PISMO 01.07.2002. 8.34 PM (Čekajući povoljan vetar)

Onima koji ne umeju da rone važan je stil plivanja po površini. Oni se samo na površini prepoznaju i samo se stilskim plivačima dive, onima što dubinu mogu da spoznaju samo kroz lelujave i maglovite prizore dna, koje se ogleda kroz mnogo slojeva spoznaje.

Oni koji znaju da rone na površinu iznose divne školjke, prelepe korale i priče o bajkovitim predelima dna. A znam da će plivači ipak ukoriti ronioca kako je loše isplivao.


Moj "u protoku", prelistavam tvoje reči, kap po kap, tražeći slamku da se uhvatim za nju i dam komentar, međutim protičem zajedno sa tobom, slivam se ka istom izvoru. Svaka tvoja napisana reč utapa se u moju nerođenu misao i obogaćuje je nalaženjem smisla. Odgovori dolaze, a da nisu bila ni postavljena pitanja.

Kreativnost je potreba same duše da se ispolji u svojoj svetlosti.

Kreativna pobuna je ona silina kojom travka probija beton da bi se divila suncu. A kakvo je zadovoljstvo te travke kada ugleda svoju drugaricu da se takođe izborila za svoje mesto na ovoj zemlji. Sve je u divnom skladu i harmoniji sa sobom i okolinom, osim čoveka samog, koga taj prvi impuls otcepljenja od prirode vuče dalje, pa se on otcepljuje od drugih ljudi i na kraju od sebe samog. Kreativnost je ono što nas vraća iskonskom izvoru, harmoniji stvaranja i divljenju stvorenom.

Pokušavam da kažem nešto novo, ali znam da sam samo ponovila tvoje reči na svoj način. Osećam se potpuno smireno ovog trenutka, i sada sam u ravnoteži.

Pitanja ne naviru, odgovori se ne traže. Sve je tako kako jeste, sjajna harmonija svega ispoljenog. Jedino ovo pisanje (za čudo) iziskuje napor, jer nema eruptivne teme koja bi me navela da izlijem svoje reči u bujicu.

Ova ravnoteža koju sada osećam je odmor, predah za sledeći impuls stvaranja koji uvek počiva na temeljima starih verovanja.

Nemoj da se bojiš, nisam ja za ova stanja, vrlo brzo će me neki novi talas povesti na nova jedrenja misli. Čekam samo povoljan vetar.

Tvoja (harmonična)

Z.


No comments:

Post a Comment