PISMO 17.10.2002. 9.54 PM (Hod po žicama visokog napona)

Moj život je kao hod po žicama visokog napona. Iz vrtloga u vrtlog. Jednom sam napisala: "U vrtlogu nesnalaženja osluškujem svaki damar, tražeći izlaz iz ovog začaranog kruga". Krugovi su spirale, ako čovek zna da hoda pogleda uprtog naviše. U protivnom se neprekidno vrti po istom krugu, misleći da se nekuda kreće. A moje spirale su vodovi visokog električnog napona. Zato ja tako pažljivo postupam sa okruženjem u svoje življenje na dnevnoj svetlosti.

I tako hodam po žicama visokog napona, dok oko mene povremeno prskaju varnice. Ponekad dođe do kratkog spoja, nastupi čitav kolaps sistema, ali ja sam perpetuum mobile - funkcionišem bez prekida.




Nisam euforična, to su moja normalna stanja. Stanje mira, u kome sam bila, bilo mi je neobično, ali pošto sam se osećala dobro u njemu, nisam se trudila da ga remetim namernim reakcijama. Jednostavno sam pustila da se stvari odvijaju same po sebi.

To je bio period klijanja, čini mi se da sam već jednom pisala o tome. To je bilo vreme kada je seme ćutalo u zemlji, a želja za rađanjem vukla ga je naviše. Sada sam provirila sa jednim malim listićem, tek da omirišem okolinu. Još samo malo, pa ću grunuti prolećnim žarom i rascvetati se.

Verujem da nisi očekivao pismo, nisam ni ja.


Tvoja (tek na začetku euforije)

Z.

P.S. Zašto bih se bavila politikom, život mi je dovoljno zanimljiv!

PISMO 15.10.2002. 7.16 PM (Majka i Phallos)

Sinoć sam, u svom ovom jurcanju sa inspekcijama i u pokušaju da odradim obračune poreza, imala veoma dobar uvid o "demonima" koji vladaju nad nama. Sasvim slučajno sam povezala jedan deo teksta "Sedam propovedi mrtvima" od K.G.Junga sa situacijom u kojoj sam trenutno, odnosno razumela sam stanje svesti u kome sam.

Tekst "Sedam propovedi mrtvima" je relativno nepoznat jer Jung ga se kasnije odricao, zbog optužbi savremenika da je gnostik. Inače, sam tekst je pisan tokom tri noći u stanju relativnog transa, gde je on zapisivao, bez učešća svoje lične volje. Zbog toga ga se kasnije i odricao, želeći da ostane dosledan naučnik, koji do svojih uvida dolazi samo "dozvoljenim" načinima (a prema kriterijumima Posmatrača).

Ono o čemu sam želela da govorim nalazi se u "Petoj propovedi", a ja ću ti je prekucati celu i na kraju dati svoj kraći komentar, u čemu sam se ja to prepoznala.


"Peta propoved

Rugahu se i dovikivahu mrtvi: pouči nas, lažljivče, o crkvi i zajednici svetoj.

Svet bogova biva obelodanjen u duhovnosti i spolnosti. Nebeski se prikazuju duhovno a zemaljski spolno.

Duhovnost poima i obuhvata. Ona je ženskog lika, pa je stoga zovemo MATER COELESTIS, nebeska mati. Spolnost porađa i stvara. Ona je muškog lika, pa je stoga zovemo PHALLOS, zemaljski otac.

Spolnost muška više je zemaljska, spolnost ženska više je duhovna.

Duhovnost muška više je nebeska, teži ka višem.
Duhovnost ženska više je zemaljska, teži ka nižem.
Varljiva i đavolska je duhovnost muška što teži ka nižem.
Varljiva i đavolska je duhovnost ženska što teži ka višem.
Svakoj pripada njeno zasebno mesto.

Kad ne razdvajaju svoje duhovne puteve, čovek i žena uzajamno postaju đavoli, jer priroda kreature je u različitosti (Moja primedba: u prethodnim propovedima govori o prirodi "kreature", koja je različitost, nasuprot pojmu "pleroma" koja je punoća i praznina istovremeno, a svako definisanje plerome od nje stvara kreaturu, koja nije pleroma)

Spolnost muška ima svoj zemaljski tok, spolnost ženska - duhovni. Kad ne razlikuju svoju spolnost, čovek i žena uzajamno postaju đavoli.

Čovek saznaje o nižem, žena o višem.

Čovek se razlikuje i od duhovnosti i od spolnosti. Duhovnost naziva Majkom, i postavlja je između neba i zemlje. Spolnost naziva Phallosom i postavlja ga između sebe i zemlje. Majka i Phalos su nadljudski demoni što otkrivaju svet bogova. Oni su za nas delotvorniji od bogova zato što su tesno povezani s našom vlastitom prirodom. Ne razlikujući se od spolnosti i duhovnosti, i ne posmatrajući ih ujedno po višoj i nižoj prirodi, predaćete im se kao svojstva plerome. Duhovnost i spolnost nisu vaša svojstva, nisu stvari koje posedujete i zadržavate. Ali oni poseduju i zadržavaju vas; jer to su moćni demoni, božanske pojave i, stoga, stvari koje vas, bivstvujući u sebi, prevazilaze. Nijedan čovek nema duhovnost za sebe, niti spolnost za sebe. Ali podređen je zakonu duhovnosti i spolnosti.

Nijedan čovek, stoga, ne uzmiče ovim demonima. Posmatrajte ih kao demone i kao zajednički teret i opasnost, zajedničko breme što ga život za vama ostavlja. Život vam je tako i zajednički teret i opasnost, kao što su to i bogovi, a najpre - strašni Abraksas.

Čovek je slab, zbog toga je zajednica neophodna. Ako vaša zajednica nije pod znakom Majke, ona je pod znakom Phallosa. Nedostatak zajednice predstavlja patnju i slabost. Zajedništvo u svemu je bezobličnost i utapanje.

Različitost ka izdvojenosti vodi. Izdvojenost se suprotstavlja zajedništvu. Ali zajednica je potrebna zbog ljudske slabosti prema bogovima i demonima i njihovom nepokolebljivom zakonu. Ima, stoga, onoliko zajedništva koliko je radi bogova, a ne zarad ljudi potrebno. Bogovi vas sile na zajedništvo. Onoliko koliko vas sile, toliko je zajednica nužna, vise od toga je zlo.

Neka se u zajednici svaki čovek podvrgne drugima, pa će zajednica opstati; jer ona vam je potrebna.

U izdvojenosti jedan će čovek biti nadmoćan u odnosu na druge, kako bi svaki čovek mogao dospeti do samoga sebe i izbeći ropstvo.

U zajednici će biti uzdržanosti.
U izdvojenosti biće rasipništva.
Zajedništvo je dubina.
Izdvojenost je visina.
Prava mera zajednica pročišćava i čuva.
Prava mera odvojenosti pročišćava i uvećava.
Zajednica nam toplinu pruža, izdvojenost nam svetlost daje."





Tekst je prilično kontradiktoran, međutim upravo ta prividna kontradiktornost navodi na pokušaj dubljeg uranjanja u suštinu. Već sam jednom imala bljesak razumevanja, čak par meseci posle čitanja teksta, o demonima koji vladaju nama. Ovo je drugi bljesak uvida, a da tekst nisam čitala bar godinu ipo dana, a možda i više.
Sve je poteklo od pitanja kako je moguće da sam se preko noći odrekla zabava, alkohola i uživanja u svim manifestacijama čula. Kako to da sada, najednom, želim samo sebe i svoj mir, onda kada nisam potpuno predana svom poslu? Odgovor je stigao, ne tražen, jer ni pitanje nisam jasno postavila: promenio se Demon koji je vladao!

Demon Phallosa je aktivan, on traži pokret, zabavu, smeh. On je razuzdani nosilac aktivnog bivstva.

Demon Majke je pasivan, on traži mir, okrilje, udobnost. On je sveprisutni nosilac osnove samog života, on je taj koji brine i ugađa.

Aktivan vid Demona Majke je u neprekidnoj budnosti i pažnji za druge. On traži zajednicu, jer samo u zajednici postoji neko ko će biti njegova dopuna.

Pasivan vid Demona Phalossa je u neprekidnom primanju pažnje i brige. On traži zajednicu, jer samo u zajednici postoji neko ko će biti njegova dopuna.

Problem je u izdvojenosti. Ni Phallos ni Majka ne mogu bez zajednice, a ako je čovek izdvojen, onda on svojom izdvojenošću zapravo daje nadmoć jednom od demona, već koga svojevoljno izabere.

Mnogo godina sam bila izdvojena, brinući se (skoro) samo o sebi. Tada je vladao Demon Phallosa. Sada sam počela da brinem o drugima, jer priroda posla mi je takva. Sada vlada Demon Majke.

Zato više nemam potrebu za zabavama bilo kog vida. Tražim samo mir, jer u njemu sam ponovo izdvojena, da bih se tako "pročistila i sačuvala".


Tvoja (u pokušaju održavanja ravnoteže)

Z.

P.S.
Inače, moje ogledalo se pokazalo kao standardno krivo, odražavalo je sliku koja je bila produkt njega samog, zato sam morala da prekinem tu besmislenu igrariju i pre nego što je počela. Ponovo sam sama i zadovoljna sobom. Ne mogu da traćim vreme na besmislice.

PISMO 12.10.2002. 10.21 PM (Šarena laža cirkusa sveta)

Iščupali su me iz lelujavog, samodovoljnog mira rečima: "Kreni, ovo je samo za tebe". A ja izvirih radoznalo van, iako sam veoma dobro znala šta se tamo nalazi, povuče me šarena laža cirkusa sveta, poželeh da malo u njemu učestvujem.

Tamo je bilo šaroliko, kao i u svakom cirkusu. Jedino što su uloge bile paralelne: ja sam sa čuđenjem posmatrala njih i oni su sa čuđenjem posmatrali mene. Bili smo istovremeno i publika i žongleri. Mogli smo biti i artisti, samo niko se toga nije setio.



A ovde se lelujanje pretvorilo prvo u talasanje, pa u oluju. Ovde su duvali neki drugi vetrovi, kao da je moj izvirući svet izgubio oslonac pa počeo da se urušava sam u sebe. U centru mog, na kratko ostavljenog, sveta besneo je ciklon.

Da li su se to nemiri uželeli sami sebe pa se raspojasali? Ili je mir moguć samo kada se vrtim oko svoje sopstvene ose, kao što je mir u središtu točka koji se vrti?

Veoma brzo prikupljam krajeve sveta u raspadu, spajam ih po starom modelu. Neke istrošene delove zameniću novim, ali isto tako neophodnim kao što su i oni stari bili. Smirujem oluju da bih sagledala posledice. Izravnavam ostatke haosa.

Ponovo se razdvajam u mir i nemir, ali kontrolisano, kao i pre.

Oluje će i dalje besneti na pučini, u zatonu će ponovo biti tiho. Ponovo ću kreirati svet. Jer, Svet To Sam Ja.

Tvoja (stvarnosna)

Z.

PISMO 11.09.2002. 9.24 PM (Zadovoljstvo osvete)

Grešiš, jer to voće, kako sam kažeš, nisi probao. Osveta ostavlja sećanje na zadovoljstvo, sećanje koje je živo veoma, veoma dugo, kao što se sećamo prvog pravog vođenja ljubavi. Još uvek se, posle šest ipo godina, veoma živo sećam tog zadovoljstva dok sam se svetila, lagano i natenane, tokom nekoliko meseci, čak bez želje da objasnim svoje ponašanje. Jer konačno me je ta, bivša prijateljica, zamolila da joj objasnim zašto joj sve to radim. Rekla sam da nemam želje za objašnjenjima, a i to je bio deo osvete.




Sećanje na zadovoljstvo osvete donosi mi zadovoljstvo shvatanja da više nemam potrebe, ni porive da se bilo kome svetim bilo za šta.

Oproštaj koga se sećamo jeste licemerje, pothranjivanje sopstvenog osećaja dobrote. A sve što se potencira sadrži laž iza, zar ne? Pravi oprost je kada u trenutku osetiš nameru uvrede, nečija reč ili delo te pogode, ali već sledećeg trenutka zaboraviš i da si bio povređen i zbog čega si bio povređen.



Tvoja (u traženju pažnje)
Z.

PISMO 02.09.2002. 10.04 PM (Želja i sloboda)



Želja može biti način dosezanja slobode, ali veoma često je njen ograničavajući faktor. Osećaj ne-slobode jeste naš lični osećaj i potreba da budemo oslobođeni od sebe samih, ali to u krajnjoj liniji predstavlja potrebu oslobađanja od svega ljudskog, potrebu da se boravi u društvu Bogova. Svaka opcija izbora nije ništa drugo nego klackanje između dve mogućnosti, ako odaberem jedno biće ovo, ako odaberem drugo biće ono. Jedina sloboda u izboru je zapravo sloboda potvrde da smo samo ljudi.

Želja koja je ostvarena donosi zadovoljstvo, ali ponekad je to zadovoljstvo na uštrb tuđeg zadovoljstva.

Vezivno tkivo želje i željenog je emocija. Što je jača želja, to je jača emocija kojom se željeno privlači sebi. Ukoliko željeno oseća otpor prema realizaciji tada nastaje patnja. Jedino rešenje je odvajanje, odustajanje od želje, ravnodušnost.

Možda je to elementarna osobina Bogova? Ne želeti ništa jer sve je dato tako kako jeste i sve je savršeno?

Tvoja (u rascepu)

Z.


PISMO 29.08.2002. 10.16 PM (Čvrsto na nestvarnoj strani sveta)

Osluškuješ me? Da li si načuo moj pokušaj povratka na staru obalu? Osvrnula sam se i napravila jedan korak nazad. Samo podsećanja radi, da naslutim gde sam sada, da osetim gde sam bila. Da proverim jesam li tu gde jesam ili samo mislim da jesam, zavedena sopstvenom zabludom postignuća.

Ne, nije to bila zabluda. Zaista sam sada čvrsto na drugoj obali svesti.

Pitaš li se šta sam tražila među starim htenjima?

Dostignuće? Ne, već sam bila dovela svoja ovozemaljska dostignuća do savršenstva. I to sam znala još onda. Verovatno je to i bilo potrebno: postići maksimum među svetovnim idealima.




Ovo je bila samo provera. I mogu ti reći da je bilo zanimljivo posmatrati sopstvenu svest, koja učestvuje u nekom dešavanju, kako se seća da je to isto doživljavala nekada, dok je bila na onoj drugoj strani. Jedino što ta dešavanja svesti nisu više imala onu opojnu draž potpunog uranjanja u doživljaj. Dešavali su se samo bljeskovi starih iskustava; ostatak vremena provela sam u praznom prostoru posmatranja. Posmatranja bez bilo kakve procene, da li je situacija dobra ili loša, da li je prijatna ili neprijatna. Sve je bilo jednostavno tako kako jeste.

A ja sam dobila konačnu potvrdu da sam tu gde jesam.

Pitaš li se zašto mi je potvrda bila potrebna?

Kao putnik koji je odavno izgubio nadu da će ikada stići na cilj, tako sam i ja putovala stremeći na nekom cilju, koji je na kraju postao nedostižan. A ja sam nastavila da putujem, bez obzira na to što je taj put izgledao kao otvoreni beskraj. Moglo se desiti da putujem po obodu kruga, misleći da negde stižem, dok se zapravo krećem neprestano po istom krugu. Sada znam da to nije kružna putanja. Ciklična jeste. U stvari, ne znam. Ciklična putanja je bila. Sada sam na novom prostoru svesti, sve je novo. Pokušavam da otkrijem gde sam.

Jedno je sigurno. Tu sam. Dobro je.

Šta će biti dalje?

Ko bi još brinuo o tome. Ja i dalje putujem putem otvorenog beskraja i odavno me nije briga ima li taj put svoj konačni cilj.

Tvoja (čvrsto na nestvarnoj strani sveta)

Z.

PISMO 20.08.2002. 10.35 PM (Ogledanje u stvorenom)

Narcisoidnost, kao pojam, nastao je od mita o Narcisu, koji se zagledan u sopstveni lik udavio u tom istom ogledalu, jer ogledalo mu je bilo voda.

Svaki čovek je narcisoidan, zagledan u sebe. Najniži oblik te samozadivljenosti je kada se čovek, najčešće žena, zagleda u sopstveni lik, odnosno sopstveno telo.

Takav vid zagledanosti uvek vodi ka davljenju, jer tražiti trajnu lepotu u prolaznom sasvim sigurno vodi ka osećaju gubljenja, koji zatim vodi u neprijatna raspoloženja.



S druge strane, taj osećaj divljenja prema sebi samom, neminovan je kada se čovek ispolji kroz neki vid umetničkog izražavanja. Jer umetnost je iskazivanje samog čoveka u najvišem, božanskom biću. Kreator se uvek divi kreiranom, pre nego ga pokaže i drugima koji mu se dive, ukoliko uspeju da otvore svoje srce toliko da lepota iskonskog može da zablista u njemu. Upravo to divljenje kreiranom predstavlja narcisoidnost u višem vidu i kao takvo veoma pozitivno deluje na stvaraoca. Ogledajući se u stvorenom, stvaralac oseća divljenje i radost, a zatim ga to isto divljenje i radost vode ka daljim stvaranjima. Tako, neprekidno se ogledajući u stvorenom, stvaralac daruje čisto postojanje čitavom svesnom ispoljenju života, drugim ljudima, koji su zadivljeni umetničkim, jer u njemu prepoznaju deo sebe samih.

"I stvori Gospod ... i vidje da je dobro"

Tvoja (samozagledana)

Z.