje nezadovoljavajućeg ispoljenja dovodi do patnje, zatim bolesti i slično. Nagomilavanje nezadovoljstva donosi destruktivnost, koja se uglavnom manifestuje na okolini, umesto da je usmerena unutra ka razbijanju ličnih ograničenja.

Zašto je uopšte uspostavljen moral?

Zbog očuvanja vrste, da se banalno izrazim. U prirodi vlada zakon jačega, odnosno zakon volje. U tom slučaju slabi nemoćni i bolesni imaju male šanse da prežive. Osim toga, gubitak drage osobe izaziva patnju, pa su se ljudi postarali da uvodjenjem pojma morala dovedu u red medjusobne odnose. Tako su nastali humanost, razumevanje i poštovanje.

Lenjost je drugi faktor, koji se izrodio iz prvog. Jači su pomagali slabije, a vremenom odredjeni pojedinci su počeli da izvlače ličnu korist iz sopstvene slabosti, bilo lenjošću bilo kradjom. Jer, zašto bi se neko mučio da sam napravi nešto, kada to može da uzme od drugog, koji je to već napravio.

Materijalne vrednosti i pojam lične svojine uslovili su ljubomoru, kao vid posedovanja duhovnog, odnosno energije druge osobe. Otuda pojam neverstva kao nemoral. A u korenu morala, kao što vidiš, ipak stoji sprečavanje neometanog ispoljenja Čiste svesti.

Pod pojmom “moral” može da se iskaže i pojam “tabu” kao pojam “svete tajne”. Otkuda pojava zabranjenog znanja?

Usmeravanjem Čiste svesti ka razumskoj svesti i njenim šabloniziranjem, čovek je postepeno prekidao ličnu vezu sa Aposolutnim, granice percepcije su se suzile na okvire razuma i čovek je zaboravio svrhu sopstvenog postojanja. Svest je postala kruta. Oni malobrojni pojedinci, koji su u sebi zadržali elastičnost svesti, imali su mogućnost spoznaje Apsolutnog i samim tim bili su izdvojeni iz mase. Takvi ljudi birani su za sveštenike. Dominantnog duha, sveštenici su bili neposredno uz kraljeve i sama priroda njihove svesti davala im je odredjene povlastice. Novi kandidati za sveštenike birani su veoma pažljivo i znanje im je prenošeno u odredjenim dozama, jer znanje je postalo moć. Otuda svete tajne.

Druga vrsta tabua, koja je rasprostranjena, je u zabrani konzumiranja odredjene vrste hrane ili činjenja odredjenih radnji. Ovde je u pitanju čista manipulacija ljudima u cilju jačeg očvršćenja razumske svesti, stvaranju iracionalnih strahova, a tako je najlakše uspostaviti vladavinu.

Da li je jasno i otvoreno iznošenje znanja zabranjeno?

Ako misliš na zabranu od strane javnih institucija onda svakako jeste. Osvešćen narod pokazaće sopstvenu volju, koja je često u suprotnosti sa voljom vladara. Tada postoji mogućnost svrgavanja takvog vodje sa vlasti i zbog toga postoje cenzure javnog mišljenja.

Što se tiče iznošenja izvornog, suštinskog znanja, tu već nema zabrane. Istina koja je izneta javno imaće značaja samo za odredjenog pojedinca, čiji je duh na nivou na kome može da primi to znanje. Običnim ljudima te reči neće značiti ništa, jer neće podstaći njihovo unutrašnje razumevanje. Prema tome, iznošenje istine nije opasno i nema opasnosti od “božje policije” ili tome slično.

Šta u stvari predstavlja istina?

Istina bi trebalo da pokazuje apsolutno objektivno poimanje stvari. To je Apsolutna istina. Nasuprot njoj svet, odnosno svest u kojoj ljudi žive, predstavlja Apsolutnu laž.

Ovo prvi put čujem!

Apsolutnu laž ljudi su već spoznali, hindusi recimo celokupan ispoljeni svet nazivaju maja, odnosno iluzija. U tom vidjenju oni su potpuno u pravu. Doduše, greše u nekim drugim stvarima, ali to trenutno nije tema naše rasprave.

Zašto “Apsolutna laž”?

Okovan okvirima sopstvene percepcija čovek je NAUČIO da vidi svet onakvim kako ga vidi. Prost primer za to su optičke varke. Ti si recimo ubedjena da vidiš jednu stvar i to veoma jasno. Medjutim, posle kraćeg posmatranja shvatiš da prizor pred tvojim očima predstavlja nešto sasvim drugo. Da nisi dodatno obratila pažnju, prvi utisak bio bi istinit za tebe.

Isto važi za kontakte medju ljudima. Ubedjenje o nekoj osobi čini tu osobu takvom i takvom za tebe. Mnogo je nesredjenih odnosa medju ljudima upravo zbog pogrešne slike u sopstvenoj svesti. Razočarenja nastaju zbog rušenja lažne slike. Naravno, nova slika se neminovno ponovo uspostavlja, ali nema garancije da je i ta slika prava i realna. Čovekova sposobnost da prosudjuje upravo je dovela do pogrešnih uvida. Da bi se nešto procenilo, uvek se procenjuje u odnosu na nešto drugo. Procena ljudi se vrši uvek u odnosu na sebe, a kako da takva procena bude istinita kada čovek čak i sebe procenjuje lažno, zatvarajući oči pred sopstvenim osobinama?

Istina koju čovek predočava drugim ljudima u najboljem slučaju je bela laž. Dovoljno je ne izneti sve detalje o odredjenoj situaciji ili osobi, pa da slika koja se predstavlja bude lažna. Medjutim, pošto je čovečanstvo naučilo da tako komunicira medju sobom, obično nema problema. Ono što ljudi preziru su crne laži, koje se najčešće prezentiraju iz koristoljublja.

Svetska politika predstavlja idealnu pozornicu za prezentaciju laži. Mnoge profesije bazirane su na lažima, nećemo ih nabrajati da se ko od prozvanih ne bi osetio uvredjenim.

Znači laž je na neki način neophodna?

Na neki način jeste. Visoko znanje čoveka čija je svest na višoj ravni, običnom čoveku je neshvatljivo ili čak štetno. Čovek sa više ravni može da sakrije istinu od čoveka na nižoj ravni, ako proceni da je iznošenje takve istine opasno ili da će biti pogrešno shvaćena i preneta. Samo u tom slučaju, znači prilikom znatne razlike u nivou svesti, dozvoljena je laž kao prikrivanje istine. Izmedju dve osobe čija je svest na istoj ravni laž je besmislena. Kod dve osobe visoko razvijene svesti laž je besmislena, jer ono što je njima prioritetno je uzajamno pomaganje u daljem osvešćenju. Svaka laž samo pokazuje nedostatak zrelosti onoga koji laže.

Medju ljudima čija je svest na nižoj ravni, a upravo je tu idealna podloga za razvoj i rast laži, laž je takodje besmislena, samo to ljudi ne shvataju. U pitanju su i bele i crne laži. Kreiranje stvarnosti bazirano na lažima gradi jednu krhku konstrukciju, koja može da se održi samo zahvaljujući novim i novim lažima, ali uglavnom se brzo ruši. Neki modeli ponašanja, zasnovani na lažima u uzajamnom odnosu, stari su koliko i civilizacija i njihova konstrukcija je donekle stabilna, ukoliko se poštuju odredjene norme. Tipičan primer za to je preljuba. Ukoliko se ljubavnici diskretno ponašaju, lažući time kako medju njima nema ničega, okolina to prihvata i prevareni partner poslednji sazna za preljubu. Okolina, koja sve to zna, savršeno igra igru bele laži praveći se da ništa ne primećuje i da se ništa ne dešava.

Naravno, ovde je saznavanje istine veoma bolno. Poslovica kaže: Istina najviše boli. Zašto?

Ulaganje lične energije u lažnu sliku, a zatim njeno rušenje dovodi do bola. U pitanju je shvatanje besmislenosti puta kojim se do tada išlo, odnosno uzaludnog ulaganje energije. U slučaju rušenja idealne slike o braku i bračnom partneru, recimo, stvar je u rušenju lažnih odnosa i mogućnost za uspostavljanje pravog odnosa. To bi trebalo da bude početak puta osvešćenja i prave ljubavi. Medjutim takav par se najčešće razilazi, u pokušaju da sa novom osobom izgradi pravi odnos, ne shvatajući da nov odnos gradi na starim temeljima i da se suštinski ništa ne menja.

Rušenje lažne slike o sebi je još bolnije, mada se redje dogadja. Opet je u pitanju put povratka Čistoj svesti i rušenje lažne konstrukcije ličnosti. Poslovica koju si navela, odnosi se na sitne opaske o nečijim ličnim zabludama, a one se veoma često ne shvataju dobronamerno. Često i nisu dobronamerne, naročito ako su izrečene u svadji sa željom da se druga strana povredi.

Istina je neophodna u odnosu medju ljudima, jer dovodi do Čiste svesti i pravog i harmoničnog ispoljenja. Ali za istinu takve vrste potrebna je hrabrost, da bi se srušile postojeće norme ponašanja, kao i odgovornost za sopstvene postupke, ali ovoga puta odgovornost pred samim sobom, ne više pred drugima.

Mnoge religije navode Put Istine kao jedini pravi put. O čemu se zapravo, radi?

Oni su shvatili iluzornost pojavnog sveta i pokušavaju svojim sledbenicima da ukažu put kojim njihova svest treba da ide, da bi došlo do osvešćenja, prosvetljenja i slično. Svrha tog puta je ostvarenje generalne karme za čitavo čovečanstvo: osvešćenje sopstvene svesti, proživljavanje sopstvenog života savršeno svesno, ispoljavanje u svim mogućim vidovima.

Pojedinci su uspeli da dosegnu delić Apsolutne istine ličnom spoznajom, ali ta istina se ne može prevesti na običan jezik. Apsolutna istina je deo Neizrecivog i može se samo pojmiti Duhom. Svaki pokušaj iskazivanja verbalnim putem je njeno pretvaranje u laž. Isto kao pokušaj objašnjenja Boga. Jednostavno je Neizrecivo neizrecivo.

Može li čovečanstvo da dodje do istine?

Može i to će se desiti, ali tek pri kraju duhovne evolucije. Još mnogo vekova će živeti na sličan način, odnosno imaće slično vidjenje realnosti kao danas. Ipak, zahvaljujući pojedincima, koji svesno ubrzavaju duhovnu evoluciju, čovečanstvo se kreće napred, u smislu razvoja svesti. Proces ipak nije jednostavan, jer većina se odlično snalazi u postojećem stanju svesti, vešto manipulišući drugim ljudima. Takvi su često na moćnim položajima i igra svesti im savršeno odgovara. Oni unazadjuju duhovnu evoluciju, u izvesnom smislu, ali gledano sa aspekta večnosti, ta igra će ipak imati kraj.

Rekla bih da tajne ipak sadrže nešto magično u sebi. Činjenica koja je javno izneta gubi na značaju, ljubav izmedju muškarca i žene ima veće draži ako je tajna, poslovi koji se obavljaju “iza zatvorenih vrata” su najuspešniji. Šta to magično tajna nosi u sebi?

Tajnošću se stvara zatvoreni krug, da se tako izrazim, koji formiraju učesnici u tajnom procesu. Krug, kao zatvorena forma, ograničava protok energije samo unutar njega, a dodavanjem energije, koja se tom prilikom ne rasipa, stvara se mogućnost koncentracije energije i njena materijalizacija u izvesnom vidu. Tu je razlika izmedju sakralnog i profanog. Sakralne - svete stvari dostupne su samo malobrojnim posvećenicima i za njihovo razumevanje neophodan je visoko istrenirani razum, koji je uz to elastičan i sposoban da primi nepojmljivo. Profane stvari, s druge strane, dostupne su masi tj. svima i koriste se površno, često bez ikakvog razumevanja. Religiozni rituali koje obavlja masa vernika, imaju snagu i svrhu samo kada su ujedinjeni, odnosno kada se obavljaju odredjenog dana. I bez obzira na nerazumevanje učesnika, tom prilikom stvara se odredjeni energetski koncentrat, koji može da posluži u više svrhe. Otuda zabrana proricanja u dane verskih praznika.

Tajnost u odnosima, koje si pomenula, utiče na stvaranje energetskog jezgra izmedju učesnika. Svako otvaranje prema svetu, znači odliv energije i samim tim slabljenje veza medju njima.

Ova vrsta svete tajne nema suštinske veze sa tajnom kao nepoznatim znanjem, odnosno tajnom kao prikrivanjem istine. I medju tajnama postoje razlike, a ovo je dokaz koliko je jezik neadekvatan da izrazi suštinu stvari.

Osnovni magijski aksiom je: hteti smeti znati i ćutati. Sada mi je jasno zašto je ćutanje neophodno.

Neophodno je i zbog još jednog razloga: reč je prelazni oblik stvaranja, prelazni oblik izmedju energije i materije. Reč nastaje na Mentalnom planu, kao ideja oblikuje se na Astralnom planu kao forma, a realizuje se na Materijalnom planu, medjutim, u dvojakom vidu: ili kao izgovorena reč ili kao materijalni produkt. Velike ideje mogu da se realizuju samo ako se njihova transformacija dovede do kraja. Ukoliko se o njoj govori, ona gubi na snazi, jer reči joj oduzimaju energiju koja je neophodna za materijalizaciju. 

Razgovor o ideji, koja treba da se realizuje, dozvoljen je samo medju učesnicima energetskog jezgra. U već uspostavljenom zatvorenom krugu reči samo pojačavaju delovanje energije, pojačavaju njenu koncentraciju, a iznošenje novih ideja u vezi plana omogućava sklapanje jasnije slike, ali ponavljam, tajnost je veoma bitna svo vreme trajanja procesa. Dragocenosti se plasiraju samo u ograničenim količinama, upravo tu leži njihova moć. Rasipanje dijamanata čini ih običnim staklenim kamenčićima.



Znanje


Znanje je svest čoveka odvojilo od svesti životinje. Kako je čovek došao do logike, obzirom da je jedino ispoljeno biće koje logički zaključuje?

Logika je viši produkt Čiste svesti. Jednostavnim posmatranjem okoline, radi zadovoljenja radoznalosti, čovek je uočio razliku u ispoljenjima kao i izvesnu pravilnost koja se ponavlja. Formiranjem jednostavnog obrasca koji se ponavlja i njegovim pamćenjem, došlo se do logike. Ako je ispoljenje A jednako ispoljenju B, a ovo jednako ispoljenju C, onda je ispoljenje A jednako ispoljenju C. Razvojem logike čovek je došao do znanja.

Upravo je znanje ono što čoveka odvaja od životinja. Radoznalost je odlika svih ispoljenih formi, a najjasnije se vidi kod viših sisara. Radoznalost udružena sa logikom predstavlja znanje.

Šta prema tome predstavlja glupost?

Glupost nije ništa drugo do ugušena radoznalost. Glupost takodje predstavlja ne-svesno ograničavanje sopstvenog ispoljenja, koje zatim predje u naviku. Glup čovek lako može da postane pametan, samo treba da se seti da to može.

Šta znanje predstavlja suštinski?

Po svojoj suštini, znanje je jedan od vidova modifikovanog ispoljenja dveju sila. Znanje je centrifugalno, odnosno materijalno ispoljenje, Centripetalne tj. duhovne sile, ali na nematerijalnoj ravni. Znanje samo po sebi ne predstavlja oblik, ali potreban mu je oblik, da bi se izrazilo. Znanje predstavlja primarno ispoljenje svesti, svest koja je svesna ZNA da je svesna. Dalje, znanje predstavlja spoznaju svesti o sopstvenosti, sopstvenom ispoljenju i sopstvenom okruženju, poznavanje suštine svega ispoljenog, sopstvene svrhe, početka i kraja. To je Univerzalno, Kosmičko znanje. Možemo mu dati atribut Božanskog znanja, da bi smo pojam približili logici ljudske svesti. To Univerzalno, sveprožimajuće znanje dostupno je svima i koliko će ko uzeti iz tog neiscrpnog izvora, zavisi samo od nivoa njegove moći, odnosno nivoa njegove svesti. Okean je beskrajan, a količina vode koja se iz njega zahvata ograničena je jedino posudom kojom se ta voda zahvata.

Gurdjijev tvrdi da je količina znanja koja je čoveku na raspolaganju veoma mala i da samo odabrani pojedinci mogu da ga prikupe. Šta reći o tome?

Postavka Gurdjijeva je samo svrsishodna, ali ne i tačna. Svrsishodna je u tom smislu, da bi se učenici potrudili da steknu što više znanja. Da im je rekao da je znanje dostupno na svakom koraku, niko se ne bi potrudio da ga stekne. Isto kao što ljudima nije rečeno tačno vreme smrti, jer u tom slučaju život bi pretvorili u čekanje smrti umesto da žive.

Očigledno je da je potrebno uložiti trud u sticanje znanja, često veoma veliki trud. Zašto je to tako?

Za sticanje znanja u suštini uopšte nije potreban trud, kao što ni za disanje ne treba uložiti preveliki trud. Stvar sama po sebi teče glatko i jednostavno. Medjutim, ovo važi za Apsolutnu svest, koju čovek ipak nema. Trud koji se ulaže zahteva logika. Način na koji čovek stiče znanje u uobičajenom vidu je na bazi logike, odnosno poredjenja sličnih ili istovetnih ispoljenja. Univerzalno znanje podeljeno je u dve struje: Naučno i Gnostičko.

Naučno znanje je znanje apsolutno podredjeno logičnom načinu razmišljanja. Temelji takvog znanja zasnovani su na mehanički usvojenim činjenicama, na osnovu kojih se, na bazi poredjenja i dokazivanja, dolazi do novog znanja. Za usvajanje ovakvog znanja potreban je zaista veliki trud, jer pamćenje odredjenih činjenica predstavlja akumuliranje lične energije u pamćenje i njihovu mehaničku klasifikaciju. Logika kojom su te činjenice povezane takodje je mehanička, jer često je takvo znanje suštinski daleko od stvarnog razumevanja. Zbog toga se ovakvo znanje teško usvaja, ali lako gubi, lako se zaboravlja, jer predstavlja nasilni vid ispoljenja lične energije, odnosno lične svesti. One oblasti koje su čoveku bliske i koje ga zaista interesuju usvajaju se i pamte veoma lako. Tu je u pitanju volja za učenjem, iskazana u vidu interesovanja za odredjenu materiju. Tako iskazana volja usmerava ličnu energiju u pravcu pamćenja činjenica, i mada se čitav proces obavlja mehanički, proces učenja je lak. Ne treba da te brine ovo mehanički, jer čovek mnogo toga mehanički obavlja da bi mogao normalno da funkcioniše. Uzmimo hodanje kao prost primer. Kada bi čovek za svaki korak koji napravi morao da uloži volju, kretanje bi mu oduzelo veliku količinu energije i on ne bi mogao istovremeno da čini ništa drugo. Mehaničko usvajanje logičkih činjenica i njihova praktična primena u radu, omogućava ličnoj energiji da se, za vreme činjenja odredjene radnje, troši mala količina energije, ostatak lične energije tako može da se upotrebi u nova ispoljenja ili učenje novih stvari. Kada ti ne bi mehanički pisala, ne bi ni mogla da pratiš i zapisuješ tok svojih misli koje u ovom trenutku predstavljaju moj glas. Vidiš da je to dobro uredjeno.

Mehaničko usvajanje novog, logičkog znanja, materije koja ne interesuje čoveka, zahteva ulaganje veće količine energije i zbog toga učenje suvoparnih činjenica iziskuje trud. Ovo naravno ne znači da je nauka, odnosno logika pogrešna stvar, naprotiv. Nauka je poboljšala kvalitet materijalnog življenja čoveka, ostavivši mu na raspolaganje mnogo više vremena za ispoljenje u drugim vidovima. Ono što je kod nauke loše je prisilno učenje naučnih činjenica u sistemu školovanja. Škola treba da uči mladog čoveka samo ono što ga zaista interesuje, jer tu može dati maksimum. Budućem pravniku nije potrebna viša matematika recimo. Primeri su brojni.

Drugo, ni logika nije pogrešna stvar, jer prvenstveno predstavlja odvajanje svesti, odnosno stepen razvoja svesti ispred svesti životinje. Dalje, logikom su takodje neki životni principi mehanizovani i samim tim je čovekovo ispoljenje olakšano u nekim uobičajenim stvarima. Opet, ostavljeno mu je više vremena da svoju svest ispolji na nov način.

Ovo bi bilo o teškoći sticanja znanja. Predjimo na drugu vrstu znanja na Gnostičko znanje.
Gnostičko znanje po svojoj suštini predstavlja Univerzalno ili Božansko znanje. To je pravo ili primarno znanje i dostupno je svima koji su spremni da ga prihvate. Kao što rekosmo na početku, količina tog znanja koje može da se prihvati ograničena je jedino čovekovom svešću, kao ograničenom “posudom”. Znati, u gnostičkom smislu, znači osetiti znanje svim svojim Bićem. I dok je Naučno znanje locirano u glavi, Gnostičko znanje je u celom telu, odnosno Duhu. Ne postoji centar za prikupljanje, odnosno, akumuliranje Gnostičkog znanja, zovimo ga samo Znanje. Ovo znanje se ne zadržava nigde, već je sveprisutno. Kao vazduh koji svi udišemo, zadržimo kratko u plućima i izdahnemo. Kontakt sa Znanjem je lak i jednostavan, ono ne zahteva akumuliranje, jer je uvek na dohvatu. Tačnije, ovo znanje se ne pamti, mada se po želji neki njegovi delovi mogu akumulirati. Ipak, za onog koji ima kontakt sa Znanjem, takvo akumuliranje nije potrebno. Zašto bi neko pored izvora čuvao i kofu vode?

Kako stupiti u kotakt sa Znanjem?

Proširenjem svesti, a to je moguće samoposmatranjem. Kada svest spozna sopstveno postojanje, kada ZNA za sebe, onda joj je moguće i da razume sopstvenu funkciju, a to je ispoljenje u svim pravcima. Mogli bi smo reći da je samospoznaja trenutak prosvetljenja ili budjenja, osvešćivanje sopstvene svesti. To je trenutak razlikovanja i upravo on čini pojedinačnu svest. Sledeći stepen je spoznaja da ta lična svest, kako je bivala doživljena, predstavlja deo Apsolutne svesti.

Zašto je čoveku potrebno prosvetljenje ili budjenje. Zar on nije već vrhunski oblik ispoljene svesti?

Čovečanstvo je vekovima u prelaznoj fazi, od svesti životinje do Apsolutne svesti. Čovekova svest predstavlja onaj poslednji stepenik ka Apsolutnom. To što ima svest čoveka samo mu daje mogućnost da dostigne Apsolutnu svest, ali prethodno mora da je ispolji u svim mogućim vidovima, da njome obogati sve svetove koji čine, svi zajedno, Apsolutno. Da ne bude zabune, dosta sam govorio o Apsolutnom ne objasnivši ga. Apsolutno predstavlja sva moguća ispoljenja svesti u beskonačnim varijacijama. Neispoljeno i Apsolutno su dve strane iste medalje, i jedno i drugo predstavljaju Univerzalnu svest, koja iz Neispoljenog prelazi put ispoljenja, preko svih svetova koji predstavljaju Apsolutno. Inače, Apsolutno nije neko odredjeno mesto prema kojemu se svest kreće, kao prema odredjenom cilju. Konačno spajanje sa Apsolutnim, znači pretapanje lične svesti u Svest.

Vratimo se čovekovoj svesti. Čovekova svest predstavlja zbir svih prethodnih stepena ispoljavanja svesti. Čovek je cilj Neispoljenom, odnosno poslednja etapa. Čovek u sebi ima uspavanu svest minerala, preko svesti biljaka, insekata, životinja. Svi napred pobrojani imaju svest, ali je nisu svesni, niti imaju mogućnost da je postanu svesni. Čovek je jedini koji ovu mogućnost ima, ali je izuzetno mali broj pojedinaca spozna i iskoristi. Čovekova svest takodje mora da prodje odredjene stepene ispoljenja, odnosno postupnog osvešćenja, kao što je Univerzalna svest morala da prodje put od minerala do čoveka, kao put ispoljenja na planu materije. Tek potpunim osvešćenjem svojih ispoljenja ili uloga, a to su karmički zadaci, čovek može da doživi potpuno probudjenje. Medjutim jedno prosvetljenje ili budjenje nije dovoljno, čovek mora neprestano da teži ka konačnom probudjenju. Pitaš se zašto, a nemaš prosto vremena da zapišeš pitanje. Seti se osnovnih sila ispoljenja. Na probudjenje deluje Centripetalna sila. Ona oduhovljuje materiju, daje joj svest i vodi je budjenjem u sledeći oblik ispoljenja: minerale, biljke ... Centrifugalna sila im daje materijalni oblik ispoljenja i zadržava svest u tom obliku. Možemo reći, mada definicija nije tačna, da Centripetalna sila deluje pozitivno, a Centrifugalna negativno. Definicija nije tačna ako pozitivno i negativno označimo kao dobro i loše. 

Ovo je delovanje na evolutivnom toku svesti. Na involutivnom je stvar obrnuta Centripetalna sila deluje negativno, a Centrifugalna pozitivno. Involutivni tok predstavlja materijalizaciju svesti, preko Andjela, Arhandjela, Demona i čitave plejade nematerijalnih bića, koja predstavljaju ispoljenje Univerzalne svesti. Ispoljenja svesti kroz nematerijalna bića su bezbrojna, kao i ispoljenja materijalnih bića, uostalom.

Kao što rekoh, na probudjenje deluje Centripetalna sila i trenutkom osvešćenja ona postaje dominantna što istovremeno, zbog neravnoteže aktivira Centrifugalnu silu koja teži da svest vrati u materijalno ispoljenje. Zbog toga je na putu osvešćenja potrebno svesno praviti balanse izmedju ovih dveju sila, da bi se probudjena svest zadržala na odredjenom nivou. Znači, pored svesnog aktiviranja Centripetalne sile, treba svesno aktivirati i Centrifugalnu silu. Dobar model za ispoljenje Centrifugalne sile, jer upravo ono pruža šablon za ispoljenje, je znanje, ali ovoga puta logičko znanje. Logičko znanje nije materija, ali za Centripetalnu silu, koja nema oblik ispoljenja, predstavlja dobru osnovu. Logičko znanje je centrifugalni oblik Centripetalne sile.

Takodje, šablonski usvojene mentalne vežbe, a njih takodje ima bezbroj, u zavisnosti od sistema ili religija, pružaju dobru osnovu za ispoljenje Centripetalne sile, te se probudjena svest može zadržati na odredjenom nivou. Medjutim, ponoviću opet, jedno jedino probudjenje nije dovoljno, ono samo predstavlja mogućnost da se svest uzdigne na viši nivo i tu zadrži, da bi se uzdizala dalje. Ovo su recimo “stepenice za nebo”.

Ponekad nije dovoljan jedan život, da bi se visoko probudjena svest osvestila u potpunosti. Svi veliki mistici obično su živeli nekoliko ljudskih života, sa visoko probudjenom svešću, pre nego što su postigli potpuno osvešćenje, odnosno mogućnost pretapanja u Apsolutnu svest.

Mnoge religije tvrde da je patnja neophodna za probudjenje svesti. Šta reći o tome?

Osvešćenje znači prepoznavanje sopstvenosti i ličnog puta ka izvršenju sopstvenog karmičkog zadatka, ali i spoznaja ispoljenja kroz sve naredne karmičke zadatke u aktuelnom životu. Patnja u ovom slučaju predstavlja neprihvatanje zadatka koji treba da se odradi, odnosno odbijanje novog izazova. Neophodna je na neki način, jer je pravi pokazatelj da je iskušenik na pravom putu. Ukoliko sva iskustva koja mu se nadju na putu prihvata lako i bezbrižno, to je sasvim siguran znak da nije na pravom putu ili da nije razumeo suštinu iskustva kroz koje treba da se ispolji. Naravno, u svom izvitoperenom vidu neke tradicije idu do mere fizičkog samomučenja radi prosvetljenja, što je suštinski besmisleno.

Iz, patnje se ipak nešto može naučiti.

Učenje kroz patnju je moguće, ali radi se samo o suštinskim spoznajama. Problemi koji se javljaju na Karmičkom putu u početku izazivaju patnju, dok se ne shvate i ne razreše, a razrešavanje donosi ne samo olakšanje, već i radost, ukoliko je spoznata suština problema, odnosno patnje.
Otkriće novog znanja kroz otvorenu svest takodje donosi radost, a da pre toga pitanje nije bilo postavljeno kao problem. Sticanje novog znanja kroz uvide donosi proširenje ličnog znanja, što istovremeno znači obogaćivanje lične svesti.

Vratimo se kontaktu sa Gnostičkim znanjem ili jednostavno Znanjem. Kažeš da je sveprisutno i da se lako uzima, ali kako?

Probudjenje svesti odvija se mimo ustaljenih šablona, koji su uslovljeni logikom. Logika je, pre probudjenja, predstavljala jedini oblik ispoljenja svesti kroz razum. Probudjenje je širi oblik svesti, a da pri tome logika ni malo ne trpi. Doduše, nepripremljena svest je zbunjena u prvi mah, pokušavajući da logikom objasni proces, što je nemoguće. Ovde u pomoć priskače znanje u vidu tudjeg objašnjenja, koju svest može mehanički da primi i eventualno razume. Razumevanjem stvara se osnova za sledeći stepen probudjenja.

Kada probudjeni pojedinac počne da proširuje svoju svest i uoči da svest nije samo razum, tada mu se pruža mogućnost stupanja u kontakt sa Znanjem. Intuicija predstavlja jedan deo kontakta za Znanjem, mada takav kontakt nije dovoljan. Intuicija se javlja u ne-voljnom bljesku, a kontakt sa Znanjem predstavlja akt volje, ali bez napora. Kazem: bez napora, jer volja aktivirana razumom predstavlja napor. Volja aktivirana svešću deluje bez napora.

Znači: proširenje svesti kroz njeno osvešćenje i samoposmatranje dovodi u direktnu vezu sa Znanjem. Takvo znanje je sveprisutno i ne zahteva napor. Ili što reče E.Levi: “Govoriti učeno o svim stvarima bez njihovog prethodnog poznavanja”.

Evo ti odgovora u širem vidu, zašto u povišenom stanju svesti nisi imala pitanja. I sada ih veoma malo imaš, dozvoljavaš da Znanje samo prodje kroz tebe i ne trudiš se da zapamtiš bilo šta. Trud zahteva ulaganje energije, a ona ti je potrebna za kontakt sa Znanjem.

Zašto mi treba povišena energija?

Obična - dnevna svest zahteva odredjenu količinu energije. Ta količina energije data je svakom čoveku i služi za dnevne aktivnosti. Proširenje svesti predstavlja proširenje osnove, odnosno proširena svest poseduje i zahteva više energije. Proširenom svešću dobija se i povišena svest, koja ima mnogo jači energetski naboj nego dnevna svest. Proširenom, odnosno višom svešću, ti pretapaš svoju svest u svest drugih svetova. Dnevna svest predstavlja zgusnuti oblik, viša svest je porozna, frekvencija se menja i daje ti mogućnost da uskladiš svoju frekvenciju sa frekvencijom odredjenog plana. Pri tome, ulazak u višu svest sa drugacijim vibracijama ne remeti frekvenciju dnevne svesti. Naravno, ukoliko je to čin volje. Nevoljne promene vibracija svesti već spadaju u šizofreniju i druga psihološka ispoljenja, pardon, oboljenja. Mala šala. Ludilo je takodje jedan od oblika ispoljene svesti, samo što ljudi takvo ispoljenje nisu prihvatili kao neophodno, pa te ljude zatvaraju u ludnice.

Kako je moguće kontaktirati Božanstva, Duhove sfera i slično, kada su oni ispoljenja involutivne faze?

Oni jesu ispoljenja involutivne faze i kao takva imaju odredjenu frekvenciju na kojoj obitavaju. Njihova karma, da tako kažem, predstavlja promenu frekvencije ka materiji. Njih je moguće kontaktirati samo uz uskladjivanje frekvencije sopstvene svesti sa njihovom. Da bi kontakt bio moguć, potrebno je dati im i materijalnu formu kroz koju mogu da se ispolje. To može biti sopstveno telo, što nije preporučljivo za onoga koji to čini ili materijalna forma u vidu odredjenog znaka ili predmeta, što opet nije dobro za njih. Zašto nije dobro, zato što se time remeti njihova evolucija. Stepeni ispoljenja nematerijalnih bića tačno su odredjeni, kao i stepeni ispoljenja materijalnih bića. Da li je Golemu bilo dobro kada je napravljen? Mineralima, odnosno zemlji dat je oblik čoveka i mogućnost da se kreće kao čovek, ali Golem nije mogao da postane čovek, jer preskočeni su mnogi stepeni evolucije.

U slučaju priziva inteligencija drugih sfera jedini bezbedan kontakt je ponuditi im odgovarajuću formu za trenutno ispoljenje, a zatim ih vratiti nazad. Prizivati ih treba samo u slučaju potrebe, sa adekvatnim znanjem i svrhom, nikako iz hira. Zato su spiritističke seanse opasne kada ih izvode neupućeni.

Opet smo odlutali sa osnovne teme, kao i obično. Putevi povratka Apsolutnom su bezbrojni, kroz religije, sekte, organizacije. Svi tvrde da poseduju pravo znanje, a “činjenice” koje oni navode često su u suprotnosti jedna s drugom, odnosno razlikuju se od sistema do sistema, od čoveka do čoveka. Postoji li objektivno znanje?

Već sam objasnio šta je Univerzalno znanje. Da bi se ispoljilo potrebna mu je odredjena forma. Uobičajena forma je kroz govor, koji je deo logike. Znači forma za ispoljenje Univerzalnog znanja je logika. Medjutim, logika često deluje pravolinijski, u odredjenom smeru, koji često ne mora da bude ispravan. Logika “zaboravlja” beskonačne varijacije ispoljenja svesti, jer ne shvata da je put kojim trenutno ide samo jedna od mogućnosti zaključivanja. Logiku takodje čini prethodno naučeno znanje, pa kada se Univerzalno znanje pretoči u šablon logike, tada se dobija odredjeno znanje koje se zatim prenosi dalje onima koji nisu u mogućnosti da sami stupe u kontakt sa Znanjem. Otuda razlike.

Razudjena, nešablonizirana logika, uočava se kod male dece, koja tek uče saznavanje sveta. Recimo, ono što je prljavo se opere da postane čišto. Mačke se ne ljube, jer su prljave. Mačka se opere, pa se može poljubiti. Poljubac je nežnost. Mačka voli nežnost. Mačka voli vodu. Ovo je dečja logika, savršeno ispravna, jer teče po ustaljenom modelu u ustaljenom pravcu. To što mačka ne voli vodu, to nije logično, jer sve ukazuje na to. To što mačka ne priznaje logiku, to već nikoga ne brine.

Ustaljeni pravac logike, koji u stvari čini sliku sveta civilizovanog čoveka, uči se odrastanjem. Jezik kojim se ljudi sporazumevaju zasnovan je na logici i takodje se uči.

I ko je onda u pravu?

Niko nije u pravu i svi su u pravu. Gnoza ne može da se iskaže rečima, ona se oseća celim bićem. Svaki pokušaj izražavanja Gnostičkog znanja verbalnim putem, znači njegovo šabloniziranje kroz govor i logiku. I eto mogućnosti greške. Neka je jedan filozof došao do pravog znanja, dovoljno je da upotrebi dvosmislenu reč, pa da bude pogrešno shvaćen. Neka njegov učenik prenese dalje to pogrešno shvatanje i već je nastupio haos.

Dalje, prepisivanjem knjiga, pre pojave štamparija, neka prepisivač za trenutak izgubi koncentraciju i pogrešno prepiše reč, već se stvara haos. A čovek je inače sklon da na svoj način tumači izloženo.

Dalje, prevodjenjem sa stranog jezika, neka prevodilac usled nepoznavanja materije u potpunosti, pogrešno prevede reč, opet je nastupio haos. Mogućnosti su brojne.

Kako onda znati u moru informacija koja je prava?

Jednostavno. Treba prepustiti unutrašnjem znanju da te vodi i prepozna šta je prava informacija u tekstu koji čitaš. Ili još bolje, stupiti u direktan kontakt sa Znanjem, onda je čitanje nepotrebno.


Razum

Ispostavlja se da je razum čovečanstvu doneo blagodet, ali i prokletstva. Šta možemo reći o tome?

U svojim preobražajima Univerzalna kosmička svest transformisala se od Neispoljenog, preko dve sile stvaranja i čitave plejade nematerijalnog i materijalnog ispoljenja, do čoveka kao vrhunskog oblika ispoljene svesti. Jedino čovek, na tom silaznom putu, ima svest koja je svesna sopstvenosti, svest nazvana razum. Medjutim, upravo ta “raskrsnica” dovodi do toga da, iako poseduje mogućnost spoznaje sopstvene svesti sopstvenim razumom, čovek to veoma često ne čini. Razum je upravo dat radi osvešćenja, odnosno razumevanja sopstvenosti i sopstvene odvojenosti kroz pripadanje ispoljenom.

Čista svest je rasuta, kao što se svetlost rasipa unaokolo osvetljavajući zemlju. U odnosu na Čistu svest, razum je kao laserski zrak. Ono što čoveka odvaja od životinje je upravo ta fokusirana svest, sposobna za koncentraciju i uočavanje sopstvenosti. Zadatak čoveka je da tu usko ograničenu oblast, koja izoštrava opažanje i iskustvo ispoljenog, proširi do Apsolutnog, ali sa identičnom oštrinom opažanja. Razum je taj organ svesti, disciplinovana svest, koji omogućava i zahteva apsolutno osvešćenje.

Čoveku je dat razum, ali vrlo često se dešava da razum koristi čoveka umesto obrnuto. Već je poznato da čovek koristi veoma mali deo potencijala mozga, kao fizičke - centrifugalne baze ispoljenja. A od tog malog dela izuzetno mali deo se koristi na pravi način.

Rekoh već da razum koristi čoveka umesto obrnuto. Svi znate da vam se u glavi odvija neprikidan dijalog sa samim sobom. U stvari razum neprekidno razgovara sa samim sobom, neprekidno objašnjavajući pojave koje ga okružuju, počevši od banalnosti kao: “ono je drvo” u trenutku kada ugledate drvo, pa do ponovnog preživljavanja malopredjašnjih ili davnih dogadjaja. Ovaj unutrašnji dijalog veoma je teško prekinuti. U nekim sistemima duhovnog razvoja mesecima, pa čak i godinama, trenira se zaustavljanje ovog unutrašnjeg dijaloga, radi mogućnosti prodora u višu svest. Običnom čoveku neizvodljivo je da unutrašnji dijalog prekine u trajanju od čak jednog minuta, da ne govorimo o stanju svesti u kome uopšte nema dijaloga sa sobom. 

Razum treba da služi kao posmatrač i analitičar, ne kao aktivni učesnik i gospodar procesa. Ova osnovna funkcija i dalje postoji, iako je u velikoj meri zanemarena i uvek se može aktivirati. Naravno, nedisciplinovanom razumu je u početku teško da preuzme ovu ulogu, ali dužim treningom, uz pomoć volje, stvar počinje da teče automatski.

Razum je, pored mišljenja, logike i komunikacije, prvenstveno doneo mogućnost učenja i svesnog napredovanja. Iskustva akumulirana u sećanja trebala bi suštinski da služe kao baza ispoljenog, a svest, sticanjem novih iskustava, kretala bi se napred. Razum služi samo za selekciju: novo - staro. Govor olakšava komunikaciju, povećavajući mogućnost za prenos informacija, a upravo je razum doneo govor.

Čovekov razum, kao raskrsnica Čiste svesti, doneo je svet ovakvim kakvim ga poznajete. Čovek upoznaje svet preko sopstvenog razuma, kao organa Čiste svesti i svet je sve ono što čoveka okružuje, ali onako kako ga odredjeni pojedinac doživljava. Svet je u stvari projekcija razumske svesti, koja usmerava ličnu energiju ka odredjenoj oblasti. Za biznismena svet je posao, telefoni, susretanja i zaradjivanje novca. Za sportistu, svet su treninzi, takmičenja, druženje i rivalstvo. Za domaćicu, svet je kuća, pranje i kuvanje, deca. Ovo je dobar primer kako Čista svest, prelomljena kroz prizmu razuma, doživljava svet kao sopstveno okruženje. Razum je dao govor kao mogućnost komunikacije medju ljudima, ali ih je istovremeno odvojio jedne od drugih. Domaćica i sportista mogu da žive u neposrednoj blizini, ali iako govore istim jezikom oni ne mogu da se razumeju medjusobno, jer različito se ispoljavaju. Razum je doneo nerazumevanje ljudima.

U suštini stvar je jednostavna kao i uvek. Svet je jednostavan, život je jednostavan. Zbog toga je razum sve iskomplikovao, da bi imao čime da se “zabavlja”. Čista svest je jednostavnost, nasuprot “zdravom razumu”, koji je svekomplikovanost. Varijacije ispoljenja, mogli bi smo da kažemo, mada je zaista besmisleno ponavljati iskustva koja su se jednom ispoljila, a čovek to neprekidno radi. Uvek je u potrazi za poznatim doživljajima: ljubav, zabava, radost, kao i patnja bes, žalost. Čovek se stalno vrti po istom krugu, smatrajući da se nekuda kreće. Jedino izvesno čemu se zaista kreće je smrt, a smrt niko ne želi. Čovek je beskonačnost sveo na pojam kruga kao beskonačno ponovljenog kretanja. Već time je suština beskonačnosti iskrivljena, jer krug je obod kružnice, koja je zatvoren prostor. Beskraj je otvoren i neograničen.

Primarna funkcija odvojenosti od okruženja data je zbog delovanja sopstvenosti i uočavanja sopstvene svesti. Medjutim, ta funkcija je deformisana upravo odvajanjem od sopstvenosti. Pogled uperen spolja trebalo je da bude refleksija medjutim, povratna reakcija je izostala i čovek je sav usmeren na sopstveno okruženje, umesto da mu okruženje služi kao ogledalo. Svest stiče iskustva u odnosu na druge ljude i zapravo je odnos izmedju dve osobe ono što čini život. Svest je jedna, čovek ima jednu svest, sopstvenu svest i ne postoji način da spozna tudju svest. Paradoksalno zvuči, ali milijarde ljudi na zemlji imaju samo jednu svest i ostali ljudi služe samo radi uspostavljanja i sticanja iskustva. Čoveku je data volja da uspostavi energetsku razmenu samo sa osobama koje sam odabere. Susret sa neharmoničnom osobom dao bi odbijanje, a razum bi registrovao to iskustvo kao neprijatno i ne bi ga ponavljao. Naravno, pod uslovom da Čista svest ima dominantnu ulogu.

Razum je centar svesti, a ego je centar razuma kao fokusirane Apsolutne svesti. Apsolutna svest nema ego. Dosezanje Apsoluta podrazumeva gubitak pojedinačnog, gubitak ega. Medjutim, on se ne može odstraniti na silu ili prevazići, što pokušavaju neke tradicije. Gubitak ega je stapanje sa Apsolutnim, a podrazumeva čistu svest, oslobodjenu lažnog ispoljenja. Kao i obično, čovečanstvo je suštinu ispoljenja Apsolutnog izvitoperilo i celu stvar postavilo naglavačke.

Razum je čoveku doneo govor, a govor je doneo laž.

Tačno, govor je doneo laž i jedino medju ljudima postoji laž. Opet je u pitanju samozaborav suštine. Na svim nivoima komunikacija se odvija na telepatskoj osnovi. Razmena informacija vrši se putem slika i emocija. Životinje se dodatno sporazumevaju ograničenim dijapazonom zvukova, a čovek ima govor. U pozadini govora i dalje postoji telepatija, jer da nije nje komunikacija bi bila aspolutno nemoguća, ali ta sekundarna funkcija je potisnuta i komunikacija govorom je postala primarna i skoro jedino moguća. Umesto da nadgradi telepatiju govorom, čovek je potisnuo telepatiju, a na prvo mesto stavio govor i eto kako je stvorena laž. Čovek samo sluša šta mu se govori, umesto da sluša i oseća istovremeno. Pogrešan prenos informacija doneo je nerazumevanje, a zatim i laž kao netačnu informaciju. Laž suštinski donosi pogrešno usmeravanje energije one osobe koja je prevarena. U početku je bila bitna samo lična korist, često je i danas je lična korist uzrok laži, a kasnije su laži postale barijera koja odvaja čoveka i od sopstvenosti i od drugog čoveka. Laž je toliko ukorenjena u čoveku, da on čak i ne može da spozna njenu bezmernost i ukorenjenost u sve pore ispoljenog.

Kako je uopšte došlo do pojave laži?

Prvobitna i primarna laž je način na koji čovek koristi razum, kao gospodara svesti, umesto kao slugu, što on suštinski jeste. Dalje, doživljaj sveta je čista projekcija razuma, doživljaj realnosti takodje. A najčešće je upravo taj doživljaj sveta koji te okružuje laž. Uzmi primer osobe koju poznaješ i koja živi u paklenim uslovima, na rubu egzistencije, a ubedjena je u to da je srećna i zadovoljna. Razbijati joj iluzije ne bi bilo besmisleno, ali to bi joj donelo veliki bol, jer morala bi da sruši čitavu konstrukciju sopstvenog života i započne iznova na pravim osnovama. Gradjenje novog života podrazumeva novo ulaganje energije, a pre svega očišćenje uprljane svesti, da bi se spoznala prava osnova za novi život. Inače, ova izjava može da se odnosi na veliki deo čovečanstva, čak možemo reći na celokupno čovečanstvo, jer broj osvešćenih pojedinaca je beznačajno mali u odnosu na čitavu populaciju. Laž je ona barijera koja čoveka odvaja od sopstvene Čiste svesti. A osnovni uzrok laži je disciplina. 

Disciplina predstavlja voljno usmerenje lične energije u odredjenom pravcu. Ona sprečava spontano ispoljenje Čiste svesti kroz iskustva koja su joj data, proglašavajući odredjena ispoljenja neprihvatljivim. Civilizacija proklamuje demokratiju kao potrebu za slobodnim izražavanjem i to je lepo kada bi bilo postavljeno na ispravnim osnovama. Demokratija disciplinovanog naroda - to je već istinski paradoks. Demokratija predstavlja slobodu, a disciplina je upravo ograničenje slobode i jedno s drugim je nespojivo, jer jedno isključuje drugo.

Kako je uopšte došlo do discipline, jer ona je očigledno koren? Zašto je bila potrebna ?

Disiplina, u suštinskom vidu, predstavlja voljno usmerenje svesti ili lične energije u odredjenom pravcu ispoljenja.

Disciplina razuma dovela je do lažne slike, sveta lažne slike sopstvenosti i laži uopšte. Naravno, to je jednostrana upotreba discipline, druga strana, ono pozitivno u svemu, je neophodnost discipline da bi uopšte došlo do spoznaje. Disciplina je voljno usmerenje razuma, njegovo fokusiranje na odredjenu oblast, radi spoznaje. Razum je disciplinovana Čista svest.

Čovek, kao vrhunsko ispoljenje Čiste svesti, u sebi nosi sve prethodne stepene ispoljenja, počevši od iskre Neispoljenog - volje. Čovek ima volju i upravo ona mu omogućava spoznaju i odabir odredjenih iskustava. Medjutim, čovečanstvo je još u fazi odojčeta, što se tiče korišćenja te iskonske volje koja mu je data. Ljudi volju koriste na način deteta koje se igra eksplozivom. Zato je svet ovakav kakav jeste.

Disciplina udružena sa voljom treba da da ispoljenje Čiste svesti kroz razum, kao orudje spoznaje Apsolutnog. Priča o detetu i eksplozivu se ponavlja i kada je disciplina u pitanju. Čovek je čoveku nametnuo disciplinu, vodjen nagonom čopora. Osećaj za teritoriju čopora doveo je do stvaranja država, a zatim i ratova. Ratovi su iziskivali upotrebu oružja, počev od kopalja i mačeva pa do nuklearnih bombi. Vojska, da bi uopšte postojala, zahteva strogu disciplinu i poštovanje volje vojskovodje.

A to još i nije najgora primena discipline. Mnogo suptilniju zamku donela je civilizacija primenom discipline na celokupno čovečanstvo, bilo običajima i tabuima, bilo zakonodavstvom. Čovek je ukalupljen normama, uzorom primernog gradjanina. Sve počinje još u kolevci, disciplina se sprovodi hranjenjem bebe u odredjeno vreme. Dete odlazi na spavanje u odredjeno vreme, da ne govorimo o sistemima školovanja, a naročito o normama življenja i ustaljenog životnog puta. Osobu koja se usudi da živi spontano, van civilizacijskih normi, svi jednoglasno osudjuju, proglašavajući je osobenjakom i uglavnom izbegavaju.

Oni koji su bar malo svesni i iskreni prema sebi takvim osobama zavide, ali retki su oni koji se usudjuju da protivreče nepisanom zakonu disciplinovane zajednice, gde ne postoji vrhovni zakonodavac. Zakonodavac je čitavo okruženje.

Disciplina razuma dovela je do iskrivljenog ispoljavanja Čiste svesti kroz ličnu svest i donela potrebu za lažima. To što je disciplina dovela do licemerja i čistih laži, u vidu obmane sagovornika, sa tim čovek može lako da izadje na kraj. Disciplinovana lična svest voljno se prepušta ustaljenim šablonima življenja, čak i ne znajući da postoje druge mogućnosti. Dete se od samog rodjenja uči disciplini, svako iskakanje iz šablona mirnog i pristojnog deteta drastično se kažnjava. Deca - ličnosti jake volje - odupiru se vaspitavanju, svesni duboko u sebi da takav put nije njihov. Takvi ispadi tolerišu se donekle, sve dok mališan koliko toliko sledi norme. Deca vrlo rano nauče da lažima izbegavaju disciplinu koliko mogu, a one neobuzdane, koji se nikako ne mire sa konvencijama, čekaju vaspitno popravni domovi i kriminal. Medjutim, ni kriminal nije rešenje, jer anti konvencije su još uvek konvencije. Medju pripadnicima odbeglih, nazvanih ološ ili slično, takodje postoje odredjene norme ponašanja, doduše drugačije od normi gradjanskog društva, ali još uvek su to norme, ponekad strožije od normi gradjanskog društva.

Civilizovanom čoveku laž je neophodna, kao nekakav ventil za ispoljenje van ustaljenog šablona. Čovek ima jedno lice, tačnije jednu ličnost za javnost, drugu za porodicu, treću za prijatelje, a suštinski su sve to lažna ispoljenja, jer ličnost je jedna i jedinstvena. Upleten u čitavu mrežu sopstvenih ličnosti, od kojih ni jedna nije suštinski čista, čovek često i ne zna ko je on sam. Obmanjujući druge o sebi, on najuspešnije obmanjuje sebe. Svaka od tih ličnosti zajedno čine JA, a svaka od njih sebe naziva JA čak i kada je u suprotnosti sa drugim sopstvenim JA. Sve te ličnosti nastale su vaspitanjem, lična svest se kroz razum uklopila u važeći šablon, u težnji da zadovolji očekivanja drugih: roditelja, prijatelja, čitavog društva.

Upravo u disciplinovanom ispoljenju lične svesti leži uzrok lažnog vidjenja sveta i sebe uopšte. Iskrivljeno ispoljenje svesti dovodi do odredjenog sputavanja energije, njenog blokiranja. Energija može neometano da se ispoljava samo kroz dozvoljene vidove, kao što je sport i eventualno kreativnost. Oni koji nemaju afiniteta prema sportu ili umetnosti, svoju ličnu energiju uglavnom blokiraju u ispoljavanju, blokirajući time i kanale za dovod energije. Blokiran dovod energije doveo je do skraćivanja životnog veka, što i nije tako strašno u odnosu na bolesti koje su se javile kao posledica takvog načina življenja. Da li se neko zapitao otkuda neprekidno radjanje neizlečivih bolesti? Rak je tipičan primer kako se blokirana energija materijalizuje kroz strano tkivo u organizmu, a u odmakloj fazi čovek vene i doslovce se smanjuje, jer potpuno prekida dotok vitalne energije. Za rak je pronadjen lek, a onda na scenu stupa AIDS, gubitak imuniteta, gubitak volje za životom. Kada i protiv ove bolesti bude pronadjen lek pojaviće se nove i nove bolesti, sve dok čovečanstvo ne shvati da je uzrok svih bolesti u njima samima, a ne u virusima i zagadjenoj životnoj okolini.

Znači li to da čovek treba da se odrekne discipline i usprotivi civilizacijskim normama koje su dovele do ovakvog sveta kakav je danas?

Naravno da ne treba. Svaka drastična promena uzrokuje jedino ispoljenje suprotnosti, promenu smera ali ne i promenu pravca. Već smo govorili o kriminalu kao pobuni protiv gradjanskog društva. Hipi pokret je pokušao nešto slično, ali na drugi način, medjutim i njihovo slobodno ponašanje ispoljavalo se kroz odredjeni šablon. Suštinski se nista nije promenilo, a ono što je bitno je promena načina ispoljavanja svesti.

Postoji li rešenje?

Naravno da postoji. Potrebno je vratiti se iskonskom, odnosno vratiti se sebi. Zadnjih decenija čovečanstvo počinje da uvidja suštinu problema, mada ne jasno, jer problem se posmatra razumom, a sam razum uveliko daje lažnu sliku. Psihoanaliza je dobar start, jer jedino rešenje za čoveka je samospoznaja. Kažem da je psihoanaliza dobar start, ali ne i dobar završetak. Čovek ne može da spozna sopstvenost samo uvidom u zaboravljene ili potisnute traume, a naročito ne okrivljavanjem roditelja ili društva za sopstvene probleme. Osvešćenje trauma kroz njihovo ponovljeno proživljavanje oslobadja energiju zarobljenu u sećanju na njih. Što se tiče zaboravljenih trauma, tu je energija ne samo akumulirana, već se neprekidno nova energija koristi za očuvanje traume u zaboravu.

Čovek treba neprekidno da posmatra sebe, ne samo sopstveno sećanje na prošle dogadjaje, već i sopstvene reakcije na aktuelna zbivanja, upoznajući time sopstvenost. Sva ona JA ispoljenja treba shvatiti kao odvojenost i kao deo celine istovremeno. Niko od vas ne zahteva da se nepristojno ponašate na javnim mestima, jer time ne samo da kršite ličnu volju drugih ljudi, već ulazite u šablon anarhije, a suština je upravo u oslobodjenju od šablona.

Posmatranjem sebe i sopstvenih reakcija, vrlo brzo dolazite do sopstvenih osobina koje ne volite i koje svim silama pokušavate da prikrijete ili promenite. Takvi pokušaji dovode do novog, bespotrebnog ulaganja energije. Prikrivanje osobine za koju smatrate da je neprihvatljiva, troši energiju na isti način na koji je troši potisnuta i zaboravljena trauma. Promena date osobine deluje kroz razumsku svest i opet je ispoljenje disciplinovano, odnosno lažno.

Jedina disciplina kojoj čovek može da se prepusti je odgovornost za sopstvene postupke i sebe uopšte. Spoznajom sopstvene suštine, kroz sopstvenu jedinstvenu ličnost, čovek dolazi do unutrašnje istine, a ona je ono što čovek zaista jeste. Čovek koji JESTE prihvata sebe onakvim kakav je i upravo to prihvatanje sopstvenosti dovodi do uravnoteženja. Mane prestaju da budu negativne crte ličnosti, pretvaraju se u osobine. Vrline isto tako. Razumevanjem sebe dolazi se do svog Unutrašnjeg bića, do čiste i jedinstvene ličnosti oslobodjene suprotnosti, a samim tim i konflikta, jer konflikt upravo dolazi iz suprotnosti. Takva ličnost, oslobodjena unutrašnjih barijera, može da doživi unutrašnje zadovoljstvo, koje dolazi iz osećaja harmonije. Sva potraga za zadovoljstvom suštinski potiče iz potrebe za unutrašnjom harmonijom, koju ni jedan vid zabave ne može da donese.

Čovek koji živi u skladu sa samim sobom, živi u skladu sa okolinom. Ljubav prema bližnjem ostvaruje se preko ljubavi prema sebi samom. Unutrašnja harmonija donosi razumevanje, ne samo sopstvenosti već i drugih ljudi sa kojima se dolazi u kontakt. Čista volja u ispoljenju donosi i visok moral, ali ne nametnut. Delovati u skladu sa sopstvenom voljom istovremeno znači poštovati tudju volju. U tom slučaju nema prisile za bilo šta, ali ni ljutnje ako se nešto ne dešava u skladu sa sopstvenim željama. Tek tada ljubav postaje neometana razmena energije i umesto bola doneće uživanje.

Duhovna evolucija čovečanstva kreće se upravo u ovom pravcu, ali još mnogo vekova će proći dok čitav ljudski rod udje u fazu istinskog humanizma i istinske čovečnosti.

Jedna lasta ne čini proleće, ali ga ipak nagoveštava. Nadam se da će ovaj tekst pobuditi još neku “lastu” da krene putem osvešćenja.


Surogati ispoljenja

Do sada smo govorili o tome čemu čovek treba da teži, ali nismo razjasnili osnovnu poziciju - odakle treba krenuti.

Da, govorili smo o tome da Čista svest, fokusirana razumom, teži da se ispolji u svim oblicima, radi sticanja iskustava i obogaćivanja Apsolutne svesti. U stvari, obogaćivanje lične svesti znači dosezanje Apsolutne svesti, jer Apsolutna svest već podrazumeva sve moguće oblike ispoljenja kroz razumsku svest.

Potencijal Apsolutnog svaki čovek nosi u sebi i svak je bar jednom u životu dosegao Apsolutno u čistom vidu. To je onaj trenutak kada čovek posmatra prirodu ili neku njenu pojavu. Kaže se da je bio zadivljen. U trenutku divljenja nestalo je čovekove pojedinačno izolovane svesti, čovek se celokupnim bićem pretapa u prirodu, zaboravivši pri tome na centar sopstvenosti zvan Ja. To je dosezanje Apsolutnog koje se dešava na tren, jer čovek i Neispoljeno i Apsolutno nosi u sebi.

Vodjen tom iskonskom potrebom čovek zaista teži da se ispolji u svim vidovima, a ono što uglavnom čini je ispoljenje u dozvoljenim vidovima. Moral je kategorija šabloniziranog ispoljenja i konstruisan je tako da njegovo kršenje dovodi do kršenja konstrukcije ličnosti, što se opet doživljava kao rušenje čitavog sveta i dovodi do osećaja bespomoćnosti, jer razum više nema formu za koju bi se držao. Obzirom da je slika sveta kreacija razuma i da su njena potpora upravo norme ponašanja, utisak da se svet ruši je ispravan. Ono što ljudima nije rečeno je da samo lažno može da se sruši, Čista svest se ne može uništiti. Doduše, ljudi su naslutili da je istina jedina prava vrednost, ali čak i sledbenici Puta istine teško shvataju suštinu Istine.

Sledbenici metafizičkih puteva će se već snaći, u skladu sa svojim sistemom. Šta je sa običnim ljudima, koji ipak čine većinu?

Običan čovek nosi u sebi potrebu da se ispoljava kroz sva moguća iskustva, a ta potreba iskazana je kroz radoznalost, koja i predstavlja potrebu za novim dogadjanjima. Okovan civilizacijskim normama i javnim moralom, čovek je ipak morao da pronadje adekvatne ventile za sopstveno ispoljenje, od kojih je većina sasvim prihvatljiva. Mada ima i nekih koji su proglašeni za poroke.

Sputan od malih nogu, mladi čovek prvi ventil za ispoljenje svesti nalazi u sanjarenju, odnosno maštanju. Poučeno slikama iz romana ili stripova, dete na krilima mašte doživljava sebe u raznim mogućim i nemogućim avanturama. Često baš tada počinje formiranje sekundarne note, ali mališana niko ne shvata ozbiljno.

Sa početkom puberteta, mladi čovek se sve više ispoljava na planu lične svesti i stiče lična iskustva tako da mašta, kao surogat ispoljenja, lagano prelazi u drugi plan. Postoje doduše, neki retki pojedinci koji ne prelaze ovu granicu i uplašeni od života nastavljaju sa sanjaranjem, umesto da se ispolje u ličnim iskustvima.

Snove modernog doba, kao izvanredne surogate ispoljenja, doneli su računari. U suštini veliki napredak civilizacije, računari su doneli silikonsku realnost u vidu video igara. Bezopasnim izlaganjem opasnostima, uz istovremeno apsolutno učešće svesti, video igre donose iskustvo akcije, uzbudjenja i straha zbog ishoda, zatim takmičarski duh i mogućnost prelaska u više nivoe. Suštinski video igre mogu da budu pozitivne, ako se tako shvate: kao bezopasno iskustvo straha, suočavanje sa nepoznatim, gde se jasno vidi da je nepoznato samo novo, a ne i neispoljeno. Najbitnija paralela, odnosno duhovna korist, je upravo prelazak na više nivoe igre, koji je analogan prelasku u više nivoe svesti. Video igre su jedan vid Znanja prikazan u nižem vidu. Medjutim, oni koji traže Znanje uglavnom smatraju igranje video igrica na računaru gubljenjem vremena, a onaj ostatak čovečanstva koji rado gubi vreme pored računara nije zainteresovan za proširenje svesti.

Računari su doneli i hakere, mlade ljude koji su opsednuti “stvaranjem uz pomoć reči”. Božanska uloga je neodoljiva i oni čitavo vreme posvećuju programiranju ili istraživanju programa koje su stvorili drugi hakeri. Ovde je ispoljenje usko ograničeno, jer takvi ljudi su apsolutno van običnog života i samim tim uskraćeni za neka uobičajena iskustva.

Ovo su bili ekstremni primeri. Veći deo čovečanstva, pod uticajem morala ili javnog mišljenja, ispoljava se na uobičajen način, naravno u velikoj meri sputan za odredjena ispoljenja. Sve potisnute želje, odnosno potrebe, odslikavaju se u snovima i ljudi često sanjaju zabranjene stvari. Mehanizam samoodbrane sistema ogleda se u iskrenom čudjenju: “Ne znam šta mi je bilo da to sanjam!” Vaspitanje u velikoj meri utiče na formiranje javne ličnosti, kojoj onda jedino polje snova ostaje kao mogućnost za ispoljenje. Žalostan je primer mladog čoveka, prepunog energije, kome nije dozvoljeno da tu energiju ispolji. Takve osobe uglavnom mnogo spavaju, što je istinski paradoks, jer spavanje upravo napaja energijom. Ovde se radi o čistoj inverziji. Sputavanjem ogromne lične energije ta ista energija troši se samo na potiskivanje i zato dolazi do manjka, odnosno pojačane potrebe za snom. Ne retko su takve osobe bolešljive, sa konstantnim lakim bolestima koje se brzo leče, ali i brzo reaktiviraju, jer energija traži ventil za ispoljenje.

Ulazak u rane srednje godine, već podrazumeva formiranje porodice i življenje ustaljenim životom gradjanskog društva. Surogat ispoljenja je opet dozvoljen, a to je življenje tudjeg života. Ljudi uglavnom žive život svog neposrednog okruženja, trudeći se pri tome da sakriju sopstveni život i evo stvaranja laži medju ljudima. “Prljav veš” se retko iznosi pred drugima, a akumulirano nezadovoljstvo dovodi do neuroza i depresija. Na scenu stupaju prijatelji i psihijatri, ali niko se ne usudjuje da postavi pravu dijagnozu: “pusti te besmislice i živi svoj život”, jer time bi prvo sebi trebali da upute tu poruku, da bi uopšte imali pravo da je saopšte bilo kome. Oni su dobar ventil, ali samo kada unutrašnji pritisak postane neizdrživ. Slično ekspres loncu.

Viši nivo surogata ispoljenja kroz tudje živote je čitanje knjiga i gledanje filmova. Prosečna domaćica uživa u sjaju i glamuru sapunskih opera, dok se intelektualka radije okreće dubokim tragedijama, gde jednim delom prepoznaje tragediju sopstvenog promašenog života. Medjutim, izuzetno malo je dela pisane i izgovorene reči gde glavni junak doživljava transformaciju i konačno slobodan počinje da živi svoj život. Kraj dela je uglavnom sličan njegovom sadržaju i sve podseća na psa koji juri sopstveni rep.

Onemogućen da živi sopstveni život, čovek se okreće poznatom. Ono što je nekada bilo sanjarenje i dešavalo se samo u mislima, sada postaje identifikacija i dogadja se samo na javi. Čovek se najčešće identifikuje sa radnim mestom, a naročito mu odredjeni položaj, koji zauzima, daje sigurnost i u privatnom životu. Ovo je još jedna dozvoljena kategorija, s tim što je mešanje suprotnih profesija zabranjeno. Ovaj tekst, kao deo metafizike, dozvoljen je jednom profesoru filozofije, ali tebi - knjigovodji - ovo ipak ne priliči. Ti to znaš i ovo namerno pominjemo, tek koliko da pokažemo ljudima da stvar može da bude drugačija.

Oni srećni ljudi, koji pronadju hobi koji ih zadovoljava, mogu da se ispoljavaju u tom pravcu, mada ne nalaze uvek na razumevanje okoline, ali i ovo je dozvoljen vid ispoljenja.

Identifikacija sa sportskim timom, u formi navijača, je možda najrasprostranjeniji vid ispoljenja. Identifikacija čak ide dotle da se mase sukobljenih navijača krvavo fizički obračunavaju medju sobom. Isto važi za pripadnike političkih, partija ili religija, čija se identifikacija u formi vere graniči sa fanatizmom. Ekstremni slučajevi se ili kažnjavaju od strane pravosudja ili takav čovek, vodjen unutrašnjom snagom, postaje vodja. Istorija je zabeležila odredjeni broj diktatora koji su fanatično sprovodili svoju volju, čak goneći ljude u smrt. Isto važi za verske vodje. Verovatno je svima poznat slučaj masovnog samoubistva vernika jedne sekte.

Ostatak čovečanstva, koji nema dozu fanatizma u sebi, ispoljava se kroz življenje života sopstvene dece, u formi brige o njima. Odvajanje dece od sebe, jer deca počinju svoj život i zasnivaju sopstvene porodice, doživljava se veoma teško, jer čitava konstrukcija života se ruši. Medjutim, dovoljno je sačekati nekoliko godina i unučići vraćaju na scenu stari šablon ispoljenja.

Jedan mali broj ljudi uživa u istorijskim ličnostima i diveći se njihovim delima ispoljavaju se uživljavanjem u mit o heroju.

Napomenuću još jednom da je sve napred pobrojano surogat ispoljenja lične svesti, donekle prihvatljiv za one sa naprednijom karmom, jer svest se delimično ispoljava kroz razne identifikacije. Takodje, uočavanje ličnih osobina u junaku filma ili knjige pomaže osvešćenju. Ne mogu da kažem da se treba apsolutno odreći civilizacijskih tekovina naprotiv, one ubrzavaju duhovnu evoluciju. Ono što je bitno je upravo osvešćenje i sagledavanje ispoljenog sveta sa odredjene distance, da bi se mogla uočiti sopstvena ličnost i odrediti sopstveni put, koji je pravi.

Pored prihvatljivih, tačnije rečeno civilizacijski dozvoljenih surogata ispoljenja lične svesti, postoje i neprihvatljivi, nazvani porok. Čovek koji se odaje poroku suštinski pokušava da pobegne od nezadovoljavajućeg življenja, ali na žalost, put koristi na pogrešan način i sa pogrešnim ciljem.

Poroci koje želim da pomenem su kocka s jedne, i alkohol i droga, s druge strane.

Kocka je u suštini potreba za doživljavanjem uzbudjenja, avanturizam sadržan u neizvesnosti ishoda. Kockar može da bude na pravom putu, samo treba da ga shvati.

Moram da se umešam. Kako porok može da bude pravi put?

Spoznajom suštine svaki put je pravi. Nema pogrešnog puta, ima samo pogrešnog cilja. Nastaviću sa kockanjem. Prvo, kockari imaju veoma razvijenu intuiciju, što je odlika viših stanja svesti. Dalje, maksimalnom koncentracijom, koja je neophodna ako se želi pobeda, postiže se usmerenje misli i aktiviranje Centripetalne sile. Sa istom predanošću vernik se obraća Bogu. Šta više, kockari su veoma često u predanoj molitvi da dobiju odredjene karte i slično, tako da kockarnice predstavljaju hramove vere, ali u drugom vidu. Aktiviranje Centripetalne sile dovodi do aktiviranja Centrifugalne sile istovremeno, koja se manifestuje kroz materijalni motiv, odnosno novčanu dobit. Kockanje je porok, jer je dejstvo involutivnog luka i spuštanje energije u materiju. Kao što rekoh, put je dobar, ali je cilj pogrešan. Jedino što treba uraditi u ovom slučaju je kockanje radi kockanja, a ne radi sticanja dobiti. Doduše, tada bi kockarnice gubile dobit, jer bili bi potrebni veoma mali ulozi, nešto kao članarina. Kada bi se ljudi kockali samo radi igre, ali sa istom predanošću, tada bi fokusiranom svešću postepeno ulazili u više sfere Duha, odnosno njihova svest menjala bi frekvenciju što bi dovodilo do dubljeg razumevanja. Vrati se i pročitaj onaj deo o smislu molitve u poglavlju “Religija”, pa će stvar biti mnogo jasnija.

Drugi poroci, koji direktno utiču na menjanje stanja svesti, su alkohol i droga. Pod uticajem alkohola tanje se barijere u svesti i čovek se neometano ispoljava, u zavisnosti od količine alkohola koju je uneo u sebe. Kada bi čovek koji pije posmatrao promene u svojoj svesti sa svakom sledećom čašom, to bi bio put očišćenja, samospoznaje i duhovnog napredovanja. Medjutim, najčešći je slučaj da se pije u društvu, uz muziku i tako je onemogućeno samoposmatranje, jer i druženje i muzika koja se sluša u takvim prilikama, zahtevaju komunikaciju sa drugima. Veoma je čest slučaj da pijana osoba tada ispoljava svoje potiskivane osobine koje, u akumuliranom vidu, često deluju groteksno.

Alkohol je opravdan samo u cilju postepene samospoznaje. U slučaju besciljnog konzumiranja samo dovodi do zavisnosti.

Isto važi i za drogu, koja čak mnogo lakše, ne tanji već ruši barijere u svesti, odnosno barijere lažnog ispoljenja. Laka droga je dovoljna za ciljnu samospoznaju, teške droge, već izazivaju halucinacije, od koji se uglavnom nema koristi.

Kako deluju droge?

Droga utiče na promenu frekvencije svesti i svojim dejstvom fiksira čovekovu svest na odredjenoj frekvenciji. Ukoliko čovek ima jaku volju i zna da upravlja sopstvenom svešću, tada može po želji da menja frekvencije i zadržava se po volji na odredjenom nivou. Droga je u prvi mah kao lift, a u drugom slučaju kao prevozno sredstvo, figurativno rečeno.

Upotreba droga ipak nije preporučljiva, uostalom prvobitna upotreba bila je rezervisana za vračeve, koji su uz pomoć nje stupali u direktan kontakt sa božanstvima ili za dovodjenje u trans učesnika rituala, koji su tako kolektivno primali poruke sa višeg nivoa. Za običnog čoveka droga je ipak opasna, jer ako krene putem samospoznaje suočiće se, nepripremljen, sa svim užasom potisnutih osobina, emocija i sećanja, a bez štita razuma, koji je potpuno odstranjen. Čovek je nemoćan pred Gorgonom, a ono što se okameni je želja da se postupak ponovi, bez obzira na posledice. Naravno, droga može da iznedri i prijatne osećaje i vizije, ali suštinski su takva ispoljenja besmislena, jer nemaju podlogu u konkretnom ispoljenju svesti.

Neki umetnici koristili su drogu za kontakt sa Inspiracijom i čak su uspevali da stvore prava umetnička dela, ali na kraju su ipak bivali savladani njenom razornom snagom koju nisu mogli da podnesu.

Ako se neko odluči da krene putem samospoznaje i ubrza duhovnu evoluciju ipak bi trebalo da se kloni droga, jer lift uvek može da se zaglavi ili otkači, stepenice su ipak bezbednije.

Najbolji i najefikasniji način je promena stanja svesti relaksacijom Duha. Meditacija je dobar način, ali samo kao polaz, ne kao krajnji i konačni cilj. Psihoanaliza je takodje dobar polaz. Dolaženje do sopstvene suštine, uz istovremeno jačanje volje, je spor ali siguran put.

Kako da čovek spozna sopstvenu suštinu i odvoji sebe od lažnih ispoljenja?

Nezadovoljstvo sobom je siguran znak, ne da nešto nije u redu, već da sve nije u redu. Čista svest šalje neprekidne poruke razumu da je na pogrešnom putu. Utapajući se u okolinu, ispoljavajući se kroz surogate, čovek pokušava da ispuni zadovoljstvom sopstvenu svest, bežeći ili u rad ili u zabavu. Kao nove varijacije ispoljenja to donekle okupira i na neko vreme zaista donosi zadovoljenje, ali na kratko. Nezadovoljstvo, koje je suštinsko, ipak ostaje. Jer kada čovek zadovolji potrebu za druženjem, ljubavlju i materijalnim dobrima, kada jednog trenutka shvati da ima sve što je želeo, a ipak nije suštinski zadovoljan, tek tada može da se okrene sebi kao jedinom pravom izvoru. Oni retki pojedinci razvijenijeg duha mogu, i pre nego što zadovolje sve uobičajene potrebe, da shvate da je izvor potreba u njima samima. Medjutim, bavljenje metafizikom, u svim njenim ispoljenim oblicima – joga, meditacija i razni psihički treninzi, ipak mogu da budu surogat ispoljenja. Čovek koji nije duhovno zreo, a bavi se nekom od metoda samorazvića, može to da čini iz dva razloga: iz pomodarstva, jer to je sada u trendu, ili kao beg od stvarnosti sa svom odgovornošću koju ona u sebi nosi.

Zanemarićemo ove poslednje, mada će se retko ko prepoznati u ovom opisu, upravo zbog sujete koja je štit lažnom ispoljenju. Govorićemo samo o onim ljudima koji su zaista spremni da krenu putem samospoznaje.

Kao što rekosmo, prvi siguran znak da nešto nije u redu je osećaj hroničnog nezadovoljstva, koji ni jedan vid zabave ne može da potisne. Osoba modernog doba u tom slučaju odlazi psihoanalitičaru ne bi li otkrila korene tog nezadovoljstva. Više puta sam ponovio da je psihoanaliza dobar start, ali ne i dobar završetak. U tretmanu, pričajući otvoreno o sebi, čovek prvi put stiče mogućnost da iskreno iznese neke svoje stavove i osobine, a da pri tome nema negodovanja od strane sagovornika. Osvešćenje traumatičnih doživljaja je poželjno, jer time se oslobadja energija akumulirana u sećanjima i istovremeno se oslobadjaju osećaji vezani za doživljaj kao što su bes, tuga i osećaj krivice. Medjutim, upravo ova restimulacija, koja je predstavljena kao krajnji i konačni cilj psihoanalize, predstavlja sporedan produkt. Pravi put je upravo u spoznaji sopstvene ličnosti.

Ukoliko je čovek zaista spreman da se uhvati u koštac sa samim sobom, psihoanalitičar mu nije potreban. Jedino što mu je potrebno je rešenost i disciplina da se istraje do kraja, a kao pomoć može da mu posluži knjiga iz oblasti popularne psihologije, kojih zaista ima dosta. Uz knjigu koja ga podstiče na razmišljanje, treba započeti sa analizom sopstvenih reakcija sa pitanjem: zašto reagujem na odredjeni način? Naravno, za samospoznaju potrebne su godine truda, preobražaj ne može da se dogodi preko noći, jer i lažno ispoljenje formirano je godinama unazad.

Ovo bi bio aktivni vid samospoznaje. Pasivni vid će nekima više odgovarati, naročito onim osobama koje su u svakodnevnom životu veoma aktivne. Samospoznaju u pasivnom vidu predstavlja meditacija. I ovde postoje mnoge škole meditacije kojima čovek može da se pridruži, ali nije neophodno. O meditacijama je napisano more knjiga ja ću ipak biti kratak.

Potrebno je izolovati se od buke i prisustva drugih ljudi. Za neke osobe je ovo veoma teško, ali za početni impuls je potrebno imati volju. Uz apsolutnu volju sve prepreke se povlače. Znači, potrebno je izolovati se od spoljašnjih uticaja, da bi se razum neometano okrenuo sebi. Poželjno je da to bude uvek isto mesto u istoj prostoriji, jer svaki novi detalj spoljašnjeg okruženja odvlači pažnju.

Namestite se udobno i potrudite se da činite što manje pokreta. U početku telo traži aktivnost i biće vam teško da se potpuno opustite, javiće se svrab ili bol zbog neudobnog polozaja, koji je pre samo par minuta bio dobar. Nema potrebe da se opirete, počešite se ili namestite udobnije. Sve su ovo samo početne smetnje, koje vremenom nestaju. Ono što je jedino bitno je volja da se proces nastavi.

Prepustite se sopstvenim mislima, ali ne kao onaj koji razmišlja, već kao posmatrač. Posmatrajte svoje misli kao da gledate film, recimo. Verovatno ćete prvo razmišljati o dnevnim aktivnostima proteklog dana, zatim o osobama koje ste sreli. Ako ste doživeli neku neprijatnost, sasvim sigurno će ona biti u fokusu. Nelagodne emocije su siguran znak da tu nešto nije kako treba i upravo njih treba analizirati. Pokušajte da pronadjete uzrok sopstvenoj nelagodnosti, ali ne tako što ćete odmah okriviti druge za vaš loš polozaj. Potražite sopstveno ponašanje koje je dovelo do odredjenog dogadjaja. Shvatanjem da je sukob podrazumevao i vas, spoznajom neke svoje osobine koja je dovela do sukoba doći ćete do razrešenja. 

Proces nije ni malo jednostavan, trud može da se uporedi sa Sizifovim, ali ipak je efikasan. Posle nekoliko meseci prakse počeće da se javljaju efekti. Vremenom ćete se toliko uvežbati da ćete, već u toku nekog dogadjanja shvatati vaše sopstveno učešće u eventualnom sukobu, kao i sopstveni motiv.

Suština svega je u razumevanju sopstvenosti. Svaki čovek je savršena svest, ali do nje treba doći trudom, jer civilizacija je tako napravljena da je samo slepa poslušnost poželjna, sa naglaskom na “slepa”. Nema potrebe za strahom da će osvešćeni ljudi razoriti civilizaciju. Civilizacija je duh čovečanstva, a osvešćeni ljudi razumevanjem će uspostaviti mnogo bolju civilizaciju. Da bi se do toga došlo potrebno je da svaki pojedinačni nosilac razuma - čovek - osvesti sopstvenu svest, a to se na prvom mestu postiže razumevanjem sebe, odnosno sopstvene ličnosti. Samo tako nastaje pravo zadovoljstvo.


Duhovna evolucija

Često pominješ duhovnu evoluciju čoveka i čovečanstva uopšte. Hajde da malo pojasnimo, šta je zapravo duhovna evolucija?

Duhovna evolucija je celokupan put razvoja svesti od Neispoljenog do Apsolutnog. O celokupnoj duhovnoj evoluciji možemo da govorimo samo u metaforama sve do ispoljenja svesti kroz čoveka, jer sve prethodno ispoljene faze nisu doslovce ono što mogu reći o njima. Mada ću se truditi da budem jasan.

Uzmimo termin “Kosmički prasak”, koji je manje - više blizak svima, da bi smo označili prvobitan trenutak ispoljenja Neispoljenog. Kosmički prasak u stvari predstavlja primarni impuls Neispoljenog, odnosno primarnu volju za ispoljenjem. U tom prasku prvobitno ispoljenje je volja, odnosno volja je dovela do prvobitnog ispoljenja. Istovremeno sa voljom nastale su i primarne sile: Centrifugalna i Centripetalna, koje su samim svojim postojanjem predstavljale Apsolutno u primarnom vidu. Ispoljenjem sila počelo je stvaranje svemira. Jedna sila stvarala je forme čiste energije, druga je te forme rastvarala i vraćala u prvobitni centar. Tako je začeto pulsirajuće - ciklično kretanje, gde je sve ispoljeno Apsolutno koje se vraća u Neispoljeno, odakle se ponovo ispoljava. 

Stvaranje formi od čiste energije, delovanjem dveju sila, bilo je moguće zbog stabilnog momenta sila, odnosno momenta uravnoteženja dejstva sila. Stvaranje prvobitne forme, čiji oblik daje Centrifugalna sila, stvorilo je neku vrstu gravitacije kao težnje za održanjem oblika i istovremeno privlačnu snagu kojom su se dve ispoljene forme spajale u treću, kao nov oblik. 

Ispoljenje sila podrazumeva kretanje, koje pak stvara oblik. Prvobitni oblik ispoljenja bio je moguć u najjednostavnijem obliku, a to je trougao kao površina sa najmanjim brojem strana. Najjednostavniji atom je atom vodonika, koji u sebi sadrži tri elementa: proton, neutron i elektron. Proton i neutron daju osnovicu trougla, a elektron je varijabilni vrh, koji je u neprekidnom kretanju, čime dvodimenzionalnu površinu pretvara u trodimenzionalnu. Dalje, proton je ispoljenje Centrifugalne sile, čineći centar materije, dok je elektron ispoljenje Centripetalne sile. Neutron je stabilni momenat koji drži dve sile u ravnoteži. Formiranje prvog oblika predstavlja formiranje primarnog atoma. Spajanje i multiplikacija primarnih atoma stvara složenije forme ispoljenja, bilo po obliku, bilo po gustini, u beskonačnim varijacijama.

Svest se na ovom nivou ispoljavala samo kao volja za postojanjem.

Uočavaš verovatno primarni faktor volje, o čemu sam često govorio. Neispoljeno se voljom ispoljava. Prvobitna materija postoji samo zahvaljujući volji za postojanjem, pa sve do čoveka koji voljom kreira sopstveno življenje.

Ravnoteža sila dovela je do težnje obe sile za neometanim ispoljenjem, pa kako je Centrifugalna sila stvorila materiju, tako je Centripetalna sila stvorila Duh, odnosno svest.

Daljom multiplikacijom materije, Centrifugalna sila činila je prevagu u svoju korist, čime je Centripetalna sila bivala aktivirana, stvarajući složenije oblike svesti. Proces možemo da postavimo i obrnutim redosledom, da je multiplikacija duha uzrokovala stvaranje složenije materije. Ono što je osnovno je stvarajuće - razarajuće ispoljenje, jer Centrifugalna sila od energije stvara materiju, uzimajući na neki način energiju Centripetalnoj sili koja stvara duh i obrnuto. Obe sile deluju istovremeno, tako da duh predstavlja Centrifugalnu ravan za ispoljenje Centripetalne sile, iako je po svojoj prirodi nematerijalan. Takodje, znanje uokvireno razumom predstavlja Centrifugalnu osnovu za ispoljenje Univerzalnog znanja, tako da razumsko znanje predstavlja Centrifugalnu bazu za Centripetalnu silu, iako se radi o nematerijalnim ispoljenjima. Materijalno ispoljenje Centrifugalne ravni, kada je znanje u pitanju, predstavlja mozak, kao fizički nosilac razuma koji je nematerijalan.

Gravitacija koju su obrazovale dve sile, radi održavanja forme na Centrifugalnom planu, donela je spajanje materije, a na Centripetalnom planu spajanje Duha. U oba slučaja sila koja teži spajanju identična je sa pojmom ljubavi. O tome smo već govorili ranije. Centripetalna sila, koja teži da materiju pretvori u svest kao i da svest vrati u Neispoljeno, znači anti-gravitacija, predstavlja mržnju.

Čini mi se da si rekao da mržnja nije potrebna i da bi i bez nje bilo moguće postojanje ljubavi.

Tačno je to, ali govorili smo o ljubavi i odnosu medju ljudima. Mržnja kao neophodnost javlja se samo na višim planovima svesti i to ne kao potreba za razaranjem drugog čoveka, već kao potreba za odvajanjem duha od materije, odnosno odvajanja čovekove svesti od njegove telesnosti, od identifikacije sa sopstvenim telom.

Vratimo se ipak duhovnoj evoluciji mada je tvoj komentar bio na mestu.

Duhovna evolucija deli se, grubo rečeno, u dva pravca: involutivni i evolutivni luk, mada oba deluju istovremeno u svim oblicima ispoljene svesti. Involucija bi bila materijalizacija duha, a evolucija oduhovljenje materije. U stvaranju materije Centrifugalna sila deluje pozitivno, a Centripetalna negativno, odnosno za primarni atom evolucija je stvaranje forme uz pomoć Centrifugalne sile, a involucija je povratak u Neispoljeno pod dejstvom Centripetalne sile. Ovo istovremeno delovanje oba luka može se uočiti u svim ispoljenim formama.

Pominjao si “stanovnike” involutivnog luka.

Da, mada to nisu stanovnici u pravom smislu reči, već intenzitet delovanja svesti, gledano sa aspekta čoveka. Svest u svom razvoju predstavlja modifikacije ispoljene Centripetalne sile koja se centrifugalno ispoljava, ali na nematerijalnoj ravni - na planu Duha. Tako multiplikacija Primarne svesti dovodi do bezbroj različitih varijacija ispoljenja Duha. Na najnižem, odnosno najvišem planu ispoljenja - kod čoveka - multiplikovana svest predstavlja osobine jedne ličnosti. Na ovom nivou ispoljenje je jasno izdiferencirano, ali i u velikoj meri ublaženo u odnosu na primarno ispoljenje. Upravo to primarno ispoljenje, “zgušnjavanje” i uobličavanje svesti u odredjenu osobinu, na primarnom planu predstavlja delovanje Božanstava Arhandjela i slično.

Svest primarnog atoma može se predstaviti vrhovnim božanstvom, koje je stvaralac, a ima ih u svim mitologijama. Ta svest ili to božanstvo zove se Postojanje. Sledeće ispoljenje svesti su spajanje i razdvajanje, odnosno Ljubav i Mržnja. Suštinski nema podele na Bogove, Arhandjele i slično, jer sva ispoljenja su varijacije jedne svesti. Jedina razlika medju njima ogleda se u intenzitetu njihovog delovanja, gledano iz čovekovog ugla, jer čovek je taj koji je uspostavio hijerarhije božanskog, tako da u objektivnom smislu na involutivnom luku ne postoji izdvojeno postojanje Bogova, odnosno Arhandjela, odnosno Andjela i slično, ma šta religije govorile o tome. Uzmimo ljubav kao jednostavan primer. Ljubav je strast u kojoj dvoje izgaraju, ljubav je i voleti prijatelja, ljubav je voleti roditelje, ljubav je i osećati simpatiju prema nekome ili voleti svoj automobil. Sve su to različite manifestacije iste suštine, koje se medju sobom razlikuju jedino po intenzitetu.

Umeren doživljaj pripada po tome Andjeoskoj sferi, dublji prodor je pak rezervisan za Arhandjele i već ovde je nivo delovanja sile svesti prejak za čoveka. Direktan kontakt sa božanskim je skoro nemoguć, jer to znači kontaktirati silu svesti u primarnom vidu.

Demoni predstavljaju drugu stranu medalje iste suštine. Realno, takva ispoljenja svesti, kao negativan vid delovanja, ne postoje. Negativno kao loše, odnosno kao nepoželjno, klasifikovao je čovek. Ispoljenje demona predstavlja priziv jačeg delovanja sile svesti od strane nepripremljenog čoveka. Taj priziv ne mora uvek da bude nameran, intenziviranjem sopstvenih emocija menja se frekvencija lične svesti i tako dolazi do prodora u više sfere. Delovanje jačeg nivoa svesti, uslovno rečeno, deluje razarajuće na niži plan, pa se takav uticaj, obzirom da je vrlo neprijatan, naziva demonskim silama. Odbijanje takvog priziva, bilo da je namerno izazvan, bilo da je izazvan neznanjem, samo pojačava dejstvo.

A meni si rekao da je energetske larve lako oterati jednostavnim odbijanjem.

Energetske larve su lični misaoni produkti, lične emocije koje intenzivirane nose u sebi odredjenu svest, koju osećaš kao prisustvo strane svesti. Njih je jednostavno oterati, jer odbijanjem njihovog prisustva, ti u stvari eliminišeš sopstvene emocije koje su ih i kreirale. Ovo o čemu sam sada govorio je nešto drugo, mada ljudi često, usled ne poznavanja prirode nematerijalnog, energetske larve proglašavaju demonima, odnosno djavolima.

Otvaranje svesti prema višim planovima znači promenu frekvencije svesti. Prilikom predane molitve dogadja se isto, ali vernik ili češće monah, sa poverenjem se otvara, spreman da primi novo ispoljenje. On deluje centripetalno, nudeći svoj razum kao centrifugalnu bazu za ispoljenje kroz lično iskustvo. Prizivom, sila svesti se aktivira, težeći izvesnom prizemljenju. Prekidanjem procesa koji je u toku, odbijanjem, koje je vid mržnje, umesto centrifugalne baze deluje se centripetalno, što prizvanu silu, koja je inače centripetalna, samo pojačava. Minus i minus, matematički sabrano, daju veći minus.

Kako je uopšte moguće da čovek dodje u kontakt sa demonima, odnosno jakim silama, jer monaha je ipak vrlo malo u odnosu na čitavo čovečanstvo?

Pored predane molitve, koju sam pomenuo i gde je potreban istreniran duh, svako intenziviranje emocija može jednog trenutka da dovede do proboja granica razumske svesti. Uzmimo bes kao primer koji, kada je intenzivan, izaziva prekid logičnog razmišljanja i daje pojačanu energiju, koja se uglavnom razarajuće koristi. Svako takvo otvaranje svesti dovodi do njenog proširenja i ulivanja jače sile svesti u razum. Ono što sam govorio da je centrifugalna baza u stvari je “veličina” razuma koji može da primi uobičajen nivo energije. Da bi se baza razuma centrifugalno postavila potrebno je primiti ispoljenje bez opiranja. Zato se svim plahovitim osobama savetuje da “izbroje do deset”, a to vreme brojanja predstavlja vreme mirovanja uma, odnosno stvaranje centrifugalne baze. Ko uspe da napravi pauzu uočava da ga je bes prošao. Ko ne napravi pauzu, već se odupre takvom ispoljenju, u formi odupiranja osobi koja je izazvala reakciju besa, potpada pod delovanje jače sile, jače energije i čovekovo ponašanje postaje demonsko, razarajuće. Kao i uvek, recept je jednostavan.

A šta su, iz ovog ugla gledano, neorganska bića?

Neorganska bića su ispoljena svest u nematerijalnom vidu. Sa aspekta razvoja svesti analogna su čoveku. Odvajanje ispoljenja neorganskog bića u čoveka mitološki je predstavljeno isterivanjem Adama i Eve iz raja i oblačenje odela od kože. Neorganska bića imaju svoj svet, u koji čovek može da dospe tokom sna, jer njihov ispoljeni svet je nematerijalan i liči na Astralni plan, koji je takodje nematerijalan.

Šta odlučuje o materijalnom, odnosno nematerijalnom ispoljenju?

Volja svesti naravno, mada je čovek jedini koji ima mogućnost dosezanja Apsolutnog kroz materijalnu formu, mislim na telesnost. Tek čovek može materijom da dosegne Apsolutno i kao takav predstavlja vrhunac ispoljene svesti. Neorganska bića ipak predstavljaju ćorsokak u nekom vidu.

Kako to - dosegnuti materijom Apsolutno?

Čovek je svesna materija ili materijalizovana svest, u oba slučaja u najvišem vidu. Jedino je čovek svestan sopstvene svesti. Upravo osvešćena materija ima mogućnosti da započne novu evoluciju sa više ravni, gde je Centripetalna sila dominantna, odnosno pozitivno deluje. Naravno, fizička težina ili masa tela ovde je potpuno nebitna. Centrifugalnu ravan, kao bazu za prelaz na viši nivo, predstavlja razum, koji se proširuje znanjem. Za telo koje je Centrifugalno po prirodi, razum predstavlja Centripetalno ispoljenje. Na involutivnom luku Centripetalno ispoljenje težilo je Centrifugalnom, kao vrhuncu sopstvene evolucije, na evolutivnom luku Centrifugalno ispoljenje teži Centripetalnom, a čovek je “raskrsnica” sila, jer tek osvešćenjem svesti uključuje se božanski faktor: volja. Sve prethodno ispoljene Centrifugalne forme, od minerala do životinja nemaju svest o sopstvenom postojanju i njihova evolucija odvija se spontano, bez znanja i delovanja njihove volje. Sa čovekom je stvar drugačija, čovek ima mogućnost da sopstvenom voljom ubrza ili uspori sopstvenu evoluciju.

Duhovna evolucija čoveka predstavlja višu ravan ispoljenja svesti, pa iako evolutivni luk počinje sa mineralima, sva prethodna ispoljenja svesti, zaključno sa svešću životinja, za čoveka predstavlja involutivni luk. Primera radi, svako poistovećivanje sa svešću životinje predstavlja klasičnu degradaciju svesti i reći nekome da je životinja uvek predstavlja uvredu.

Čovek je raskrsnica, tačka koja završava jednu fazu ispoljenja svesti i započinje novu. Čista svest, ispoljavajući se kroz čoveka, započinje novu evoluciju koja se, kao i u prethodnim fazama ispoljenja, razvija postupno. Možemo reći po odredjenim ravnima.

Ciklus od sedam ravni aktuelan je za čitav ciklus razvoja svesti: Božanstva, Arhandjeli, Andjeli, minerali, biljke, životinje, čovek. Od toga svaka ravan u sebi sadrži sedam pod-ravni. Obzirom da se ispoljenje svake ravni drastično razlikuje od prethodnog, odnosno narednog ispoljenja, neizvodljiv je “skok” sa jedne ravni na drugu. Razlike izmedju ispoljenja susednih pod-ravni već su manje uočljive. Naravno, reč ravan treba shvatiti metaforički, tačnije matematički. Sve ravni i pod-ravni postoje istovremeno, ne ometajući jedna drugu, jer sve zajedno i čine Apsolutno u ispoljenju.

Čovek kao raskrsnica, istovremeni završetak i početak evolutivnog luka, takodje svoju duhovnu evoluciju izvršava po ravnima, kojih takodje ima sedam, od kojih svaka u sebi sadrži sedam pod-ravni, s tim što je sedma pod-ravan sedme ravni potpuno pretapanje u Apsolutno. 

Ovde ravni nisu omedjene jasnim granicama, pa je pravilo da čovekova svest obitava na nekoliko ravni istovremeno i tek uzdizanje na petu ravan omogućava oslobodjenje od prve ravni, ali nije obavezno.

Na najnižem nivou svesti, na prvoj ravni, čovek je identifikovan sa sopstvenim telom. Odavde polazi verovanje da je moguće “vaskrsenje u mesu”, jer za običnog čoveka osećaj sopstvenosti podrazumeva samo sopstveno telo. Svest je zarobljena u materiji, ali Duh - ili ona spontana evolucija u više ravni ispoljenja - oseća se sputano, a sputan duh dovodi do nezadovoljstva i potrebe razaranja uskih okvira razuma. Obzirom da je sve podredjeno volji, Duh ili Čista svest, pod uticajem razuma može da se potisne nazad. Svest, koja je čista energija obdarena voljom, potiskivanjem, se akumulira u telu i tako nagomilana izaziva bol ili bolest, o čemu smo naširoko govorili.

Sledeća ravan su ljudi razvijenijeg razuma, ljudi obdareni intelektom, koji bolje razumevaju sopstveno okruženje, ali koji takodjesmatraju da savršeno poznaju sebe, odnosno sopstvenu ličnost. Njihova duhovna evolucija se ovde i završava, jer ne shvataju da čine grešku u razumevanju. Ono što oni poznaju nije sopstvena ličnost, već samo potisnuti delovi ispoljenja, koji se drže pod kontrolom.

Svaka sledeća ravan sadrži onu prethodnu u sebi, ali prelazak na viši nivo ispoljenja ne podrazumeva apsolutno oslobadjanje od prethodne ravni, već njeno prevazilaženje. Tako, čovek druge ravni savršeno funkcioniše na obe ravni, ne uočavajući razliku medju njima. Čak više ravni mogu da deluju istovremeno, a tek visoko razvijena svest prevazilazi prvu ravan, identifikaciju sa sopstvenim telom.

Treća ravan predstavlja nadgradnju prethodne dve, pa tako inteligentan čovek počinje da koristi sopstveni intelekt u odredjenom pravcu, najčešće interesovanjem za neku oblast ili studiranjem neke oblasti. Ove osobe deklarišu se kao intelektualci smatrajući da više vrede od ostalih. Vrednost jeste uvećana, ali ne toliko da bi se previše razlikovali od većine. Uvećanje vrednosti je u tome što se, dugogodišnjim usvajanjem naučnog znanja, proširuje baza razuma, ali ona je ovde samo potencijal. Ono što generalno razlikuje ravni medju sobom je proširenje svesti i njeno obogaćivanje.

Vrhunac treće ravni i njen krajnji domet predstavljaju ljudi koji su svoj intelekt razvili do genijalnosti. Čak i ako se iskoristi, što nije uvek slučaj, genijalnost je ipak jednostrano usmerenje svesti na odredjenu oblast. Sa talentima se dogadja isto. Talentovani muzičar, na primer, najveći deo svoj života provodi vežbajući ili prezentirajući svoj talenat, tako da mu suštinski ostaje malo ili ni malo vremena za druga ispoljenja.

Ljudi četvrte ravni shvatili su jednim delom suštinu ravni na kojoj su i osećaju potrebu za prelaskom sa treće ravni na nešto više, ali uglavnom su zbunjeni. Spoznavši da ih sopstveno ispoljenje ne zadovoljava, oni osećaju tiho nezadovoljstvo u sebi i neodoljivu potrebu za ispoljenjem u novom vidu. Oni osećaju potrebu za “nečim”, ali često ne umeju da definišu šta im to nedostaje. Tek na ovoj ravni počinje svesna duhovna evolucija. Nezadovoljan sobom, čovek zapravo oseća nezadovoljstvo sopstvenog Duha. Depresije i neuroze su najčešći nazivi za unutrašnji nemir i potrebu za oslobadjanjem. Put za početak razrešenja je interesovanje za metafiziku, interesovanje za onostrano, van dometa uobičajene svesti. 

Peta ravan već donosi ozbiljno interesovanje za metafiziku i “nadprirodne pojave”, čovek počinje dublje da uočava suštinu materije i sam da uvidja neke skrivene medjusobne veze medju svim pojavama koje ga okružuju. Dubljim ulaženjem u suštinu života čovek se neosetno odvaja od ljudi sa treće i druge ravni, sve više se osećajući izdvojenim i usamljenim.

Ulaskom u neku organizaciju ili samostalnom praksom, čovek prelazi na šestu ravan. Svest se proširuje, počinje proces saznavanja sebe, saznavanja sopstvene svesti i raznolikosti njene frekvencije. Proširenjem svesti proširuje se razum, kao osnova za primanje novog znanja. Tek tada je čoveku moguće da dodje u kontakt sa Znanjem, lako kao što diše.

Sledeća ravan, sedma, rezervisana je za malobrojne pojedince. Na njoj se nalaze prosvetljeni pojedinci, koji u pravom kontaktu sa Znanjem, osvešćeni u velikoj meri, donose čovečanstvu nova učenja. Za novo znanje zainteresovani su samo ljudi od četvrte ravni pa na dalje, ostali to proglašavaju glupostima, jer njihova svest i nije u stanju da spozna visoku istinu. 

Sa ove ravni, potpunim osvešćenjem svesti kroz prizmu razuma, moguće je dosegnuti Apsolutno.

Prva, druga i treća ravan predstavljaju urodjene osobine i talente čoveka. Četvrta ravan je stvar ličnog izbora i na nju se može doći, ali i ne mora. Za sve naredne ravni potreban je trud i napredovanje je veoma sporo.

Da je napredovanje sporo to mi je poznato, ali nije mi jasno zašto je to tako.

Čovek, kao pojedinac, razvija svoju svest ubrzavajući duhovnu evoluciju, ali ubrzanjem sopstvene evolucije on daje doprinos evoluciji čitavog čovečanstva. Zadnjih sto godina, grubo rečeno, čovečanstvo prelazi na četvrtu ravan. Karakteristika prelaska su novi naučni pronalasci, koji omogućavaju lakše življenje svakom pojedincu, dajući mu više vremena da se bavi sobom i sopstvenošću. Zbog toga je prelazak od prve do treće ravni brz i relativno lak. Čitavo čovečanstvo je već prošlo kroz prethodne faze i put je prokrčen. Formiranje četvrte ravni je u toku. Trka za novim naučnim pronalascima trajaće još vekovima, ali ono što će čovečanstvo odvesti na petu ravan, kao svesno probudjenje Duha, je interesovanje za parapsihologiju i parapsihološke mogućnosti čoveka, kako se to inače naziva.

Neuroza, kao bolest modernog doba, postala je svakodnevnica većine ljudi i upravo će neuroza dovesti do progresivnijeg napretka, jer ljudi će sve više odgovore tražiti u nevidljivom delu života. Sedativi i barbiturati usporavaju proces, ali onaj ko se usudi da izdrži unutrašnji pritisak, na kraju će početi sa razumevanjem, odnosno proširenjem svesti.

Odlika kolektivne četvrte ravni je i prava poplava proroka i proricanja, od kojih su mnogi lažni. Pa, svaka druga domaćica u Srbiji ume da proriče buduća dogadjanja gledajući u razliveni talog kafe. Vidovnjaci, iscelitelji i proroci javno se reklamiraju, bioenergija i radiestezija su u trendu.

Sve ovo može da deluje smešno i naivno čoveku sa više ravni, ali to je ipak pravi početak novog puta. Dete koje uči da hoda napravi tek par samostalnih koraka, koji deluju smešno u odnosu na trčanje koje im sledi.

Vratimo se čoveku sedme ravni. Ako je čovek osvešćena materija koja teži Apsolutnom, može li čovek u svom materijalnom telu da dosegne Apsolutno?

U apsolutnom vidu ne može. Stapanje sa Apsolutnim podrazumeva postajanjem Čistom svešću, a Čista svest je energija. Da bi dosegao Apsolutno, čovek mora da se oslobodi svog fizičkog omotača. Jedino što čovek, kao telesno ispoljenje, može je da nasluti Apsolutno, spoznajući ga deo po deo, a to se dogadja upravo na način na koji smo govorili u celoj knjizi: osvešćenjem sopstvene svesti kroz sopstveno ispoljenje u svim mogućim iskustvima. Obogaćivanjem sopstvene svesti čovek se približava Apsolutnom.

Najiskrenije ti se zahvaljujem na učenju koje si mi dao.

Neka ovo ne bude učenje za neke druge ljude, pa čak ni za tebe. Učenje opet zahteva odredjeni šablon po kome se treba kretati. Poruka za sve vas bila bi: SPOZNAJTE SEBE I KRENITE SOPSTVENIM PUTEM, VAŠE UNUTRAŠNJE BIĆE ZNAĆE KUDA TREBA DA VAS VODI.